William Dobson, priredila Mirjana Rakela
, bivši generalni direktor časopisa Vanjska politika i urednik za Aziju u Newseeku priprema knjigu o diktatorima.
Prije mjesec dana , sjedio sam u jednom restoranu sa Srđom Popovićem, uglednim aktivistom za ljudska prava i jednim od lidera pokreta koji je oborio Slobodana Miloševića 2000. Sastali smo se kako bi razgovarali o revolucijama koje se šire Bliskom istokom.
„Bila je to loša godina za loše momke“, rekao mi je Srđa. Tako nešto bilo je nemoguće predvidjeti još prije pola godine.
Ben Ali i Mubarak odlaze s vlasti, Gaddafi i Saleh su na koljenima, a Assad ozbiljno uzdrman. Da ste tako nešto vidjeli u kristalnoj kugli i rekli to javno na televiziji, ljudi u bijelim ogrtačima bi došli po vas“ šali se Srđa.
Klub diktatora je prošloga tjedna izgubio još jednog člana. Kada su libijski pobunjenici ušli u sklonište Moamera Gaddafija, on je od bizarnog tiranina, koji sve kontrolira, postao je bjegunac od pravde. Libija je najnovija karika u lancu Arapskog proljeća, od Tunisa, preko Egipta. Sjeverna Afrika postaje prostor bez diktatora.
No, zašto bi sve završilo samo sa Sjevernom Afrikom ili Bliskim istokom. Istina je da svijet bez diktatora nije i baš nemoguća ideja. Nikada nije bilo teže biti diktator nego je to danas. Vojska zapadnih eksperata i aktivista su spremni vrlo brzo rasvijetliti kršenja ljudskih prava, zloupotrebu i korupciju širokih razmjera. Narede li se, nasilno slamanje demonstracija, to će za tren na iPhonu emitirano širom svijeta.
Totalitarizam, krajnji oblik diktature, je izumro. Bio je preskup. Staljin, Pol Pot i Idi Amin pripadali su diktatorima 20. stoljeća. Danas niko ne želi biti Sjeverna Koreja ili Burma. Policijska država je „passe“. Možda i ne moramo strahovati da će po nas doći ljudi u bijelim ogrtačima i „strpati nas u ludnicu“ piše Dobson.
Kakva bi bila slika svijeta bez diktatora? Više ne bi bilo režima koji financiraju teroriste ili masovnim ubojicama pružaju utočište. U Sjevernoj Koreji više ne bi bilo gladi. Humanitarni dobici bili bi ogromni. Jednom, kada bi posljednji tiranin pao, zamislite kakvo bi se ponašali milijuni ljudi koji nisu znali ni za što drugo, osim za strah.
Možda bi trebali izgraditi muzej diktature, najverojatnije u Rangoonu, gdje bi mogli vidjeti slike diktatora, podsjetiti se na njihove zločine i pitati se kako su ti muškarci mogli biti tako okrutni prema tolikom broju ljudi.
Usponi i padovi
Nažalost, kraj nekih od najokrutnijih diktatura nisu donjeli i više slobode. Prema izvještaju Freedom Housa, političke slobode su u opadanju širom svijeta i to već petu godinu zaredom. Broj uistinu funkcionalnih demokracija najniži je od 1995.
Pobunjenici sa dijelom statue sa likom Muamera Gadafija, kolovoz 2011.
Umjesto toga, svjedočimo jačanju izabranih lidera, poput Vladimira Putina i Hugo Chaveza, koji su u svojim rukama koncentrirali ogromnu moć skrivajući se iza demokratske fasade. U ruskom susjedstvu još je nekoliko autoritarnih režima- Azerbejdžan, Bjelorusija i Uzbekistan, čiji lideri imaju doživotne funkcije. Kinu, istina, ne vodi neka maoistička figura. Nešto mekša vlast je u Maleziji, Tajlandu i Singapuru, no daleko je to od demokratskih zemalja. I političkim analitičarima je prilično teško utvrditi oblik vlasti u ovim režimima. Jesu li hibridni, poluautoritarni, pseudo demokratski, ili nešto treće?!
Nažalost tranzicija od diktature prema demokraciji ima uspona, ali i padova. Primjerice, u Gruziji i Kirgistanu, ljudi koji su vodile revolucije brzo su otplivali u autoritarne lidere koji ograničavaju slobodu medija i građanska prava.
U Ukrajini je Narandžasta revolucija onemogućila Viktoru Janukoviču da ukrade izbore 2005. Pet godina kasnije vratio se na vlast, dobivši izbore, koje su ocijenjeni kao slobodni i pošteni. To što je dobio izbore nije problem. On je bio izbor građana. Na vlasti je pokazao da je ono što se i znalo o njemu - autoritarni predsjednik koji onemogućava slobodu medija, brani rad grupama za ljudska prava, te podiže tužbe protiv svojih političkih protivnika.
Teško je reći da li će slično okončati i Arapsko proljeće. Egipatska vojska obećala je da će povesti zemlju u demokraciju, ali proizvoljna hapšenja, vojna suđenja tisućama civila, pa čak i testovi „djevičanstva“ za žene koje su sudjelovale u demonstracijama - teško da mogu ulijevati povjerenje.
I u Libiji će biti daleko teže uspostaviti pluralističko i demokratsko društvo, nego što je bio marš prema Tripoliju.
Naravno, Libijci imaju pravo slaviti svoju pobjedu. Idućega tjedna trebali su obilježiti 42. godišnjicu Gaddafijeve vladavine. Taj dan nikada neći doći.
Prije dvadeset godina, države Istočne Evrope su pokazale put kako se ide prema demokraciji.
Danas građani Libije i širom Bliskog istoka pokazuju da i najmoćniji diktatori mogu biti srušeni. Što je s Afrikom i Azijom? Više nitko ne bi smio reći da je lud onaj koji misli da su promjene i tamo moguće, piše William Dobson u Washington Postu.
* Dobson je bivši generalni direktor časopisa Vanjska politika i urednik za Aziju u Newseeku. Trenutno priprema knjigu o diktatorima.
, bivši generalni direktor časopisa Vanjska politika i urednik za Aziju u Newseeku priprema knjigu o diktatorima.
Prije mjesec dana , sjedio sam u jednom restoranu sa Srđom Popovićem, uglednim aktivistom za ljudska prava i jednim od lidera pokreta koji je oborio Slobodana Miloševića 2000. Sastali smo se kako bi razgovarali o revolucijama koje se šire Bliskom istokom.
„Bila je to loša godina za loše momke“, rekao mi je Srđa. Tako nešto bilo je nemoguće predvidjeti još prije pola godine.
Ben Ali i Mubarak odlaze s vlasti, Gaddafi i Saleh su na koljenima, a Assad ozbiljno uzdrman. Da ste tako nešto vidjeli u kristalnoj kugli i rekli to javno na televiziji, ljudi u bijelim ogrtačima bi došli po vas“ šali se Srđa.
Klub diktatora je prošloga tjedna izgubio još jednog člana. Kada su libijski pobunjenici ušli u sklonište Moamera Gaddafija, on je od bizarnog tiranina, koji sve kontrolira, postao je bjegunac od pravde. Libija je najnovija karika u lancu Arapskog proljeća, od Tunisa, preko Egipta. Sjeverna Afrika postaje prostor bez diktatora.
No, zašto bi sve završilo samo sa Sjevernom Afrikom ili Bliskim istokom. Istina je da svijet bez diktatora nije i baš nemoguća ideja. Nikada nije bilo teže biti diktator nego je to danas. Vojska zapadnih eksperata i aktivista su spremni vrlo brzo rasvijetliti kršenja ljudskih prava, zloupotrebu i korupciju širokih razmjera. Narede li se, nasilno slamanje demonstracija, to će za tren na iPhonu emitirano širom svijeta.
Totalitarizam, krajnji oblik diktature, je izumro. Bio je preskup. Staljin, Pol Pot i Idi Amin pripadali su diktatorima 20. stoljeća. Danas niko ne želi biti Sjeverna Koreja ili Burma. Policijska država je „passe“. Možda i ne moramo strahovati da će po nas doći ljudi u bijelim ogrtačima i „strpati nas u ludnicu“ piše Dobson.
Kakva bi bila slika svijeta bez diktatora? Više ne bi bilo režima koji financiraju teroriste ili masovnim ubojicama pružaju utočište. U Sjevernoj Koreji više ne bi bilo gladi. Humanitarni dobici bili bi ogromni. Jednom, kada bi posljednji tiranin pao, zamislite kakvo bi se ponašali milijuni ljudi koji nisu znali ni za što drugo, osim za strah.
Možda bi trebali izgraditi muzej diktature, najverojatnije u Rangoonu, gdje bi mogli vidjeti slike diktatora, podsjetiti se na njihove zločine i pitati se kako su ti muškarci mogli biti tako okrutni prema tolikom broju ljudi.
Usponi i padovi
Nažalost, kraj nekih od najokrutnijih diktatura nisu donjeli i više slobode. Prema izvještaju Freedom Housa, političke slobode su u opadanju širom svijeta i to već petu godinu zaredom. Broj uistinu funkcionalnih demokracija najniži je od 1995.
Umjesto toga, svjedočimo jačanju izabranih lidera, poput Vladimira Putina i Hugo Chaveza, koji su u svojim rukama koncentrirali ogromnu moć skrivajući se iza demokratske fasade. U ruskom susjedstvu još je nekoliko autoritarnih režima- Azerbejdžan, Bjelorusija i Uzbekistan, čiji lideri imaju doživotne funkcije. Kinu, istina, ne vodi neka maoistička figura. Nešto mekša vlast je u Maleziji, Tajlandu i Singapuru, no daleko je to od demokratskih zemalja. I političkim analitičarima je prilično teško utvrditi oblik vlasti u ovim režimima. Jesu li hibridni, poluautoritarni, pseudo demokratski, ili nešto treće?!
Nažalost tranzicija od diktature prema demokraciji ima uspona, ali i padova. Primjerice, u Gruziji i Kirgistanu, ljudi koji su vodile revolucije brzo su otplivali u autoritarne lidere koji ograničavaju slobodu medija i građanska prava.
U Ukrajini je Narandžasta revolucija onemogućila Viktoru Janukoviču da ukrade izbore 2005. Pet godina kasnije vratio se na vlast, dobivši izbore, koje su ocijenjeni kao slobodni i pošteni. To što je dobio izbore nije problem. On je bio izbor građana. Na vlasti je pokazao da je ono što se i znalo o njemu - autoritarni predsjednik koji onemogućava slobodu medija, brani rad grupama za ljudska prava, te podiže tužbe protiv svojih političkih protivnika.
Teško je reći da li će slično okončati i Arapsko proljeće. Egipatska vojska obećala je da će povesti zemlju u demokraciju, ali proizvoljna hapšenja, vojna suđenja tisućama civila, pa čak i testovi „djevičanstva“ za žene koje su sudjelovale u demonstracijama - teško da mogu ulijevati povjerenje.
I u Libiji će biti daleko teže uspostaviti pluralističko i demokratsko društvo, nego što je bio marš prema Tripoliju.
Naravno, Libijci imaju pravo slaviti svoju pobjedu. Idućega tjedna trebali su obilježiti 42. godišnjicu Gaddafijeve vladavine. Taj dan nikada neći doći.
Prije dvadeset godina, države Istočne Evrope su pokazale put kako se ide prema demokraciji.
Danas građani Libije i širom Bliskog istoka pokazuju da i najmoćniji diktatori mogu biti srušeni. Što je s Afrikom i Azijom? Više nitko ne bi smio reći da je lud onaj koji misli da su promjene i tamo moguće, piše William Dobson u Washington Postu.
* Dobson je bivši generalni direktor časopisa Vanjska politika i urednik za Aziju u Newseeku. Trenutno priprema knjigu o diktatorima.
