U Tuzli je održana prezentacija istraživanja o tome kako mladi u BiH percipiraju druge etničke skupine. Istraživanje je provedeno na 320 učenika srednjih škola u Banjaluci, Mostaru i Sarajevu. Među srednjoškolcima nacionalnih podjela nema, ali ih u obrazovnom sustavu Bosne i Hercegovine ima, od onih udžbeničkih do političkih.
Politika u BiH ima nemjerljiv utjecaj na kreiranje obrazovanja, što je 20 godina poslije rata u BiH dovelo da su generacije i generacije odgojene u školama na tim nacionalnim jezičnim i povijesnim podjelama.
Eksperimentalno istraživanje koje je proveo politički analitičar Srđan Puhalo među srednjoškolcima u Bosni i Hercegovini o etničkim podjelama pokazalo je da učenici srednjih škola u BiH još uvijek ne promišljaju o svojim školskim kolegama kroz prizmu njihovog imena i prezimena niti njihovog nacionalnog identiteta.
„Tako je najljepša djevojka u Banjaluci imala bošnjačko ime i prezime, druga je imala hrvatsko, a tek treća po ljepoti je imala srpsko ime i prezime. U Sarajevu je bila drugačija situacija. Najljepša je imala srpsko ime i prezime, druga po ljepoti ocijenjena imala je hrvatsko, a tek je treća po ljepoti bila Bošnjakinja. I u Mostaru je bilo drugačije, tamo je najljepša bila Bošnjakinja, druga po ljepoti bila je Srpkinja, a treća je bila Hrvatica. Onda ste vidjeli da samo saznanje da se neko zove Snežana, Mersiha ili Lucija, apsolutno nije uticalo na percepciju njezine ljepote“, kaže Puhalo.
Srđan Puhalo, foto: CIN
Neopterećnost mladih ljudi time kako se tko zove uvelike smeta vladajućim elitama, kaže Srđan Puhalo.
„Njihov način vladanja i opstanak na političkoj sceni upravo se zasniva na tim etničkim animozitetima, odnosno na sukobima na kojima oni profitiraju tako što ne moraju da se bave ekonomijom, ne moraju da se bave školstvom, znači egzistencijalnim problemima građana, već čitavo vrijeme spinuju javnost ili je usmjeravaju na to da 'oni nas mrze, mi njih mrzimo' i da zbog toga 'moramo da budemo strpljivi, da budemo spremni na odricanje', pa tek kad 'riješimo te stvari sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, onda se možemo posvetiti' ljudima važnijim, ali njima manje važnim stvarima, kao što su zdravstvo, školstvo, ekonomija, zaposlenost...“
Nacionalna politika svoje veliko utočište pronalazi u obrazovnom sustavu Bosne i Hercegovine. Nenad Veličković, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu i književnik, radio je posljednjih godina analize čitanki u BiH. Kaže da je mnogo toga zanimljivog otkrio, a između ostalog i to da su književnost i jezik najzastupljenija oblast unutar nacionalne skupine predmeta.
„Sva ta pitanja zašto bi književnost imala povlašteni položaj – vrlo lako i vrlo brzo se dođe do toga da u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini tri nacionalizma postavljaju pravila igre, i da onda, ustvari, književnost u toj igri ima jednu značajnu ulogu, ja bih rekao da je centarfor i da daje golove“, rekao je Veličković.
Oruđe ideologije
Prema Veličkovićevim riječima, obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini je jedno od najjačih oruđa nacionalne ideologije.
„Obrazovni aparat je jedno jako oruđe ideologije i ideologija koja vlada u Bosni i Hercegovini ne želi da se odrekne tog oruđa i ne pristaje na bilo kakve suštinske reforme.“
Istaknuta profesorica jezika s Univerziteta u Tuzli Marica Petrović vrlo često javno kritizira načine na koje se manipulira jezikom, ne samo u svakodnevnoj javnoj komunikaciji već i jezikom u udžbenicima. Za RSE kaže da je razlika u jeziku bilo oduvijek, a da danas isticanje tih razlika služi jedino političkim elitama za pravljenje zidova među ljudima.
„Bojim se te komunikacijske razine o kojoj se često govori, koja je uzrokom priče 'šta će nam tri jezika', bojim se nedostatka svijesti da su stvarno uvijek bila tri – šta je stotinjak godina u povijesti jednog naroda!? Mi praktično, prolaskom Austro-Ugarske prekidamo te pre-standardne uzuse u kojima smo imali franjevce, alhamijado i krajišnička pisma, Srbi su već imali Vuka. Bilo je razlike, razlike ima i ona je evidentna, ali ne tolika da bismo se zbog toga svađali i imali ovakve nesporazume“, ističe Petrović.
Na naše pitanje da nam ilustrira stanje jezika u Bosni i Hercegovini, profesorica Petrović odgovara:
„Mi prepišemo zagrebačke knjige, pa ih u Mostaru malo 'friziraju', i to ispadne tako jako nespretno, da je neki dan netko na televiziji cinično komentirao udžbenik IV razreda osnovne škole, čini mi se iz poznavanja prirode i društva, koji je stvarno nevjerojatan: 'Imamo dvije domovine, od kojih jednu volimo, a u drugoj smo se rodili'. Ne mogu vjerovati da to piše u školskom udžbeniku! Ako je to istina, onda je to dobra ilustracija stanja.“
Za nacionalne podjele u obrazovnom sustavu zaslužne su akademske elite, koje sa sveučilišta predsjedavaju i svojim političkim partijama.
„Univerziteti su postali zarobljenici političkih partija. Tu znatan utjecaj imaju i vjerske zajednice koje, nažalost, nemaju pozitivnu ulogu u pomirenju ljudi, već nastoje da se potkusuruju i da ostvare svoje interese kroz obrazovni sistem. Političari vide studente kao bazu za svoje agitacije, i nažalost, univerziteti ne proizvode znanje, oni služe očuvanju postojećih ideologija. To je proizvelo model profesora-političara umjesto profesora-istraživača. Imate ljude koji su u parlamentu kad ih tražite na fakultetu, a kad ih tražite u parlamentu, oni su na fakultetu. Ustvari, nikad nisu 'kod kuće' i jednostavno su velike štetočine i prodavači magle“, navodi Enes Osmančević, komunikolog i profesor na UNTZ.
BiH je još 2006. godine u Bergenu potpisala sporazum da će do 2010. reformirati visoko obrazovanje i ući u europsku zonu visokog obrazovanja. 2013. je već pri kraju, a Bosna i Hercegovina i njena sveučilišta ostali su u svojim nacionalnim okvirima, a na njihovim čelima su uglavnom istaknuti članovi i čelnici političkih stranaka.
