Dostupni linkovi

logo-print

Šešić: Nema građenja budućnosti dok se sve priče ne ispričaju


Ove godine u Takmičarskom programu za dokumentarni film 22. Sarajevo Film Festivala (SFF) bit će prikazan 21 dokumentarac iz dvanaest zemalja. Autori se u ovogodišnjoj selekciji bave, između ostalog, temama rata, tranzicije i migracija.

Dugogodišnja selektorica Rada Šešić u intervju za RSE govori o nekim naslovima, te o samom značaju ovog programa.

RSE: Kako ste Vi zadovoljni ovogodišnjom selekcijom i što biste izdvojili?

Šešić: Ja sam zaista prezadovoljna ovogodišnjom selekcijom, jednostavno iz razloga što imamo veliki broj autorski snažnih filmova gdje autori progovaraju o bitnim temama na jedan interesantan način koji je vrlo lak za identifikaciju kod gledalaca, jer je personalan, jer je emotivan i imam jednu malu priču koja postaje velika priča. Tako nekoliko autora govore o samima sebi, o svom životu, svojoj obitelji, o svojim prijateljima, i preko toga, naravno, govore u ime svim nas, kada govorimo o tim temama, bilo da se slažemo s njima ili ne, ali oni postavljaju svima nama jako bitna pitanja.

Ono što se izdvaja ove godine u programu to je okretanje autora prema sebi i svojoj sredini i jedan kritički osvrt, jedna kritička, vrlo snažna refleksija onog što se dogodilo, a to govorim o ratnom i postratnom periodu u ovoj našoj regiji. Autori ne upiru više prstom u drugog, nego se okreću sebi i na vrlo analitičan način kritički gledaju što se to dogodilo u njihovoj sredini, u njihovom okruženju, u njihovoj zajednici, njihovom etnicitetu, pa čak i u njihovoj obitelji. To su hrabri filmovi, jer nije lako suočiti se sa nekim stvarima – sad neću govoriti o filmovima – ali u svakom slučaju to su filmovi koji se pamte, filmovi koji otvaraju bitna pitanja.

Hrabri filmovi za iskrenu publiku

RSE: Takmičarski program za igrani film ove godine se ne bavi ratom i poraćem, međutim, dokumentarci se uglavnom bave temom rata. Dokle ćemo se baviti ovom temom?

Šešić: Sve dok se ne ispričaju sve važne priče, a mislim da ima toliko materijala da ćemo se još dugo, dugo baviti. Zapravo, mislim da je to dobro, jer vidite – nakon samog rata autori se nisu toliko bavili. Bilo je presvježe i preblizu da bi bio taj kritički bitan osvrt. Bavilo se više informativno nekim događajima, ali sada, dolazimo do nekih suštinskih pitanja. Mislim da to treba pozdraviti i da ne trebamo okretati glavu od tih tema, jer su one važne. Dok se sve priče ne ispričaju, nema ni građenja budućnosti.

Mislim da je dokumentarni film mjesto gdje se priče mogu ispričati vrlo otvoreno, vrlo kritički, i gdje one mogu postati pokretač diskusija u društvu. Mi ovdje imamo naš Docu Corner, mislim da je po tome SFF jedinstven. Ne znam nijedan festival na svijetu koji ima uz dokumentarni film vezano i jednu debatnu platformu. Nama dolazi preko sto mladih ljudi iz cijele regije, iz pet, šest zemalja Zapadne Evrope, ovdje, razgovarati o temama koje pružaju dokumentarni filmovi. Oni razgovaraju na jedan demokratski način, slušajući jedni druge, imajući strpljenja, uvažavajući mišljenje drugog, čak i kada se ne slažu, a naravno da se ne slažu često, jer dolaze iz sredina koje su ih odgojile, obrazovale i indoktrinirale, da tako kažem, na sebi svojstven način.

RSE: Meni je ' zapeo za oko' dokumentarac „Korida“, iz Austrije. Autor se odlučio pozabaviti fenomenom borbe bikova u Bosni i Hercegovini.

Šešić: Da, to je jedan vrlo interesantan film koji preko, da kažemo, šarmantne i dopadljive priče – borbe bikova – zapravo govori o nečem drugom. On govori o ljudima koji su otišli iz Bosne i Hercegovine živjeti u Austriju, kako se osjeća čovjek koji živi tamo, kako se osjeća mlada generacija u toj obitelji koja živi u Austriji i što njima znači Bosna i Hercegovina, kakva je to povezanost. Oni preko te priče jednostavno dolaze ponovo u ove krajeve.

To je jedan film koji će se sigurno gledati i u kinima. Ja vjerujem da u našoj selekciji od tog 21 filma postoji bar deset filmova koji imaju veliku budućnost u kinima, ako ih netko od distributera kupi i kasnije prezentira u kinima. Jedan od tih filmova je sigurno 'Korida'. Zato je izabran za prvi dan Festivala, znači, otvaramo sa velikim filmovima i velikim ljudskim pričama.

Dokumentarni film nije samo festivalski proizvod

RSE: Proše godine nagradu Srce Sarajeva dobio je rumunski film koji se bavi temom djetinstva i obiteljske tragedije. Što je potrebno da jedan dokumetarni film osvoji i srca publike i srce žirija?

Šešić: Mislim da mora imati snažne junake. Kako su u igranom filmu likovi bitni, tako su bitni i u dokumentarnom filmu. Igrani film i dokumentarni film trebaju imati sličnu dramaturšku strukturu, da upoznamo te likove, da ima razvoj, da ima jedna kulminacija i neko razrješenje nekog problema. To je upravo i bilo u tom filmu, 'Toto i njegove sestre'. U pravu ste, film se dopao i publici i žiriju. To je film koji je prikazan na jedno šezdeset festivala, dobio je oko četrdeset nagrada, distribuiran je u kinima Francuske i još nekoliko zemalja sa velikim uspjehom.

Za informaciju našim gledateljima, da vide i čuju koliko dokumentarni film može imati snagu – taj dječak, taj Rom, koji je odrastao u obitelji lopova i narkomana, uspio se sam izboriti, uz pomoć filma, koji mu je dao podsticaj i on je dobio stipendiju jedne američke fondacije da nastavi, da trenira breakdance i da se tamo školuje. Njegova sestra je dobila ulogu u jedom švedskom filmu i upravo sada, ovih dana snima u Švedskoj igrani film. Eto, vidite koliko dokumentarni film može biti koristan za same junake. Tako i ove godine imamo nekoliko snažnih filmova gdje su autori napravili veliko istraživanje, proveli su puno mjeseci sa tim junacima, prije nego što su uključili kameru, da bi ih otvorili, da bi postali prijatelji, da bi imali povjerenje. I tek onda kreće se u snimanje.

RSE: Duži niz godina ste selektorica Takmičarskog programa za dokumetrani film SFF-a. Da li je Vas do sada neki film posebno 'dotaknuo' i kojeg se rado sjetite?

Šešić: Ima puno filmova, zaista, koji su bili za pamćenje. Pamtit ću, recimo, više po prijemu u Sarajevu nekih filmova. Bio je, na primjer, film 'Put u Meku', jednog austrijskog režisera, koji smo morali ponoviti, jer je takav bio odjek gledatelja. To je bio film koji je igrao u tri sata poslije podne – svejedno, stajali su ljudi u redovima kao da igra ne znam koji popularni igrani film. Tu je i film 'Tri', Gorana Devića iz Zagreba. To je jedan kratki film koji je vrlo bitan jer je napravljen u tom periodu koji je još bio relativno blizu završetka rata, film koji je bio hrabar i pamtit će se. Također film sa prvog festivala, 'Uvozne vrane', istog autora. Pamtit ću film 'Sretno dijete' Igora Mirkovića, prikazao se baš ovdje, u Narodnom pozorištu, i ispred su bili ogromni redovi. Autor je došao sa druge strane, sa bočne, i nije vidio nikoga, pa je bio uplašen i pitao: 'Kako na mom filmu nema nikoga? Bar mojih par prijatelja je obećalo doći'. A to je bio takav haos, toliko ljudi je došlo vidjeti taj film, nisu stali svi u kino. Dokumentarni film ima veliki broj poklonika. Eto, to su događaji koje ja najviše pamtim, a dobrih filmova je zaista bilo puno.

RSE: U čemu Vi osobno najviše uživate na Sarajevo Film Festivalu?

Šešić: Mislim da je to u kontaktu s publikom. To je nešto najljepše – kada mi završimo projekciju filma, da ljudi imaju potrebu da ostanu i učestvuju u razgovoru s autorom, da ljudi imaju potrebu čuti, ne samo kako se film snimao, nego i mišljenje i drugih iz publike, tako da mi nemamo samo razgovor s autorom. Imamo razgovor ljudi u kino sali, koji međusobno razgovaraju, razmjenjuju svoje opaske, osvrte na film. Mislim da je to jako bitno jer time vidimo da ljudi ustvari žele komunicirati, da je potrebno razgovarati, da žele upoznati jedni druge više i čuti šta neko drugi razmišlja, čuti nečije argumente zašto neko razmišlja drugačije.

Mislim da je to ono najljepše, jer ja vidim da dokumentarni film ima svrhu, on nije samo festivalski proizvod, on nije da se samo jednom, dva puta prikaže i gotovo. On živi u sjećanju ljudi, njihova spoznaja o nekoj temi se povećava i mislim da je to ono najljepše što dokumentarni film nama pruža i time pokazujemo koliko je on potreban. Zaista vjerujem da će se to i u filmskim fondovima prepoznati, da će ljudi koji rade dokumentarne filmove dobiti veća sredstva nego što sada dobivaju.

  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Novinarstvom se profesionalno bavi od 2005. godine kada je postao član redakcije sarajevskog dopisništva RSE. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG