Podzemne obraćenike na kršćanstvo, transvestite i gay blogere obično ne povezujemo sa Afganistanom. Međutim, oni su dio stvarnog, ali nevidljivog svijeta u kojem žive Afganistanci.
Taj nepoznati svijet je tema nove knjige „Afganistanski bazar glasina: Tajne supkulture, skriveni svjetovi i svakodnevni život apsurda“ afganistanske autorice Nushin Arbabzadah koja trenutno živi u Sjedinjenim Državama.
Arbabzadah, inače predavač na Univerzitetu California u Los Angelesu je bila frustrirana često jednodimenzionalnim reportažama zapadnih medija o Afganistanu. Njena knjiga pokušava prevazići bombe i burke i ponuditi čitateljima novu perspektivu o državi za koju mnogi pogrešno tvrde da je poznaju.
„Mene mnogo više zanimaju nekonformistični ljudi,“ kaže ona. „Mene ne zanimaju pozante činjenice o Afganistanu i oni ljudi koji se obično koriste za predstavljanje Afganistana. Mene zanimaju neobični ljudi na marginama društva i oni koji se ne prilagođavaju afganistanskim standardima.“
Među njenim ispitanicima je i afganistanska gay zajednica. „Afganistan je strogo heteroseksualno društvo zasnovano na obiteljskim tradicijama u kojem je vanbračni seks kazneno djelo kažnjivo zatvorom,“ piše Arbabzadah u svojoj knjizi. „Međutim ispod savršene površine poštovanja se krije kaotični podzemni svijet seksualnosti.“
Arbabzadah kaže da ni „stalna opasnost“ za homoseksualce u Afganistanu nije spriječila gay aktiviste i blogere da razgovaraju o svojoj seksualnosti, ali samo na online forumima i društvenim mrežama. Homoseksualnost je u Afganistanu kazneno djelo kažnjivo smrću. Homoseksualnci također riskiraju da će ih se odreći obitelj ili da će biti žrtve „ubistva iz časti“.
Visoka cijena časti
Jedan od prvih Afganistanaca koji je otkrio da je homoseksualac je Hamid Zaher koji je 2001.godine napustio Afganistan i svoju obitelj da bi se 2008.godine konačno nastanio u Kanadi. Samo godinu dana kasnije je napisao svoje memoare na dijalektu Dari.
Nushin Arbabzadah
U svojoj knjizi koja je prošle godine objavljena na engleskom otkriva strašnu istinu o životu homoseksualaca i o svojoj prvoj ljubavi, muškarcu kojeg je upoznao u parku dok je još živio u Pakistanu.
Međutim, Zaher je platio svoju iskrenost. Njegova obitelj koja ga je molila da ne objavljuje memoare ga se odrekla i Zaher više nije u kontaktu s njima.
„Zbog toga što je afganistansko društvo vrlo konformistično i zahtijeva da svi budemo isti, ljudi koji ne prihvataju takva načela imaju tendenciju da žive tajne živote,“ kaže Arbabzadah. „Gay populacija je primjer za to. Očito je da postoje homoseksualci u Afganistanu koji ne žele biti u braku i osnovati obitelj što se od njih zahtijeva. Ti ljudi moraju živjeti tajni život.“
Još jedna praksa u Afganistanu koje je nepoznanica onima izvana je tzv.bacha posh-što doslovno znači „odjevati se kao dječak“. To je stara tradicija odjevanja djevojčica u mušku odjeću. Neke obitelji koje nemaju sina, koji je znak prestiža i ugleda u Afganistanu, maskiraju svoju djevojčicu u dječaka.
Ove djevojčice imaju kratku kosu i muška imena i preuzimaju sve odgovornosti i slobode koje imaju muškarci. Praksa se nastavlja sve dok dijete ne uđe u pubertet kada se djevojčica hitro mora vratiti svom pravom spolu.
„Čudno je da u društvu koje je opsjednuto održavanjem strogih rodnih uloga jedan oblik transvestizma postao raširena pa čak i prihvaćena pojava,“ piše Arbabzadah koja je rođena u Afganistanu, ali ga je napustila 1988.godine tijekom sovjetske okupacije.
Ovu tradiciju, međutim, sve više kritiziraju afganistanske organizacije za ljudska prava smatrajući je ne samo manifestacijom mizoginije već i povredom prava djevojčica.
Arbabzadah se u svojoj knizi bavi i afganistanskom zajednicom transrodnih muškaraca. Video u kojem policajac uhićuje transvestita je prije nekoliko godina zapanjio Afganistance.
„Kad je snimak prikazan na televiziji mogli smo vidjeti zbinjenost policijskih službenika. Naslov videa je bio ‘Muškarac obučen kao žena, ali zašto?’.Žene su u Afganistanu potlačene tako da niko ne razumije zašto bi iko htio biti jedna od njih. Moglo se vidjeti da ljudi jednostavno ne razumiju iako u svakom susjedstvu postoje takvi pojedinci,“ kaže Arbabzadah.
Arbabzadah, bivša novinarka BBC-ja u svojoj knjizi piše i o zanemarenim vjerskim zajednicama u Afganistanu. Među njima je i sve veća zajednica kršćanskih obraćenika.
Naslovna strana knjige
Kršćanski misionari su otvorili crkvu u Kabulu 1970.godine. Iako je crkva uništena nekoliko godina kasnije, misionari su inspirirali pregršt novih sljedbenika. Nakon toga su počele nicati crkve na najudaljenijim mjestima u Afganistanu, što upućuje na to da se povećava broj obraćenika.
Danas marginalizirana kršćanska zajednica u Afganistanu ima i svoj online TV kanal. Najhrabriji članovi zajednice se obraćaju i javno i nude preobraćenje na jezicima Dari i Pashto, što su glavni jezici u Afganistanu.
Kršćanstvo je posebno prisutno na sjeveru gdje su kršćanski koncepti pronašli svoj put čak i do školskih udžbenika.
U tako duboko islamističkoj i konzervativnoj državi kao što je Afganistan odbačene zajednice imaju mnoge poteškoće i prepreke. Međutim, Arbabzadah kaže da stvari idu nabolje jer sve veći broj ljudi prihvata nekonformističke grupe i pojedince.
„Ovakvi pojedinci postoje u svakom susjedstvu.Svi ih znaju i kad sam započela ovu temu čula sam mnoge priče. Ljudi su mi govorili: ‘Da, ima jedan takav u našem susjedstvu’. Ono što je dobro je da postoji mali dio društva koji je puno otvoreniji od većinske afganistanske populacije. Dakle, malo po malo će ovi ljudi biti prihvaćeni."
