Dostupni linkovi

logo-print

Sirijski rat se preselio u Bejrut


Libanonska vojska na kontrolnom punktu na ulazu u Bab al-Tebbaneh, maj 2012.

Libanonska vojska na kontrolnom punktu na ulazu u Bab al-Tebbaneh, maj 2012.

Autor: Mitch Prothero, Foreign Policy (Prevela: Ena Stevanović)

Nedjeljna erupcija nasilja predviđa lošu budućnost za stabilnost Libanona. Ali stvarni problem je da niko nije preuzeo odgovornost.

Ulice sunitskih četvrti beirutske radničke klase su se u nedjelju u devet navečer počele ispunjavati znacima nevolje. Mladići na skuterima su se okupili, zabarikadirali cijelu četvrt, plaili su gume i obarali kontejnere. Ali čak ni cinični posmatrači libanonskog kaosa nisu mogli predvidjeti kako tragično će sve završiti.

Bijes omladine je posljedica ubojstva dvaju istaknutih sunitskih vjerskih ličnosti na sjeveru Libanona koje se desilo ranije tog dana. Ubijeni su kišom metaka na vojnom kontrolnom punktu. Pitanje zašto i kako su ta dvojica muškaraca, snažnih pristalica pobunjeničkog pokreta u Siriji, ubijena na samoj granici je ubrzo postalo sporno u očima bejrutske omladine. Vojska, koja je dugo bila simbol nacionalnog jedinstva u zemlji rastrganoj religijom je sada postala njihov neprijatelj.

Napetost između libanonskih političkih pokreta koji su podjeljeni prema tome da li podržavaju ili su neprijatelji sirijskog režima nije ništa novo. Prošle sedmice je u sjevernom gradu Tripoliju došlo do sukoba nakon što je libanonska služba sigurnosti uhapsila poznatog islamističkog aktivistu. Međutim, ono što se dogodilo u nedjelju navečer je prevazišlo sve granice uobičajene libanonske disfunkcionalnosti.

Sve je počelo kad je grupa naoružanih muškaraca pokušala nasilno zatvoriti ured Partije arapskog pokreta, koju vodi grupa sunita povezanih sa Hezbolahom. Članovi stranke su bili naoružani, ali su brojčano nadjačani i suočili su se sa skupinom razbješnjelih mladića na ulici, prisiljavajući vojsku da intervenira. Obično prisutnost libanonske vojske smiruje takve incidente. Ali ne i ovaj put.

Bio sam na uglu bejrutske četvrti Tareeq Jdeideh kada su stvari krenule naopako. Napadači su otvorili vatru iz automatskih puški na grupu pobunjenika i vojnika. Vojnici su tražili skrovište skupa sa civilima. Jedan mladi vojnik i ja smo skočili iza Volkswagenovog vozila dok je mnoštvo djece pretrrčavalo ulicu kako bi izbjegli metke. Nekoliko ih je pogođeno u leđa dok su trčali.

Opoziciona zastava nacrtana na liječničkoj rukavici na ruci sirijskog opozicionara u bolnici u Libanonu

Opoziciona zastava nacrtana na liječničkoj rukavici na ruci sirijskog opozicionara u bolnici u Libanonu

Nije bilo moguće vidjeti odakle meci dolaze, aiko su pucnji bili izravni i vrlo blizu. Meci su udarali u auto i tlo oko nas te smo mladi vojnik i ja shvatili da smo preblizu fronte. Sačekali smo da pucnjava utihne, obojica smo brojali „jedan, dva, tri“, ustali smo i potrčali prema boljem skrovištu.

Vojnik je ustao sa spremnom puškom kako bi zaštitio naše utočište i u tom trenutku je pogođen u rame. Zastao je i buljio u mene sa zbunjenim pogledom na licu. „Bježi, čovječe, bježi“, promrmljao sam, dolučivši da je bolje za njega da trči prema svojim suborcima, a da je za mene puno bolje da u ovom trenutku ostanem ležati tu gdje jesam.

Trčao je i vidio sam da je stigao u Humvee. Njegova rana je bila ozbiljna, ali ne i smrtonosna.

Na ulici je bila ludnica i činilo se da sam ja jedini nenaoružan. Objekt do kojeg smo pokušali doći nije bio mnogo sigurniji. Naoružana djeca na skuterima su koristila stanje anarhije kako bi pucali u vojnike s leđa. Jedan dječak se vozio ulicom s maskom na licu, izvukao je pištolj i opalio nekoliko metaka u leđa vojnika koji je uzvraćao vatru u suprotnom smijeru. Čuo sam pucanj i vidio volnika kako pada na zemlju, a moj kolega je vidio dječaka kako se ležerno odvezao natrag i kako daje masku jednom kolegi, a pištolj drugom koji je nestao u noći.

Najmanje troje ljudi je ubijeno, a nekoliko desetaka ranjeno u tom pokolju. Kako raste napetost između sunita i pro-sirijskih četvrti u Tripoliju, strah da će se nasilje proširiti na Bejrut se ostvario u nedjelju navečer.

Hezbolah nadmoćniji

Kako se sve desilo tako brzo? Nasilje iz 20.maja je vrhunac poniženja za libanonske sunite koje traje već godinama. U maju 2008., militanti iz Hezbolaha i njihovi saveznici su obustavili dugotrajnu političku krizu tako što su napali sunitske četvrti u zapadnom Bejrutu. Nakon toga, kad je započelo Arapsko proljeće na Bliskom istoku, vođa sunita Saad al-Hariri je skinut s dužnosti od strane koalicije iz Hezbolaha. Sada, kada prvenstveno sunitski pobunjenici bjesne protiv predsjednika Bashar al-Assada, lebanonski suniti su ogorčeni nastojanjima svoje vlade da suzbije njihove pokušaje za pomoć svojim suvjernicima preko granice.

Stvari će se samo pogoršavati. Odgovor vlade na nasilje će sigurno biti pooštravanje kontrole pro-Assadovih snaga nad vojskom, policijom i tajnim službama.

Neobično je da se nasilje u nedjelju nije proširilo izvan tradicionalnih sunitskih uporišta. Tareeq Jdeideh se nalazi pored šitske četvrti Chiya i svi su se plašili da bi kaos mogao privući naoružane vojnike iz Hezbolaha i njihovog ključnog saveznika Amala. Ali nedjelja navečer je više izgdedala kao osveta na raniju pucnjavu vojske i nastojanja da se očiste sunitske četvrti od stranaka koje surađuju sa Sirijom i Hezbolahom.

Osim toga, iskustvo iz maja 2008. je pokazalo da suniti nisu ni približno u stanju da se izbore sa dobro istreniranom i opremljenom vojskom Hezbolaha. U jedanaest prijepodne sam bio u šitskoj četvrti udaljenoj samo nekoliko stotina metara i razgovarao sam sa izvorima koji su opisali mobilizaciju od strane Hezbolaha i njegovih saveznika ukoliko dođe do sukoba. Iako do okršaja nikad nije došlo, snage iz Hezbolaha su kasno u noći izveli operaciju spašavanja osoblja Partije arapskog pokreta te su poslali nekoliko vojnih vozila kako bi bili sigurni da su njigovi saveznici na sigurnom.

Iako su jedna od najbrojnijih zajednica u Libanonu, suniti nikad nisu bili u stanju da se suprotstave sa uličnom moći Hezbolaha, što je dodatno doprinijelo njihovom poniženju.

„Vlada nas ubija.Hezbolah može raditi sve što želi bez razmišljanja. Mogu preuzeti čitavu državu, ako žele,“ rekao je jedan od sunita i dodao „Suniti nemaju ništa.“

Najib Mikati

Najib Mikati

Ovo je zapravo prilično tačna procjena. Libanonski suniti nemaju stvarnu političku moć u Bejrutu. Premijer Najib Mikati je sunit i po svemu sudeći drag i iskren čovjek, ali je prisiljen da hoda po tankom ledu izmešu njegovih pro-Assad koalicijskim partnerima koji su ga postavili na to mjesto i njegovih prijatelja u sirijskom režimu koji su u više navrata prijetili da će napasti sjeverne dijelove Libanona ukoliko libanonska vojska ne bude oštra prema pobunjenicima. Bilo da je on bezbojni tehnokrata koji radi ono što može u ovoj teškoj situaciji ili marioneta Sirije ili Hezbolaha, jasno je da ga na sunitskim ulicama ne smatraju dostojnim predstavnikom.

Ključni problem je što u Libanonu nema stvarnog političkog vođstva. Od Haririjevog odlaska prošle godine, nijedan sunitski vođa nije stekao poštovanje i nacionalnu zaštitu, ključnu za postizanje bilo čega u Libanonu.

Rafiq al-Hariri, Saadov otac i dugogodišnji državni premijer je jednom uspio ujediniti zajednicu uz pomoć snažnog karaktera i velikodušne financijske pomoći Saudijaca. Međutim, njegova smrt iz 2005., s kojom je navodno povezan Hezbolah je ostavila prazninu koju njegov sin nije mogao popuniti ničim osim novcem. A Saudijci su obustavili svoju potporu.

„Šiti imaju hezbolaškog vođu Hassana Nasrallaha i amalskog vođu Nabiha Berrija da im kažu kad da se bore, a kada da prestanu i njihovi ljudi to slušaju,“ rekao mi je jedan frustrirani bejrutski sunit. „A mi suniti, mi imamo plakat mrtvog čovjeka,“ dodao je.

Kako u Libanonu vlada bezakonje, teško je predvidjeti šta bi moglo ublažiti gnjev ove ponosne zajednice koja se osjeća otuđenom od svoje vlastite vlade i zarobljenom u regionalnom civilnom ratu.

Stvari će se samo pogoršavati. Odgovor vlade na nasilje će sigurno biti pooštravanje kontrole pro-Assadovih snaga nad vojskom, policijom i tajnim službama. Već je započeo tihi pokret u ministarstvima da se birokracija ispuni saveznicima Hezbolaha, a hapšenja pobunjenika su počela već u ponedjeljak ujutro.

No, kako se Libanon kreće sve dublje prema sirijskoj orbiti, masa razbješnjele omladine je započela pobunu u nedjelju navečer. A put prema naprijed nije ni jasan ni siguran.
XS
SM
MD
LG