Dostupni linkovi

logo-print

Sjaj zlatnih dječaka


Ispred fotoaparata danas su sa mladim košarkašima prvacima Evrope, stali svi, oni koji su to trebali i oni koji to nikako nisu zaslužili. No, dio je to folklora koji ne izostaje nikada, pa čak i kada je riječ o djeci. Pljuštale su pohvale i naravno obećanja. Odriješiće kesu za sport, kažu, i oni koji su godinama na položajima na kojima su mogli uraditi mnogo više, a ne ništa, kao do sada.

Danas su se sa njima fotografisali i oni koji do prije tri dana nisu znali da postoji i da negdje u Evropi već nekoliko mjeseci sija 12 dječaka. Isti oni čija primanja za samo nekoliko mjeseci budu onolika kolika je bila kotizacija koju nisu željeli, htjeli ili šta god da uplate.

Nisu znali ili nisu željeli da znaju za suze selektora kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine Josipa Pandže, niti generalnog sekretara KS BIH Haruna Mahmutovića, što sjajnoj djeci ne mogu obezbijediti više i bolje. A oni su, kako kaže njihov selektor, „samo poštovali jedni druge“ i tako uspjeli i postali primjer cijeloj jednoj državi.

Upravo je tih 12 zlatnih dječaka druga slika Bosne i Hercegovine. Slika kakvu oligarhije ne podnose i ne žele da vide, slika koja im smeta da suvereno vladaju. Njihovi iskreni osmjesi, zagrljaji na balkonu iznad Vječne vatre u Sarajevu, dovoljna su poruka svima onima koji nisu znali ni da postoje ta djeca, ali i onima koji su odmah počeli da im prebrojavaju krvna zrnca.

Sigurna sam da su se Džanan i Njegoš družili prije nego što su to primjetili TV objektivi i poznati voditelji. Da im nije bilo bitno kako se ko zove i dolazi li sa Pala ili je stigao u bosanskohercegovačku reprezentaciju iz Bihaća. Sigurna sam da je njima i ostaloj desetorici dječaka mnogo bitnija košarkaška lopta i dres reprezentacije koji su na najljepši mogući način nosili, od svih internet bljivotina koje je neko mogao napisati i od svih pohvala i obećanja od onih koji ne mare niti za jedno bosanskohercegovačko dijete, pa tako ni za njih.

Jer da ih je briga, tada bi recimo Gradiška, koja je iznjedrila tri mlada reprezentativca imala sportsku dvoranu, a Sarajevo, Bihać i Pale ne bi slali najtalentovaniju djecu u Zagreb ili Rim. Da ih je briga ne bi se gasili sportski klubovi i sport bi se finansirao iz budžeta, a ne od milostinje.

Sigurna sam i u to da kako se zovu mladi bh. košarkaši i odakle dolaze nije bilo bitno ni za hiljade građana Sarajeva koji su ih sinoć dočekali, smijali se pjevali i plakali sa selektorom Pandžom i čvrsto vjerovali da je ključ svakog odnosa međusobno poštovanje.

Svako ko je bio na ulicama Sarajeva mogao je da osjeti taj talas pozitivne energije koji su u Bosnu i Hercegovinu donijeli zlatni dječaci. Za ozarena lica i iskrene osmijehe mladih košarkaša, nasmijane građane pogleda uprtih u balkon gdje se djeca raduju svom uspjehu, nije izmišljena dovoljno dobra riječ.

Svako, pod uslovom da nije zlonamjeran, sinoć je na ulicama Sarajeva mogao da shvati zbog čega je njihova iskrenost važna za sve u Bosni i Hercegovini. Važnosti „međusobnog poštovanja“ naučila su nas djeca koja imaju samo 16 godina. Možda neku pouku na koncu izvuku i oni koji, nažalost, odlučuju o našim i sudbinama naše djece.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG