Dostupni linkovi

logo-print

Šimić za RSE: Najteže je pjevati u Sarajevu i Zagrebu


Vedrana Šimić u Sarajevu, novembar 2014.

Vedrana Šimić u Sarajevu, novembar 2014.

Bh. sopranistkinja Vedrana Šimić nastupa širom svijeta promovišući sarajevsku školu pjevanja za koju kaže da je međunarodno priznata. Iako već godinama živi u Zagrebu rado je viđena u Sarajevu naročito u Narodnom pozorištu gdje učestvuje u opernim predstavama.

Najnoviji projekat je obnova "Ere s onoga svijeta". U ovoj operi Jakova Gotovca ona će u subotu uveče tumačiti Đulu - glavnu žensku ulogu.

O izazovima savremenih opernih pjevača, diskutabilnim režiserskim poduhvatima, o "koketiranju" sa djelima Wagnera i Straussa, ali i o činjenici da bez agenta operni pjevač teško može pristupiti bilo kojoj većoj sceni - govori, između ostalog, u intervjuu za RSE ova dramska sopranistkinja.

RSE: Umjetnica ste koja ne teži da bude stacionirana na jednom mjestu, pripadati samo jednoj pozorišnoj kući, već volite slobodu i nastupati svugdje u svijetu. Zašto ovakav pristup radu?


Šimić: Iskreno, voljela bih imati svoj matični teatar, ali teatar koji mene ne bi ograničavao u umjetničkim porivima. Iako ne mora biti pravilo, mislim da umjetnik najviše napreduje kad ide na audicije, kad se educira, kad znate u svakom trenutku šta se igra u teatrima u regiji, te kada sarađujete sa više ljudi u branši.

Ukoliko vas pozovu osjećate se bolje, poželjnije, daje vam želju za napredovanjem koja je svima, običnim smrtnicima i umjetnicima, uvijek potrebna. Ipak, najteže je pjevati u Sarajevu i Zagrebu, pred ljudima koji vas dobro poznaju.

RSE: Nije slučajnost što spominjete ova dva grada. Tuzlanka ste rodom, a studirali solo pjevanje na Muzičkoj akademiji Sarajevo, da biste četvrtu godinu studija završili u Zagrebu.


Šimić: Tako je. U Sarajevu sam započela školovati glas u klasi bh. profesorice Paše Gackić, dok sam u Zagrebu debitirala. Kao svako dijete najljepše je, ali i najodgovornije, zadovoljiti i opravdati se pred "majkom". Neću pretjerati ako kažem da je škola pjevanja koju njeguje prof. Gackić u bivšoj Jugoslaviji, a možda i šire, jedna od najboljih. Ujedno je i najstroža, jer profesorica ima najviše kriterije.

Vedrana Šimić

Vedrana Šimić

Svaki put kada dođem u Sarajevo pjevati, znam da će me ona slušati a ima i najviše standarde. Većina njene "dječice" su na sceni. Ona je sa nama najiskrenija i najveći prijatelj i onda kada komentira naše nastupe. Nemate puno koristi od lažnog komplimentiranja, ali isto tako dobro se zna koga slušati, a koga ne.

Ponosno svoju školu nosim gdje god idem pjevati. Bez obzira gdje pjevam - cjelovečernji recital prošle godine u Dublinu u državnoj Koncertnoj dvorani, u Brazilu na jednom nacionalnom opernom festivalu, na Riječkim ljetnim noćima ili u HNK Zagrebu - uvijek mi kažu: "Vi drugačije pjevate!", a to je zato jer imam jednu drugu školu, a možda je nešto i u duši bosanskoj (smijeh).

RSE: Da li se ta škola međunarodno cijeni?


Šimić: Jako se cijeni jer uvijek primijete razliku. Iz te škole su izašli Ljiljana Molnar Talajić, Radmila Smiljanić, Ivica Šarić... Da Lilian kažete bilo gdje u svijetu u bilo kojoj operi - svi znaju ko je Lilian i kažu da je to najljepši glas koji je pjevao.

Nije samo zasluga profesorice Brune Špiler ljepota njenog glasa, jer joj je to Bog dao, ali je sigurno njena zasluga tehnika i prezentacija toga glasa. Gdje god da spomenete njeno ime - svi znaju.

Ljiljana Molnar Talajić

Ljiljana Molnar Talajić

I profesorica Ljiljana Molnar Talajić često je znala reći: "I krava ima glas". Dakle, glas se mora školovati i imati dobre temelje. Kad-god bih sjela za klavir, bilo koju ulogu ili predstavu, nikad se nisam upjevala na nečije druge vježbe osim one profesorice Gackić.

Recimo, sa profesoricom Dunjom Vejzović ponekad radim Wagnera i Straussa jer mislim da je ona tata-mata za to, budući da je ona sve Wagnere snimila sa maestrom Karajanom i bila njegova prva pjevačica.

Dakle, lako je pokazati nekome ako imate temelj. Iako sam diplomirala u Zagrebu kod predivne profesorice Mire Zidarić Orešković, tamo sam bila samo malo više od godinu dana.

Smatram da sam i zagrebački i sarajevski student, ali uvijek za školu pjevanja kažem da je sarajevska i jako volim doći u Sarajevo da pjevam. Nisam ovdje bila više od dvije godine i veselim se večerašnjoj (22. novembar) izvedbi "Ere s onoga svijeta".

Voljela bih da ima više predstava i produkcija za domaće izvođače. Kada bude neka predstava za moj glas uvijek me zovnu za alternaciju i na tome sam jako zahvalna. Kako smatram Sarajevo mojim, tako očito i Sarajevo smatra mene.

RSE: Danas se od opernog pjevača traži da je u dobroj fizičkoj formi, da perfektno pjeva, da odlično glumi i, povrh svega, da lijepo izgleda. Koliki je izazov ispuniti sve ove zahtjeve koje nameće savremena produkcija?


Šimić: Za mene jako veliki izazov. Nikad nisam bila samo pjevačica što, možda, potvrđuju i neke nagrade, čak tri kazališne nagrade: tri sezone zaredom sam proglašena najboljom umjetnicom u HNK Zajc u Rijeci, te nagrada i nominacija Hrvatskog glumišta. Mislim da su kritičari, redatelji i dirigenti prepoznali i tu moju drugu stranu.

Montserrat Caballé

Montserrat Caballé

Nekada prije, u vremenima Ljiljane Molnar Talajić ili Montserrat Caballé, bilo je dovoljno samo stati i pjevati. Međutim, danas je važnije kako pjevač i pjevačica izgledaju, redatelji su dosta po tom pitanju nemilosrdni, ali i dirigenti.

Naprimjer, prije nekoliko godinama imala sam višak kilograma i nikada nisam srela maestra Ivu Lipanovića da mi u lice nije rekao: "Vedrana, morate smršaviti deset kila!". Jedan kraći period sam bila takva i uspjela se vratiti u formu.

U Zagrebu svaki dan pješačim i zahvaljujući tome imam dobar imunitet. Fizička forma je potrebna svakom pjevaču jer na taj način čuvamo i zdravlje, puno smo pokretljiviji na sceni. Za sve ove godine, Bogu hvala, samo sam jednom otkazala nastup.

Također, danas su jako zahtjevni redatelji. Oni su poistovjetili operu sa dramom, dakle, ono što danas traže od glumaca u drami traže i od pjevača. Ali, mi istovremeno moramo i da pjevamo.

(Verdi, "Moć sudbine" ili "La forza del destino")


Sjećam se da sam u prvu ariju iz Verdijeve opere "Moć sudbine" u cijelosti pjevala ležeći. Bilo je logično jer taj lik plače u krevetu i govori da će pobjeći od oca i brata i tajno se udati, pa se nije mogao oprostiti sa svojim domom. To je režijski bilo sasvim potkrijepljeno, dakle nije bilo da ja sada visim na nekom lusteru a pjevam neki tekst koji nema sa time veze - iako ima i takvih režija.

Kako sam to postigla? Četrdeset dana sam probe započinjala ovom arijom i uspjela. Prvih dana je bilo teško jer niste navikli u toj poziciji jer pjevači vježbaju pored klavira ispravljenih ramena i glave, ali kada dođete na scenu vi se morate tome prilagoditi. Za svaku promjenu potrebna je vježba.

Nekad i ne morate da prihvatite otkačene zahtjeve redatelja. Poznata Anna Netrebko je nedavno u Bayerische Staatsoper (Bavarska državna opera, op.a.) u sred probe "Manon Lescaut" Puccinija napustila projekt jer se nije slagala sa redateljskom koncepcijom.

Istina, ona je Anna Netrebko i može da bira i sebi to da dozvoli, međutim, pjevanje je, ipak, broj jedan. Jedna Violeta Urmana se ne može pohvaliti linijom jedne Anne Netrebko ali svejedno pjeva "Aidu" u njujorškom Metropolitanu.

(Opera "Lulu" Albana Berga u režiji Calixta Bieita)


Pojedini današnji redatelji idu u ekstreme, naprimjer, Calixto Bieito. Ponekad njegove operne izvedbe gledam na Youtubeu i silno se ismijem. Mogla bih zamisliti neku ludu "Salome" sa njim, jer "Salome" ima taj prostor da se to dozvoli u režiji.

Ali, ne vidim smisao kada gledam neku produkciju fotografije pa sada pogodite koja je to opera. Nema šanse ni da pogodite iz kojeg je razdoblja ta opera, a pogotovo ko je koji lik. Ja bih to nazvala nekim eksperimentalnim teatrom i mislim da velike kuće to sebi ne bi trebalo da dozvole, a dozvoljavaju.

Često i publika to ne prihvata. Mi umjetnici smo tu zbog publike i publika zbog nas. Ako svaki put publika negoduje na te režijske, scenografske i kostimografske ekscese - zašto se onda to nameće?! Ljudi dođu u teatar da se odmore, zabave i relaksiraju, a ne da sa glavoboljom napuste predstavu.

RSE: Šta sada pjevate, odnosno šta biste voljeli u skorijoj budućnosti?

Šimić: Pjevam Verdija, Puccinija, a počela sam da "koketiram" sa Wagnerom i Straussom, ali sve ono što odgovara mom glasu. Iskreno, slabo se snalazim u Mozartu, ali mi se Wagner sve više sviđa. Mislim da moj glas ide u tom smjeru. Sada već dolazim u neke godine gdje smijem, jer je to izuzetno teško. To su uvijek veliki orkestri i morate imati veliku projekciju tona.

Kada su u pitanju Verdijeve opere imam želju za "Don Carlosom" i "Otellom" jer me, uz muziku, jako zanimaju karakteri uloga, tako da su mi Élisabeth de Valois i Desdemona jako privlačne kao likovi, te imam nekoliko verističkih želja, čak bih radila i neke raritetne Puccinijeve opere poput "Edgar" i "Le Villi".

(Wagner "Tristan i Izolda")


Pjevala sam Mahlera i voljela bih nastaviti njegov repertoar. Kada je riječ o Wagneru možda je najbolje početi sa "Ukletim Holandezom" jer to njegova najkraća opera, traje između 3 i 3.5 sata. Sviđa mi se uloga Sieglinde u "Die Walküre", Izolde u "Tristan i Izolda".

Volim sve domaće autore. Također, imam želju koja traje već više od deset godina a to je "Hasanaginica" koju znam napamet, ne samo uloge već valjda i sve štimove u orkestru, jer sam kao student pratila sve probe i predstave, pa strpljivo čekam svoj red. Nadam se da ću dobiti priliku. Voljela bih da sa mladim Šarićima, Leonardom ili Ivanom, nastupam u ovoj bh. operi uz ostale kolege iz podjele.

Inače, pozvana sam u Beograd da pjevam Salomu, a razgovarala sam i sa Ljubljanom. Zagrebačka i Riječka publika je imala priliku čuti, a voljela bih i da sarajevska čuje moj recital posvećen Puccinijevim raritetnim djelima. To je, zaista, nešto posebno. Trenutno je Straussova "Salome" najveći izazov.

RSE: Na koji način funkcioniše operna produkcija u regiji?


Još se osjete posljedice od svjetske ekonomske krize. Svi štede na pjevačima, sve je manje produkcija i izvedbi, a nas pjevača sve više i više. Samo u Zagrebu imate desetak klasa, a imate i područne odsjeke i u Osijeku, Rijeci, Splitu, pa imate akademije u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Beogradu, Ljubljani...

Ono što je dobro za Zagreb jeste da je to najveći teatar u regiji sa najviše novaca. Tamo sam imala priliku da radim sa dirigentima i redateljima iz najvećih teatara, od njih puno naučite, a za njima dolaze i kritičari i agenti.

(Cilea, "Adriana Lecouvreur")


Danas je jako teško doći do agenta jer imate masu pjevača. Veliko je tržište, ali nije tako lako. Možete poslati stotinu mailova stotinama agencija i možda vam niko neće odgovoriti. Vi ne možete sami da se javite u neki teatar jer vam za sve treba agent a do njega je teško doći.

Imam sreću da sam naišla na agenticu koja pokušava da me probije na njemačko tržište. Vidjet ćemo.

Znam da Sarajevo nema puno novca, ali kada bi i bilo, voljela bih da bude otvorenije za dolaske stranih umjetnika. Znam da uvijek kažu: "Pa, pusti naše umjetnike". Sve je to uredu, ali njihovo prisustvo je dobrobit za bh. umjetnike.

RSE: Imate li želju baviti se profesorom? Traže li vas za pedagoga?


Šimić: Imala sam upite. Imam iskustva i teških uloga i imala bih šta mladom pjevaču i reći, naravno, uz kontrolu nekog dugogodišnjeg profesora jer uzeti nečiji glas u svoje ruke je strahovito velika odgovornost jer možete upropastiti nekoga samo tako. Znači, uz dobro pjevanje, dobrog profesora, uz marljivost, disciplinu, uz toliko odricanja, morate imati puno i sreće. Važno je i da vas okružuju dobri ljudi.

RSE: Kako mlade vratiti u pozorište?


Šimić: Mladi ljudi se odgajaju uz matineje. Ovdje fali puno više predstava. Sarajevo mora dovoditi škole iz cijele Bosne i Hercegovine, pa prirediti predstave, naprimjer, jedan "Ero s onoga svijeta" u 11 sati za mostarske, a drugi u 17 sati za travničke škole. Prije rata je bilo tako. Na ovaj način odgajate mlade da zavole operu.

Također, tokom izvedbe nikad nemojte podcjenjivati djecu. Djecu nikad ne možete prevariti, ona ne skrivaju emocije kad im se nešto ne dopadne. Dakle, djecu odgajate sa dobrim matinejama, a kada porastu i sa dobrim predstavama i više izvedbi. Ako neko dijete za cijelo svoje osnovno i srednje obrazovanje dođe jednom na "Eru", od toga nema velike fajde.

  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

XS
SM
MD
LG