Sindikati u BiH ostavljaju radnike na cjedilu

Položaj radnika u BiH nikada nije bio lošiji. Koliko su zaštićena prava radnika najbolje pokazuje pola miliona radnika bez posla, od kojih se mnogi i danas nalaze na sudu tražeći svoja prava. Kakva je u svemu uloga sindikata - blijeda, često politizirana, tako da sindikalne organizacije u BiH postaju sami sebi svrha.

U zemlji u kojoj je penzija 150 eura, a prosječna plata 400 eura, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Ismet Bajramović ostvaruje mjesečna primanja veća od 2.000 eura. Finansijski izvještaji sindikata pokazuje niz nelogičnosti, pa se tako i primanja Bajramovićevog savjetnika, nekadašnjeg predsjednika Sindikata Edhema Bibera takođe računaju u hiljadama.

Sve to ne bi bilo nimalo čudno da položaj radnika u BiH nikada nije bio gori. Otpuštanja su dio bh. svakodnevnice, a za a one koji rade kašnjenje plata i neuplaćivanje doprinosa sasvim normalna stvar.

Zbog čega je položaj radnika danas gori nego prije deset godina, Ismet Bajramović, predsjednik Savez samostalnih sindikata BiH, kaže:

„Nažalost, nemamo tradiciju zato što je prije 20 godina radnička klasa bila na vlasti - nisu sami protiv sebe protestovali, za razliku od divljeg kapitalizma koji imamo danas. Ne snalaze se mnogi i zato moramo raditi.“

Safet Sivro, nekadašnji je radnik Vitezita, tvornice namjenske industrije, zajedno sa 300 bišvih radnika, protestirajući i danas pokušava ostvariti svoja prava – isplatu neuplaćenih plata i doprinosa. Ogorčen ignorantskim odnosom sindikalnog vodstva, kaže:

„Nije nam sindikat ništa pomogao, niti nam tu pomaže. Mi ćemo i dalje utužavati svoja prava koja ne možemo realizovati normalnim putem, ali ne očekujemo pomoć sindikata jer do sada nam nisu pomogli ništa.“

Prošle godine više od polovine ukupnih prihoda Saveza samostalnih sindikata BiH otišlo je na bruto plate i naknade oko 30 uposlenih. Iako je Savez imao oko pola milion eura prihoda, između ostalog, i od radničkih članarina, na plate i naknade za topli obrok, regres i prijevoz utrošeno je više od polovine tog iznosa. Mersiha Beširević, iz granskog sindikata radnika trgovine, upozorava:

„Na ime članarine koju mi plaćamo Savezu samostalnih sindikata mi ne dobivamo ništa. Konkretno, sindikat trgovine zastupa otpuštene radnike Klasa i oni nisu uplatili nijedan jedini fening na ime sindikalne članarine, ali mi te ljude ne možemo ostaviti na cjedilu. Savez samostalnih sindikata je otkazao pravnu pomoć za te ljude, nijedan fening solidarnosti nije uplaćen, niti je čak pružena deklarativna podrška.“

Više od godinu dana pokušava Mersiha Beširević pokušava inicirati raspravu o radu sindikalanog vodstva. Kap koja je prelila času bila je potpisivanje sporazuma sa strankama platforme, koji nikada nije raspravljen na Glavnom odboru Sindikata. Umjesto demokratske rasprave, Beširević se našla na sudu časti.

„Mi smo bili protiv da sindikat bude u vlasništvu određene partije, a to je upravo napravljeno ovom platformom. Potpisivanjem tog sporazuma Savez samostalnih sindikata je oduzeo radnicima jedinu zastavu s kojom smo mi mogli da mašemo, a to je da smo apolitična organizacija. Znači mi više nemamo čak ni taj argument da nismo u službi neke određene stranke, i to je mislim katastrofalno“, ističe ona.

Radnici uplašeni

Da stanje nije nimalo bolje ni u RS, kaže nam Goran Fržović, predstavnik radnika trebinjskog Agrokopa, još jedne bh. firme u stečaju. Iako je u nekoliko navrata tražio pomoć sindikalnog vodstva Saveza samostalnih sindikata RS, na čelu sa Rankom Mišić, pomoć je izostala.

„Kaže meni: ’Pobjegli ste u stečaj.’ ’Gospođo, nisam ja pobjegao u stečaj nego niste nijednom htjeli da dođete na moj poziv jer ste znali koje face stoje ovdje bliske Dodiku i niste mi htjeli pomoći.’ ’Pa nisi ni zvao.’ ’Jesam’, rekoh, ’na telefon vaša mi sekretarica stalno neke gluposti govori. Vi niste htjeli da uvažite ovu priču oko Agrokopa zato što ste znali da je iguman tu blizak Dodikov prijatelj i niste se htjeli pojavljivati’“, priča Fržović.

U BiH djeluje više sindikalnih konfederacija i unija. Nije tajna da su mnogi sindikalni predstavnici bili politički angažirani. Zbog toga ne trebaju čuditi rezultati istraživanja javnog mnijenja koje je nedavno proveo Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu.

U istraživanju koje je obuhvatilo cijelu BiH preko 20 posto ispitanika izjavilo je da vjeruje da su sindikati samo paravan za političke manipulacije, dok je 47 posto uvjereno kako su loše organizirani i da slabo zastupaju interese građana. Ovo istraživanje potvrdila je i naša anketa u Sarajevu i Banjoj Luci.

„Danas se uopšte ne štite radnička prava. Štite se oni koji su zaposleni i na budžetu – državni službenici, zdravstvo, školstvo. Gdje su radnici u privredi?“ „Nekad su prava bila potpuno drugačija. Ja sam radio u firmi gdje je postojao radnički sindikat. A ovo sada! U privatnom vrlo malo, a mislim da je i u državnom isto malo,“ kažu građani.

Na pitanje zbog čega u BiH nema socijalnog bunta, Goran Fržović kaže jer su radnici uplašeni i kako dodaje:

„Ja na jednoj konferenciji u Neumu. Ja sam tada došao sa svojim ’jugom 45’, raspadukijem. Kad sam vidio kakva auta imaju gospoda, ja sam moga ’juga’ morao sakriti za šimšir neki jer me je bilo sramota parkirati jednu drndu takvu kraj njihovih auta. Ja sam u neka doba mislio da su oni neki poslodavci. Nekako sam se čudio odakle ljudima tolike pare. A to bi trebao narod da zna - ali ne zna.“