Dostupni linkovi

logo-print

Serijal Privatizacijske pljačke - "Đuro Salaj": Svako pomalo pljačkao i prodavao


Mostar

Mostar

Poslijeratna privatizacijska pljačka u BiH nije mimoišla ni Pamučnu industriju "Đuro Salaj". Nekadašnji privredni gigant u preradi pamuka i konfekciji zapošljavao je oko 6200 radnika u Mostaru i hercegovačkim poslovnicama. Mnogi od njih i danas su bez neuvezanog staža. Nakon neuspješnih privatizacija, proizvodnja je u potpunosti uništena. Za malverzacije niko do danas nije odgovarao, iako su prije desetak godina podnesene dokumentovane krivične prijave.

Na funkciji direktora Konfekcije u pamučnoj industriji "Đuro Salaj", Jago Lasić proveo je četiri godine, polovinom osamdesetih, kada je ova firma radila u punom kapacitetu.

Oko 6.200 radnika bilo je zaposleno je u Tvornici prediva i pamuka u Mostaru i poslovnicima u Širokom Brijegu, Konjicu, Ljubuškom,Vitini, Podveležju, Čitluku i Buni. Osnovna djelatnost firme bila je prerada pamuka i dorađivanje, te izrada konfekcije. Izvozilo se u gotovo sve evropske zemlje, prisjeća se Lasić:

„Koliko uvoza, toliko izvoza. "Đuro Salaj" je uvijek mogao izvesti, čak i jedan dio deviza je mogao prodati. Treća predionica u Evropi, najveći posteljinar u bivšoj Jugoslaviji je bio, 60 posto obale smo držali, zapadnu obalu Italije – posteljina, radna odijela, frotir. Taj mi je od tvornice najžaliji – sada uvozimo 70 miliona ručnika. Oprema za HTZ industriju, za poljoprivredu, za više i visoko medicinsko osoblje, za čistačice, spremačice, za sve higijensko-tehničke komplete. A posebno je bio jak u proizvodnji konca, prediva.“

Iako se uoči rata započelo s otpuštanjem radnika zbog ekonomske krize, malo ko je mogao vjerovati da će firma biti u potpunosti uništena desetak godina kasnije.

Nekadašnji radnik u tkaonici Juso Samerić prisjeća se da je većina mašina u Mostaru bila sačuvana. Kada je u oktobru 2001. švicarski Lemano kupio dio Tekstilnog kombinata Mostar za pola eura, otvorivši je kao firmu Nerfil, obavezao se na isplatu dugova, rekonstrukciju objekata i zapošljavanje 215 radnika. U tri godine, koliko je trajao Nerfil, mašine su prodane u staro željezo, nekretnine založene za novac koji je otišao u Švicarsku.

Radnici poput Juse Samerića završili su na sudu zbog neuplaćenih plata i doprinosa:

„Poslije rata, kada smo mi počeli raditi, kad je taj stranac kupio firmu, onda su te mašine, samo su uzeli kod kapije jedan pogon, kupili čitavu firmu, ali su samo to ogradili, kao da je samo to kupljeno. Ono ostalo što je bilo, tkaonica, dorada, ti ostali pogoni, sve je to prodato u staro željezo, oko 800.000 maraka je bilo tog željeza što su oni prodali. Bio je ugovor potpisan da će nas 215 primiti, i ovo što smo radili da će nam isplatiti te plate – nije nam ni to isplaćivao. Ja sam koliko puta otišao na socijalno, da ovjerim knjižicu - nije bilo uplaćeno", priča Samerić.

Ovo je kapitalizam

Ahmed Bebanić bio je stečajni upravnik kada je 2005. izvršena javna prodaja opreme i nekretenina Nerfila ortačkoj grupi iz Sarajeva na čelu preduzećem Vranica. Vrijednost imovine tada je procjenjena na oko 10 miliona eura. Iako su dugovi prema posljeratnim radnicima dijelom izmireni, prozvodnja u Nerfilu više nikada nije pokrenuta. Posljednji vlasnik navodno je bh. poduzetnik Emir Kečo koji živi u Rusiji.

„Ortačka grupa na čelu sa Vranicom, kupili su, oni su digli kredit, uplatili meni, ja završio stečaj, pokušali nešto da rade, s tom opremom nije išlo, pa onda počeli prodavati tu opremu da nešto pokrenu, nije išlo, nisu mogli vraćati kredit. Kako su sad oni našli aranžman s Kečom, on je njima valjda isplatio to što su oni trebali da vraćaju banci, i sad je on vlasnik, izdaje neki prostor, čeka se na bolja vremena", navodi Ahmed Bebanić.

Treba reći da su u isto vrijeme privatizirane i ostale poslovnice nekadašnje pamučne industrije "Đuro Salaj". Donekle uspješna je jedino Tekstilna industrija d.o.o Mostar, koja proizvodi zaštitnu radnu odjeću a koja je nakon rata registrovana u tzv. zapadnom dijelu Mostara.

Ogroman broj radnika iz cijele Hercegovine ostao je bez posla i nepovezanog staža ili - kako naglašava Jago Lasić, danas na čelu federalne Privredne komore:

„Sad se tu pojavljuje još jedan problem – od tih ljudi koji su tu radili, puno je tu ljudi otišlo, to je miješana sredina, i srpska, hrvatska, muslimanska, sve je to oko te tvornice, pa su jedni otišli prije, drugi kasnije. Nikome nije uvezan staž. Svašta je tu bilo, dva-tri puta je prodavana, svak je pomalo pljačkao i prodavao.“

Gdje je u svemu bio sindikat? Husein Špago, kantonalni povjernik odgovara:

„Mi smo upozoravali, ali nas niko nije uvažavao. Ishod niko nije znao. Ne može se reći da se sindikat nije uključivao, ali sindikat nije odlučivao. Obrazloženje je bilo: socijalizam je propao, u privatizaciju se mora ići, ovo je kapitalizam, nema drugog izbora, niko drugi neće ulagati. Ljudi su u najvećem broju bili isprepadani i onda prevareni. Bili su upoznati ljudi putem svojih sindikalnih organizacija, a ishodi su bili nikakvi.“

Za malverzacije u Nerfilu i spornu privatizaciju niko do danas nije odgovarao, iako su prije desetak godina podnesene dokumentovane krivične prijave.
  • 16x9 Image

    Tina Jelin - Dizdar

    Novinarstvom se počela baviti 1996. godine. Od 1998. radi za Radio Slobodna Evropa. Bila je i stalni suradnik Studija 88,  Radija101, Reuters-a. Višestruko nagrađivana novinarka.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG