Dostupni linkovi

logo-print

Sjećanje na ratnu svakodnevicu: Od lunch paketa do uljanica


Sjećanje na ratnu svakodnevicu od 1992. do 1995. godine, naziv je izložbe koju će u maju otvoriti mladi etnolog iz Novog Travnika Velimir Bugarin. Želja mu je na jednom mjestu prikupiti predmete na koje su danas mnogi zaboravili, iako je ratna svakodnevica bez njih bila nezamisliva.

Pronaći hranu ratnih 90-ih često je bilo pravo umijeće, a uglavnom je dolazila zapakirana u humanitarne pakete, poplarno nazvanim lunch paketima. Iako su "lunch paketi" često sadržavali namirnice, poput kikiriki putera, koje većine stanovnika BiH do tada nije ni vidjela, rijetki su odbijali ove obroke.

Jedan od malobrojnih sačuvanih primjeraka lunch paketa bit će izložen na izložbi "Sjećanje na ratnu svakodnevicu".

"Uspio sam pronaći lunch paket star više od 20 godina, a u njemu su, među ostalim, jelo od piletine i riže, te sok. Pronašao sam ga putem oglasa i bio je jedini koji sam uspio pronaći. Kupio samo ga samo radi izložbe i koštao je 25 maraka", kaže Velimir Bugarin.

Za razliku od lunch paketa, konzerve sa ribama, sumnjive kvalitete i roka trajanja, nisu bile primamljive nikome. Unatoč ratnoj neimaštini, riblju konzervu su svi pokušavali izbjeći, ali je Bugarin 20 godina nakon rata za nju morao izdvojiti 40 maraka.

"Konzervi sa haringom sjećam se kao dijete. Budući da je jako smrdila, obično ju je majka pržila sa dosta luka, da se ubije miris, a pohovala bi se, također, na brašnu. Iako je hermetički zatvorena, i danas smrdi", kaže Bugarin.

Velimir Bugarin, foto: Marija Augustinović

Velimir Bugarin, foto: Marija Augustinović

Među eksponatima su i izbjeglički kartoni koji su u ratu bili najvažnija legitimacija za sve one koji su protjerani iz svojih domova. Imati ove kartone značilo je dobiti besplatnu hranu, a to je bilo od neprocjenjive važnosti u vremenu kada su osnovne namirnice vrijedile bogatstvo.

"Ulje je bilo traženo i skupo. Generalno su cijene svih namirnica varirale. Sjećam se da je jedno jaje koštalo pet maraka, sir 30 maraka, a meso čak između 40 i 50 maraka u nekim razdobljima. Na selu je život bio mnogo lakši, jer su ljudi imali domaće životinje i sijali su baštu, dok je u gradovima bilo katastrofalno i ljudi su bili doslovno gladni, sjeća se autor izložbe.

Plave bilježnice

Iako ratnih 90-ih nije imao ni deset godina, Bugarin se danas prisjeća većine onoga što je bilo dio ratne svakodnevice, a što će postati dio njegove izložbe, poput UNICEF-ovih plavih bilježnica ili improviziranog dnevnika u koji su nastavici upisivali ocjene. I sve to u vremenu kada znanje nije vrijedilo i kada su učenici sjedili u učionicama koje to nisu bile.

"Nastava se odvijala u tri kafića u Novoj Biloj, a u Novom Travniku u poslovnim protorima. Slično je bilo i u Vitezu. Ratni dnevnik dobio sam od svoje ratne učiteljice u Osnovnoj školi u Novoj Biloj koja je bila jako zanimljiva i kreativna osoba. Uvijek je vedra dolazila na nastavu, što je nama djeci bilo olakšavajuće u tom ratnom periodu", priča naš sugovornik.

Bez struje i kada su, u nedostatku svijeća, tzv. uljanice bile jedini izvor svjetlosti, mnogima su knjige bile glavna razonoda, ali su i brojni oni koji su tračak nadetražili u ratnim novinama, u kojima je svaka od zaraćenih strana pokušavala uvjeriti u pobjedu.

"Izložit ću različite tiskovine iz rata, što sa područja pod tadašnjom kontrolom HVO-a, što pod kontrolom Armije BiH. Recimo, 1994. godine, neki od napisa su 'Mobilizacija se mora izvršiti u stepenu od 110 posto' i 'Borba je jedini način da se dođe do slobode i mira' ", navodi Bugarin.

Istovremeno sa pripremom izložbe predmeta ratne svakodnevice, etnolog Velimir Bugarin traga za izdavačem za knjigu, u koju bilježi sjećanja svjedoka rata, ali i njihova promišljanja o postratnoj Bosni i Hercegovini kojom su, kako kaže, mnogi razočarani pa im danas ratne 90-te i ne izgledaju tako crne.

"Svi su razočarani današnjom situcijom. Nakon što je rat završen, obogatili su se samo pojedinci, a oni su ostali na dnu društva, prepušteni sami sebi", zaključuje Bugarin.

  • 16x9 Image

    Marija Augustinović

    Novinarstvom se profesionalno počela baviti 2007. godine u redakciji Novinske agencije ONASA u Sarajevu. Nakon višegodišnjeg iskustva u agencijskom novinarstvu, angažirana je u radijskom i web novinarstvu.

XS
SM
MD
LG