Dostupni linkovi

logo-print

Sindikat – faktor zaštite radnika ili servis poslodavaca?


Antivladini protesti u Sarajevu, ilustrativna fotografija

Antivladini protesti u Sarajevu, ilustrativna fotografija

Pruženom rukom i pozivom na saradnju uz novi pristup reformama, Evropska unija dočekala je nove vlasti u BiH. Dobronamjerni ali bolni koraci, već je jasno, teško će biti provedeni, tim prije što se brojnim mjerama uvodi drugačiji pristup razvoju zemlje, naročito u ekonomskoj sferi.

Svoje NE "Sporazumu za rast i zapošljavanje u BiH", tačnije dijelu koji se odnosi na prava radnika, rekli su sindikati, jer bi to, ukoliko se provedu mjere, značilo i potpuno obespravljenje i ucjene ove populacije.

Dok je kuljalo nezadovoljstvo radnika koji su obespravljeni, opljačkani i dovedeni do ivice životnog standarda, bh vlasti jedino su ponudile, ispostaviće se, prazna obećanja. Nijednu firmu nisu spasili od propasti, a u međuvremenu se dogodila Bira, potom i Tuš, koji su iza sebe ostavili još pustoši i gladnih usta. Od obećanih reformi - ništa. A onda se u julu Evropska unija odlučila uz pomoć eksperata i prakse kakva vlada u zemljama Zapadne Evrope predstaviti "Sporazum za rast i zapošljavanje u BiH“, koji je ušao i u okvir najnovijeg pristupa EU rješenju krize u BiH.

Protiv Sporazuma svoj glas nedavno su digli sindikati navodeći kako će to još više ugroziti radnike. Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Ismet Bajramović:

„Konfederacija sindikata BiH će se suprotstaviti svim sredstvima da se ne ruše ugovori o radu na neodređeno vrijeme, da se ne otpuštaju ljudi koji već rade. S druge strane, spremni smo, a to smo čitavo vrijeme pokazivali, i u praksi, i zakonski i teoretski, na otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje ljudi.“, kaže Bajramović.

I predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić smatra kako je Sporazum rješenje koje vodi ka siromašenju radnika i politici ucjene.

„Neke od tih politika za nas su prihvatljive: borba protiv kriminala i korupcije, stvaranje boljih uslova za poslovanje, ali – za nas je potpuno neprihvatljiva politika koja se tiče tržišta rada. Dakle, ukoliko se želi – a želi se – fleksibilizovati radno mjesto do te mjere da ono postaje potpuno nesigurno, a to znači da nestaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se ugovor na određeno vrijeme može da obnavlja po nekoliko puta, dovelo se one koji čekaju na zavodu za zapošljavanje, koji bi trebali zamijeniti svoje roditelje i stariju radnu snagu, u situaciju da su nesigurni i da će uvijek biti predmet ucjene od strane onog ko im je ponudio taj ugovor o radu na određeno vrijeme.“, smatra Ranka Mišić.

Činjenica je, međutim, da po ovom principu već rade ljudi i u Bosni i Hercegovini, ali i gotovo svim zemljama Evropske unije. Kroz ove reforme nerado su i uz negodovanje prošli i u Hrvatskoj. Da će biti bolno svjestan je bio i bivši šef delegacije EU u BiH, Peter Sorensen, koji je i predstavio Sporazum.

„Socijalne i ekonomske reforme u Bosni i Hercegovini su hitno potrebne. Potrebno je kreirati radna mjesta, osobito za mlade koji nemaju gdje raditi. Stoga smo odlučili da se ove godine, na Forumu za prosperitet i zapošljavanje koji smo održali u Sarajevu, kreiraju mjere koje će modernizovati privredu zemlje. Ove mjere, koje trebaju provesti politički lideri u Bosni i Hercegovini, trebale bi unaprijediti život građana ove zemlje.“, objasnio je Sorensen.

Izražavajući nezadovoljstvo, predstavnici sindikata ili nisu čuli vapaje radnika, ili su zaboravili da se u trenucima dok kritikuju predloženo rješenje na biroima nalazi preko pola miliona nezaposlenih, od čega oko 200.000 radi na crno, bez ikakvih ugovora, osiguranja i plata.

Najodgovorniji za to upravo su i glavni partneri sindikata – političari s kojima su ponovno razgovarali i od njih, kako navodi Mišić, očekuju rješenje.

„Prioriteti sindikata su kako da radnici koji rade dobiju svoje zarađene plate. Ko će dati odgovor i koje su to politike koje nude rješenje onim radnicima koji su na svojim radnim mjestima, bez obzira jesu li ili nisu članovi sindikata, zaradili plate, i bruto i neto, a poslodavci, bilo u javnim, privatnim ili privatizovanim preduzećima, nisu isplatili te plate, nisu uplatili doprinose? To je jedno od ključnih pitanja preko kojih se ne može i ne smije prijeći. Ne možemo težiti urušavanju stečenih radničkih prava, kreirati nove politike koje će dodatno osiromašiti radnike u Bosni i Hercegovini, bez obzira u kom entitetu oni živjeli, a da pritom ne nađemo ključne odgovore na pitanje zašto ustvari jesu siromašni radnici u Bosni i Hercegovini.“, kaže Mišić.

Isto su pokušali i u Federaciji četiri godine ranije kada su sa tadašnjim strankama Platforme potpisali protokol o saradnji. I sve te četiri godine radnici Dite, Aide, Krivaje, Gredelja, Feroelektra... čekali su, ali nisu dočekali ni Zakon, ni krivične prijave, ni odlazak u penziju, a ni plate.

Ukoliko zaživi planirani sporazum, neće više biti radnih mjesta na neodređeno vrijeme, ali upravo tada bi na scenu trebao stupiti sindikat. Naime, baš kao u zemljama „trulog kapitalizma“ njihova uloga bi trebala biti isključiva i autoritetna zaštita radnika, koji ni pod ugovorom na određeno vrijeme ne bi smio biti ugrožen, ucijenjen i obespravljen, ali ni otpušten ukoliko za to ne postoje valjani razlozi.

U tom sistemu sindikat je partner radnika, a ne vlasti i poslodavaca, kaže Ivica Guberac koji je radni vijek proveo u u Njemačkoj.

„Tamo sindikat ima jako velika prava. Puno zastupaju radnike, posebno ako se radi o plaćama, da li je radnik plaćen po zaslugama. Ja sam ranije bio građevinarac. Kad sam došao u Njemačku, radio sam u Mercedesu, i bez obzira što nisam metalni radnik, morali su me platiti u grupi koja pripada toj mašini. Da nisu, mogao sam se žaliti sindikatu. Odmah se provjeri gdje radim, šta radim, i moram imati platu po radnom mjestu. Ili otkaz – ako je radnik na bolovanju, primjera radi, mnoge firme znaju dati otkaz, ali sindikat to odmah provjeri – da li je stvarno bolovanje ili radnik simulira. Ako je stvarno bolestan, ne mogu mu dati otkaz.“, podvlači Guberac.

U BiH mobing je načešći oblik diskriminacije, o kojem se malo govori upravo iz straha da će radnik ostati nezaštićen. Guberac, koji je 19 godina radio u Mercedesu, suočio se i s ovim problemom, ali je uspio da ga riješi.

„Na mene je 'zagrizao' jedan majstor, poslovođa. On je meni jednostavno htio dati otkaz. Ja pozovem sindikat. Došli su, sve su odmah provjerili – evidencija postoji šta ja radim, koliko radim, kako ispunjavam to sve skupa. I onda on meni više nije mogao ništa. To kažem da vidite koliki uticaj ima sindikat. Ne može mi jedan majstor, ako mu ne odgovaram, dati jednostavno otkaz, ako ja odgovaram za svoje radno mjesto.“, objašnjava on.

Mada Bosna i Hercegovina ima tendenciju da od svega uzme samo ono što odgovara trenutnim prilikama, bilo političkim ili tajkunskim, ukoliko bi se paralelno došlo do ideala zvanog pravna država - bojazni ne bi bilo. Stoga, upravo bi rad na ciljevima iz Sporazuma koji je predložila EU mogao biti prilika i za Sindikat da postane faktor odlučivanja, onaj zbog kojeg će vlasti unaprijediti prava radnika, umjesto da bude servis za političke manipulacije.

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

XS
SM
MD
LG