Dostupni linkovi

logo-print

Šimo Ešić: Književnost treba da u djeci probudi radoznalost


Šimo Ešić

Šimo Ešić

U Tuzli je održan 12. Medjunarodni festival “Vezeni most” na kome su dodijeljene nagrade za autore najboljih knjiga za djecu iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Nagradu koja nosi ime "Mali princ" dodijeljena je Nadi Mihelčić iz Hrvatske posthumno, za knjigu "Edbin", te Dejanu Aleksiću iz Srbije za knjigu "Cipela na kraju svijeta". BiH knjizevnik Ranko Pavlović dobitnik je nagrade “Mali princ” za stvaralački doprinos razvoju dječije literature. Tim povodom smo ugostili prvog čovjeka ovih susreta, jednog od najznačajnijih pisaca za djecu Šimu Ešića.

RSE: Završen je ovogodišnji Vezeni most. Dodjeljene su nagrade Mali princ za životno djelo, nagrada za najbolju dječiju knjigu u regionu, ali bile su i brojne druge manifestacije. Šta je to sve rađeno u ova dva-tri novembarska dana?


Ešić: Vezeni most je jedna vesela, šarena parada, jedna smotra duhovnosti i kreativnosti, i mladih i onih koji pišu i stvaraju za mlade. Otvorili smo ove godine retrospektivnu izložbu, prisjetili smo se svih dosadašnjih gostiju i ilustratora. Svake godine, u okviru ove naše manifestacije, ugostimo po nekog velikog svjetskog, evropskog ili regionalnog ilustratora dječijih knjiga. Dvanaest vrhunskih evropskih ilustratora je prošlo kroz naše programe. Ove godine nam je gost ilustratorka Eva Montanari iz Italije. Ona je uredila plakate i ostale programske i festivalske štampane materijale.

Prisjetili smo se i dvojice laureata Malog princa, koji više nisu među nama. Prvi dobitnik nagrade Mali princ je Zvonimir Balog. Drugi dobitnik je Arsen Dedić. Oni su između dva festivala napustili ovaj svijet i otišli na neki bolji. Njih smo se prigodno prisjetili, ne komemorativno, nego u duhu onoga šta su oni u životu radili.

U toku manifestacije je bilo mnogo kreativnih i lijepih dešavanja, susretanja pisaca sa svojim čitateljima. Sve biblioteke Tuzlanskog kantona su bile u to uključene, mnoge škole, obdaništa i druge institucije. Posebna svečanost je bila na dodjeli nagrada literatima na konkursu za najbolje literarne radove, koji svake godine raspisujemo o različitim temama.

RSE: Došli su autori iz svih krajeva, u kojima se govori neki od naših jezika? Opet su vezli i vezali brojne priče za najmlađe, a isto tako su uspostavljali nove vezove i mostove saradnje među vama piscima i među ljudima koji se bave literaturom za djecu.


Ešić: Vezeni most je upravo to. To je njegova osnovna funkcija - da duhovno povezuje ljude koji su istomišljenici, ljude dobre volje, one koji imaju kreativan duh i koji žele mir i dobro među ljudima. Do sada se pokazalo da u kalendaru kulturnih dešavanja u regionu, vrlo značajno mjesto zauzima Vezeni most. U vrijeme organizacije, sa svih strana nam stižu pozivi pisaca čije su knjige objavljene prošle godine. Žele pripomoći.

Prijateljstva koja su se stvorila na Vezenom mostu, mislim da su nešto posebno i lijepo. Dječiji pisci su ipak različiti od onih koji se svojom literaturom obraćaju ozbiljnijim i odraslim čitaocima. Oni imaju nešto djetinje, i u odnosima međusobnim i sa svijetom oko sebe. Nisu zabilježeni dječiji pisci koji su se politički eksponirali u ono nevrijeme u devedesetim godinama. Dječija literatura je nešto plemenito i lijepo, a onaj koji je stvara, mora imati u sebi makar zrnce onog iskrenog, dječijeg i nevinog, mora biti i takav čovjek.

RSE: Bilo je dosta prilika za razmjene mišljenja o stanju u regionu. Kako uopšte opstaje ova djelatnost, uzme li se u obzir da nema više onih divnih dječijih časopisa, nema specijalizovanih biblioteka, nema vaših knjiga u školama? Ima li išta osim želje za svim ovim?


Ešić: Upravo smo o toj temi i govorili - koji je položaj dječije knjige i kako je on zapravo skrajnut na marginu. Ministarstvo obrazovanja je u školama, na području nekih kantona, zabranilo prodavati dječije knjige u školi. To je meni nepojmljivo jer nema drugog mjesta na kom dijete može kupiti knjigu. Na knjižare u BiH možemo zaboraviti. Nemaš gdje da objaviš da je izašla neka nova dječija knjiga, jer od svih silnih časopisa, koje smo imali, sada je sve spalo na dva-tri slova. I ta dva-tri časopisa, koja postoje, uglavnom pripremaju mladog čovjeka da postane potrošač, a ne misleće biće. Nema tog edukativnog i tog umjetničkog sadržaja, kojeg smo ranije imali. To je osnova educiranja u oblasti duhovnog i umjetničkog.

RSE: Da li je teže pisati za djecu ili za odrasle?


Ešić: Mnogo je lakše. To je vedrina koja izlazi iz duha onoga koji stvara, izlazi na papir. To je vrlo jednostavan postupak. To je radost stvaranja, mnogo veće nego kada se piše za odrasle.

RSE: Ali djecu ne možeš prevariti, a odraslim se može štošta podvaliti?


Ešić: Možeš i djeci podvaliti, nećemo sada o toj temi, ali ne podvaliti u onom ružnom smislu. Mnogo je odgovornije obraćati se djeci, nego odraslima. Odraslima možeš da izneseš svoj stav, mišljenje ili sud o nečemu, a on se može složiti ili ne složiti. Djetetu moraš začačkati neke tanane osjećaje i probuditi tu njegovu radoznalost, ukazati mu na nešto lijepo, povesti ga tim tekstom ka nečemu lijepom, dobrom, pametnom i korisnom. U tome je odgovornost obraćanja djeci neuporedivo veća. Nema ljepšeg osjećanja od stvaranja nekog novog djela, koje je namijenjeno djeci.

RSE: Poznajem dosta pisaca, koji slove kao pametni, a usuđuju se potcjenjivati kolege koje su se posvetile djeci. Odakle taj osjećaj superiornosti?


Ešić: Iz ljubomore. Moja knjiga "Rudarov kućerak" otišla je u svijet u 160.000 primjeraka. Od toga sam ja najmanje 30.000 lično potpisao, dakle, vidio svog čitaoca u oči i napisao njegovo ime na knjizi. Mi imamo čitalačku publiku. Ne potcjenjujem, čak i ne dijelim pisce na dječiju i pisce za odrasle. Samo nam je publiku drukčija. Vrhunska literatura nema više od 50.000 ili 80.000 primjeraka. Činjenice su da se u dječijoj literaturi znalo, na neki način, potkrasti nešto što ne pripada umjetnosti, ali su neki to reklamirali kao dječije. Onda ovi, koji kritikuju i omalovažavaju dječiju literaturu, su se uhvatili za te primejre, koji zaista jesu štetni, više nego korisni, koji nisu čista umjetnost i koji su napravljeni da bi se „dodvorili“ djeci. Ali, to se prepoznaje i takvih imate još više u literaturi koja se obraća odraslim, mnogo je takvih. U pjesničkim izdanjima, ovih zadnjih godina, strahota je čega sve ima, ali o tome se ne govori jer to je namjenjeno odraslom čovjeku, pa odrastao čovjek može uzeti ili ne uzeti. Ovo što ide djeci je mnogo opasnije. Tu je možda taj razlog zašto se nipodaštava dječija literatura od strane ovih visokoumnih.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG