Dostupni linkovi

logo-print

Sirija nije Bosna: Ne naoružavajte pobunjenike


Alepo, maj 2013.

Alepo, maj 2013.

Autor: Robin Harris*

David Cameron je u Donjem domu oštro branio svoju odluku da naoruža sirijsku opoziciju pozivajući se na Bosnu početkom devedesetih godina prošlog vijeka:

„Rečeno nam je da bi bilo kakva akcija imala negativne posljedice, a to je ono što čujemo sada. Ali odluka da se ne reaguje jer također odluka. U Bosni je to dovelo do smrti do 200.000 ljudi. Nije spriječilo porast ekstremizma i radikalizma, čak ga je i povećalo.“

Historijske paralele nisu pouzdane. Jedna kriza je rijetko kad jednaka prethodnoj. Šta više, Cameron je mnogima zvučao kao Tony Blair pred sami početak rata u Iraku, čije neželjene posljedice još uvijek osjećamo. Na Zapadu i Bliskom istoku, većina je protiv vojnog uplitanja u Siriji, direktnog ili indirektnog.

Ova većina je u pravu. Zauzimanje strana u rasplamsalom građanskom ratu je uvijek problematično. Isporučivanje naoružanja pobunjenicima, koji su međusobno podijeljeni i nad kojima imamo vrlo malo utjecaja i nimalo kontrole, je jednostavno neodgovorno. Ignorisanje posljedica po nesunitske manjine – uključujući i kršćansku manjinu – u Siriji i susjednim zemljama, ako dozvolimo džihadistima da pobijede, je skoro pa zločin. Iskorištavanje neprovjerenih navoda da Assadove snage koriste hemijsko oružje kao međunardoni casus belli da bi se grupama povezanim sa al-Kaidom dostavile gomile oružja je ludačka strategija.

Zašto onda britanska i francuska vlada toliko žele uletjeti u sirijsko minsko polje?

Za to postoje dva loša razloga. Politika i stavovi Davida Camerona i Francoisa Hollandea se razlikuju, ali oni trenutno dijele isti problem. Njihove vlade su diskreditovane i u haosu, i obojica se nadaju da će mačističko vodstvo u inostranstvu popraviti njihovu reputaciju. Uprkos onome što se desilo u Egiptu i drugim zemljama, Cameron smatra da odlično odigrao ulogu u arapskom proljeću i želi obnoviti taj utisak. Predsjednik Hollande je iznenadio sam sebe i sve ostale svojim energičnim nastupom prema Maliju i sada ga ta mala slava dovodi u iskušenje. Tako započinju i rastu mali ratovi. Ipak, ni Britanija ni Francuska ne bi donijele ovakvu odluku da nije bilo drugog lošeg razloga – vjerovanje zvaničnog Washingtona da je sve što slabi Iran, glavnog sponzora Sirije – vrijedno truda. Bez ikakve strategije za ostvarivanje direktne kontrole nad muslimanskim učiteljima, preostaje samo indirektna strategija rušenja Assadovog sistema uz urušavanje Hezbollaha – bez obzira na dugotrajne posljedice na region. Izrael, iz razumljivih razloga, isto razmišlja. Ovaj neobični spoj domaće i međunarodne neupućenosti nije kraj priče, jer postoji i razlog zvan Bosna. Bez tog razloga David Cameron, suočen sa strogom opozicijom u Donjem domu, bio bi primoran odustati.

A trebao bi odustati, jer je ta paralela lažna i njegovi zaključci su pogrešni. Zlo je, zaista, nekažnjeno haralo Balkanom prije dvadeset godina. U julu 1993 godine, pokojni i neoplakani Slobodan Milošević je najavio: „Smatram da smo na pragu konačnog rješenja: glavno pitanje je pitanje mapa.“ Te iste mape su sačinjene u Beogradu.

Unutar ljušture stare Jugoslavije, genocidna ideologija koju su definisali srpski intelektualci, a sveštenstvo propovijedalo uz podršku seljačkih paravojnih jedinica, željela je protjerati i uništiti bosansku muslimansku populaciju. Muslimanska (bošnjačka) populacija je bila većinska u Bosni i bila je većinom sekularna, umjerena populacija koja je uživala u rakiji; to je bila djelomično evropska i djelimično balkanska populacija koju je vodila neiskusna elita opuštenih intelektualaca. Nisu predstavljali prijetnju i nisu imali šanse. Kako su godine prolazile i broj ubijenih rastao, sa njima je rastao i religiozni faktor. Džihadisti su došli iz Sjeverne Afrike i sa Bliskog Istoka. Kako su bili neučinkoviti i stanovništvo je prema njima imalo averziju, veliki broj njih je otišao. Iako je Bosna danas propala država, njeni problemi su uzrokovani korupcijom i opstrukcijama, ne fanatizmom.

Sirijska kriza se u potpunosti razlikuje – razlikuje se onoliko koliko se i Bliski Istok razlikuje od Balkana. Vladajući režim u Siriji, za razliku od Miloševićeve Velike Srbije, nema svoju ideologiju. Baatizam je postao izlizana šala. U pitanju je klanski sistem kojim dominiraju Alawiti, uz podršku religioznih manjina koje se boje haosa kojim prijeti alternativa.

Odlučnu ulogu unutar opozicije imaju grupe kao što je Jabhat al-Nusra povezana sa al-Kaidom. Radikalizacija u Siriji nije, kao u Bosni, rizik: u pitanju je svakodnevnica. Za razliku od Bosne, islamizam u Siriji ima domaću bazu. Podržavaju ga i finansiraju Saudijska Arabija i Katar, koji svoju podršku usmjeravaju prema Salafistima, ne sekularnim grupama. Ako Assad bude zbačen s vlasti silom kako to žele Britanija i Francuska, umjesto da se povuče kako to želi Rusija, Alawiti, kršćani, Druzi, Šiiti i oni Suniti koji ne prihvataju rigorozne šerijatske zakone, će biti suočeni sa protjerivanjem, prijetnjama i smrću. Zapad će se suočiti sa novom prijetnjom interesima i sigurnosti. U poređenju sa tim, nefunkcionalna Bosna će izgledati kao domovina.

*Robin Harris je bivši savjetnik pokojne britanske premijerke Margarert Thatcher i viši znanstveni saradnik u Centru za studij slobode Heritage fondacije

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG