Hrvatska i Slovenija u ponedjeljak potpisuju memorandum temeljem kojeg Slovenija kreće u ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora o članstvu u Europskoj uniji, a Hrvatska zamrzava sve tužbe na domaćim sudovima protiv Ljubljanske banke. Po ocjeni analitičara, dvije države dale su si dodatni time-out da riješe pitanje takozvane „prenesene šrednje“ hrvatskih štediša Ljubljanske banke.
Likovanje i u Zagrebu i u Ljubljani. Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić pobrojala je 4 elementa memoranduma - da se on odnosi samo na „prenesenu štednju“, dakle onu štednju hrvatskih štediša koju su im umjesto Ljubljanske banke isplatile hrvatske banke, a što sada Slovenija odbija nadoknaditi, da se postupci pred hrvatskim sudovima protiv Ljubljanske banke stave u mirovanje, da se problem „prenesene štednje“ pokuša riješiti pred baselskom Bankom za međunarodna poravnanja u kontekstu sukcesije.
„I – četvrto – da temeljem ovog Memoranduma o suglasnosti slovenska strana po službenoj obavijesti ili po notifikaciji pokreće postupak ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora sa EU. Po programu kojeg su nam u tom smislu predočili, to bi se moglo okončati do konca ovog mjeseca. Temelejm ovoga smo problem – de fakto – uspješno riješili", navela je Pusić.
Slovenskoj je strani najvažnije da prestanu postupci protiv Ljubljanske banke pred hrvatskim sudovima. Tehnički premijer Janez Janša:
„Svi postupci koji su u vezi s time pokrenuti pred hrvatskim sudovima miruju do konačnog rješenja koje će se tražiti u okvirima sporazuma o sukcesiji.Podjednako tako, hrvatska Vlada se obavezuje da do tada neće započinjati nikakve nove postupke.“
Dogovor je da nastavimo razgovarati, kazala je grubo prevedeno pomoćnica hrvatske ministrice vanjskih poslova Andrea Metelko Zgombić, naglašavajući još jednom da se ovaj dogovor neće odnositi na štediše zagrebačke i sarajevske filijale Ljubljanske banke, koje hrvatska država nije obeštetila:
„A individualni štediše, dakle oni pojedinci koji i dalje imeju štednu knjižicu Ljubljanske banke to i dalje potražuju izravno od Ljubljanske banke. Njihovo rješenje je – ja bih rekla – na dohvat ruke, jer je Europski sud za ljudska prava upravo u jednom takvom slučaju donio presudu kojom je utvrdio da je Slovenija odgovorna za isplatu takve stare devizne štednje koju je Ljubljanska banka prikupljala izvan Slovenije u ostalim bivšim republikama.“
Dogovor u baselskoj Banci za međunarodna poravnanja može funkcionirati ako se sve države sljednice bivše Jugoslavije slože da je ova prenesena štednja poseban slučaj koji se može riješiti dogovorom dviju država – Hrvatske i Slovenije.
Memorandumom koji će biti potpisan u ponedjeljak dvije države daju si još otprilike godinu dana da to riješe, i hrvatski financijski ekspert i pregovarač sa Slovenijom Zdravko Rogić u to vjeruje:
„Ja sam optimist i mislim da bi to u roku od godinu ana doista moglo biti gotovo", kaže Rogić.
Niti dobili niti izgubili
Dok opozicija i u Sloveniji i u Hrvatskoj oštro napada ovaj dogovor, analitičari u Hrvatskoj se ne uzbuđuju.
„Ovim dogovorom apsolutno ništa nije riješeno. Nije riješen pravni odnos između Hrvatske i Slovenije, ostavljeno je za neka buduća vremena da se vidi hoće li to biti riješeno bilateralno, nekakvim mini sukcesijskim procesom ili će to biti riješeno multilateralnom sukcesijom. Za sada hrvatska država nije izgubila ništa, a slovenska država za sada nije ništa dobila", ocjenjuje za naš radio Davor Gjenero.
I bivši dugogodišnji ministar vanjskih poslova i politički analitičar Mate Granić kaže za naš radio da oko toga na račun čijeg će proračuna – hrvatskog ili slovenskog – pasti „prenesena štednja“ nije postignut nikakav dogovor ni rješenje:
„Nastavit će se pregovori u Baselu, gdje Basel daje samo tehničke uvjete. Šansa da se postigne dogovor je mala, i visoko je vjerojatno da će doći do obvezujuće međunarodne arbitraže u periodu od sljedećih 5 – 6 mjeseci. Jer, kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, njena pozicija je drugačija i u tom slučaju neće biti mogućnosti slovenskog blokiranja ili ucjenjivanja. Osim toga, ako se dvije države ne dogovore, Hrvatska ima mogućnost aktiviranja tužbi kao prijetnje da bi došlo do obvezujuće međunarodne arbitraže što je najpoštenije rješenje", smatra Granić.
Slovensku ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora mogao bi zaustaviti slovenski referendum na tu temu, ali analitičari kažu da to nije vjerojatno.
Nešto manje od milijun štediša imalo je krajem osamdesetih svoju štednju u filijalama Ljubljanske banke izvan Slovenije. Slovenija je pravnim manevrom - donošenjem Ustavnog zakona srpnja 1994. godine – blokirala mogućnost štedišama iz drugih novonastalih država da dignu svoju štednju, i uputila ih da se namire u sukcesijskom postupku bivše SFRJ.
Hrvatska je naložila svojim bankama da umjesto Ljubljanske banke izvrše isplatu onim hrvatskim štedišama Ljubljanske banke koji to žele, i tih 280 milijuna eura s kamatama je ta „prenesena štednja“ koja je predmet ovog memoranduma. Hrvatski štediše koji nisu prenijeli štednju na hrvatske banke potražuju još 160 milijuna eura od Ljubljanske banke, odnosno od njene sljednice Nove ljubljanske banke.
Prošle godine Europski sud za ljudska prava donio je prvostupanjsku presudu u korist štediša iz Bosne i Hercegovine koji su tužili Ljubljansku banku, i većina analitičara ocjenjuje da će Slovenija ipak na kraju morati isplatiti hrvatske i bosanske štediše, samo je pitanje – kada.
Što se tiče „prenesene štednje“ koja postoji samo u hrvatskom slučaju, slovenska strana odgovara da su obaveze dvosmjerne, odnosno da je Ljubljanska banka u osamdesetima plasirala velike kredite u hrvatsku privredu, koji joj nikada nisu vraćeni, i da bi taj dug trebalo prebiti sa „prenesenom štednjom“.
Procjena tog duga je od 30 pa do 190 milijuna eura, a bivši guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, nesklon pretjerivanjima, taj je dug procjenjivao na oko 100 milijuna eura, dakle opet osjetno manje od „prenesene štednje“ koju svi izvori procjenjuju na 280 milijuna eura.
Likovanje i u Zagrebu i u Ljubljani. Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić pobrojala je 4 elementa memoranduma - da se on odnosi samo na „prenesenu štednju“, dakle onu štednju hrvatskih štediša koju su im umjesto Ljubljanske banke isplatile hrvatske banke, a što sada Slovenija odbija nadoknaditi, da se postupci pred hrvatskim sudovima protiv Ljubljanske banke stave u mirovanje, da se problem „prenesene štednje“ pokuša riješiti pred baselskom Bankom za međunarodna poravnanja u kontekstu sukcesije.
„I – četvrto – da temeljem ovog Memoranduma o suglasnosti slovenska strana po službenoj obavijesti ili po notifikaciji pokreće postupak ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora sa EU. Po programu kojeg su nam u tom smislu predočili, to bi se moglo okončati do konca ovog mjeseca. Temelejm ovoga smo problem – de fakto – uspješno riješili", navela je Pusić.
Slovenskoj je strani najvažnije da prestanu postupci protiv Ljubljanske banke pred hrvatskim sudovima. Tehnički premijer Janez Janša:
„Svi postupci koji su u vezi s time pokrenuti pred hrvatskim sudovima miruju do konačnog rješenja koje će se tražiti u okvirima sporazuma o sukcesiji.Podjednako tako, hrvatska Vlada se obavezuje da do tada neće započinjati nikakve nove postupke.“
Dogovor je da nastavimo razgovarati, kazala je grubo prevedeno pomoćnica hrvatske ministrice vanjskih poslova Andrea Metelko Zgombić, naglašavajući još jednom da se ovaj dogovor neće odnositi na štediše zagrebačke i sarajevske filijale Ljubljanske banke, koje hrvatska država nije obeštetila:
„A individualni štediše, dakle oni pojedinci koji i dalje imeju štednu knjižicu Ljubljanske banke to i dalje potražuju izravno od Ljubljanske banke. Njihovo rješenje je – ja bih rekla – na dohvat ruke, jer je Europski sud za ljudska prava upravo u jednom takvom slučaju donio presudu kojom je utvrdio da je Slovenija odgovorna za isplatu takve stare devizne štednje koju je Ljubljanska banka prikupljala izvan Slovenije u ostalim bivšim republikama.“
Dogovor u baselskoj Banci za međunarodna poravnanja može funkcionirati ako se sve države sljednice bivše Jugoslavije slože da je ova prenesena štednja poseban slučaj koji se može riješiti dogovorom dviju država – Hrvatske i Slovenije.
Memorandumom koji će biti potpisan u ponedjeljak dvije države daju si još otprilike godinu dana da to riješe, i hrvatski financijski ekspert i pregovarač sa Slovenijom Zdravko Rogić u to vjeruje:
„Ja sam optimist i mislim da bi to u roku od godinu ana doista moglo biti gotovo", kaže Rogić.
Niti dobili niti izgubili
Dok opozicija i u Sloveniji i u Hrvatskoj oštro napada ovaj dogovor, analitičari u Hrvatskoj se ne uzbuđuju.
„Ovim dogovorom apsolutno ništa nije riješeno. Nije riješen pravni odnos između Hrvatske i Slovenije, ostavljeno je za neka buduća vremena da se vidi hoće li to biti riješeno bilateralno, nekakvim mini sukcesijskim procesom ili će to biti riješeno multilateralnom sukcesijom. Za sada hrvatska država nije izgubila ništa, a slovenska država za sada nije ništa dobila", ocjenjuje za naš radio Davor Gjenero.
I bivši dugogodišnji ministar vanjskih poslova i politički analitičar Mate Granić kaže za naš radio da oko toga na račun čijeg će proračuna – hrvatskog ili slovenskog – pasti „prenesena štednja“ nije postignut nikakav dogovor ni rješenje:
„Nastavit će se pregovori u Baselu, gdje Basel daje samo tehničke uvjete. Šansa da se postigne dogovor je mala, i visoko je vjerojatno da će doći do obvezujuće međunarodne arbitraže u periodu od sljedećih 5 – 6 mjeseci. Jer, kada Hrvatska uđe u Europsku uniju, njena pozicija je drugačija i u tom slučaju neće biti mogućnosti slovenskog blokiranja ili ucjenjivanja. Osim toga, ako se dvije države ne dogovore, Hrvatska ima mogućnost aktiviranja tužbi kao prijetnje da bi došlo do obvezujuće međunarodne arbitraže što je najpoštenije rješenje", smatra Granić.
Slovensku ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora mogao bi zaustaviti slovenski referendum na tu temu, ali analitičari kažu da to nije vjerojatno.
Nešto manje od milijun štediša imalo je krajem osamdesetih svoju štednju u filijalama Ljubljanske banke izvan Slovenije. Slovenija je pravnim manevrom - donošenjem Ustavnog zakona srpnja 1994. godine – blokirala mogućnost štedišama iz drugih novonastalih država da dignu svoju štednju, i uputila ih da se namire u sukcesijskom postupku bivše SFRJ.
Hrvatska je naložila svojim bankama da umjesto Ljubljanske banke izvrše isplatu onim hrvatskim štedišama Ljubljanske banke koji to žele, i tih 280 milijuna eura s kamatama je ta „prenesena štednja“ koja je predmet ovog memoranduma. Hrvatski štediše koji nisu prenijeli štednju na hrvatske banke potražuju još 160 milijuna eura od Ljubljanske banke, odnosno od njene sljednice Nove ljubljanske banke.
Prošle godine Europski sud za ljudska prava donio je prvostupanjsku presudu u korist štediša iz Bosne i Hercegovine koji su tužili Ljubljansku banku, i većina analitičara ocjenjuje da će Slovenija ipak na kraju morati isplatiti hrvatske i bosanske štediše, samo je pitanje – kada.
Što se tiče „prenesene štednje“ koja postoji samo u hrvatskom slučaju, slovenska strana odgovara da su obaveze dvosmjerne, odnosno da je Ljubljanska banka u osamdesetima plasirala velike kredite u hrvatsku privredu, koji joj nikada nisu vraćeni, i da bi taj dug trebalo prebiti sa „prenesenom štednjom“.
Procjena tog duga je od 30 pa do 190 milijuna eura, a bivši guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, nesklon pretjerivanjima, taj je dug procjenjivao na oko 100 milijuna eura, dakle opet osjetno manje od „prenesene štednje“ koju svi izvori procjenjuju na 280 milijuna eura.
