Dostupni linkovi

logo-print

Šerbedžija: U Sarajevu ovoga puta nema humora, ima samo očaja i bijesa


Rade Šerbedžija među demonstrantima u Sarajevu

Rade Šerbedžija među demonstrantima u Sarajevu

Rade Šerbedžija, glumac, redatelj, pjesnik, pjevač, intelektualac, bio je među Sarajlijama koji su protekle subote izašli na ulice svoga grada kako bi digli glas za socijalnu pravdu i protiv korumpiranih političkih elita u Bosni i Hercegovni. Rade je bio među njima i početkom devedesetih, na antiratnim demonstracijama. “Morao sam se u Sarajevu pridružiti ljudima, čuti ih, dati im podršku”, kaže u razgovoru za RSE.

RSE: Bili ste u Sarajevu sa građanima koji su digli glas protiv političkih elita, za socijalnu pravdu. Dali ste im podršku. Kako ste se osjećali na ovim protestima?

Šerbedžija: Nisam došao ciljano zbog toga. Išao u Zenicu da održim koncert povod 60. godišnjice proslave Zeničkog kazališta. S porodicom sam došao u Sarajevo avionom. Dočekale su me demonstracije.

Ne mogu da se pravim nezainteresiran za to što se događa, bilo gdje u svijetu. Morao sam otići lično da se uvjerim kako to izgleda, ko su ti ljudi, šta traže, šta govore. Mislim da je to dužnost svakog čovjeka koji se bavi javnim poslom, koji ima prepoznatljivo ime, čije se riječi citiraju i ljudi razmišljaju o njima.

To sam činio i prije, kada su bili svi ti teški trenutci za narod u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je to dužnost svakoga od nas javnih ličnosti: pisaca, glumaca, slikara, režisera, novinara, znanstvenika. Oni moraju dati u takvim vremenima svoje mišljenje, upravo zbog toga da bi se prava energija uspjela suprotstaviti lošim energijama i zamislima, mislim tu na razne nacionalizme, koji su se dešavali u tim vremenima.

Ovo je radnički protest, i ne samo radnički, nego protest nekih nevoljnih, jadnih, osiromašenih, bespomoćnih ljudi. Osjećao sam se grozno, jedva sam govorio. Nisam mogao ništa suvislo izreći, gledajući te jadne ljude, gladne, žedne, bose, gole, na kiši. To su ljudi kojima je dogorjelo do nokata. Oni nemaju nikoga da stane iza njih, da im odbrani ono najminimalnije ljudsko dostojanstvo koje nas razlikuje od životinja. Oni nemaju doslovce da kupe kilogram kruha svaki dan, da se prehrane. To su strašne stvari.

S druge strane, postoje stvarno enormno bogati ljudi u tim istim našim užasnim kolosima u kojima živimo. Oni se bogate, neki su korumpirani. Svuda postoje takvi procesi, javni su i poznati, od Hrvatske, preko Srbije, do Bosne i svih bivših republika nekadasnje drŽave. To je strašna stvar. Ne postoji društveni sistem, izgrađen ispravno kao država, koji je kadar da zaštiti svoje bespomoćne stanovnike i ljude koji žive u tim državama. Sve je prepušteno jednoj stihiji novih odnosa, jednom brutalnom kapitalizmu koji nema za to osjećaja i baš ih briga. Napisane su o tome i pjesme i romani u XX i XIX vijeku, kada su ljudi počeli, u ime proleterske klase, pisati romane, filozofske ideje o društvenom uređenju. Užasno je dokle je došao upravo taj proleterski sloj društva, do kojih je niskih grana dospio.

Ponovo smo u situaciji kada su se pisali romani o besprizornim i jadnim ljudima, njihovoj djeci koja umiru, jer roditelji nemaju novca da kupe lijek, da im spase život.

RSE: Kada uspoređujete ove proteste sa onim antiratnim, od prije 20 i više godine, koje su vas emocije prije nekoliko dana obuzele kada ste bili u Sarajevu na ulici sa tim ljudima?

Šerbedžija: Tada je bio osjećaj neke gorčine i očaja prema svijetu i Evropi, nadmenoj, koja je dopustila da se u sred Evrope događaju takvi krvavi obračuni. Tada je bio bijes, prije svega, prema našim nacionalističkim liderima, koji su zakuhali cijelu stvar i napravili užas u toj zemlji. Toliko je naroda izginulo i ostalo bez domova. Kada prolazite danas kroz te krajeve, još uvijek vidite izgorjele ruševine i napuštene kuće. To je bio osjećaj gorčine, bunta, želje da se borimo protiv toga sa prijateljima, borcima za mir na tim prostorima, koji se nisu htjeli svrstati ni u jednu nacionalističku ili nacionalnu podjelu ili partiju. Međutim, to je bio osjećaj gorčine jer ništa nismo mogli napraviti.

Ali danas, to je osjećaj beznađa, da ne možeš ništa napraviti jer je sve okovano bankama, ugovorima i užasom. Ali u biti svakog čovjeka je da se nada i da se mora nešto napraviti. Inače šta? Prepustimo se beznađu, bezumlju, ti ljudi će se početi braniti kao životinje. Nije ni čudno što neki očajnik, nakon policijske agresije, baci neku baklju. To je životinjski nagon u čovjeku.

RSE: Što su vam Sarajlije najčešće govorili?

Šerbedžija: Ljudi su bespomoćno plakali, grlili me i ljubili i rekli: „Hvala da si ti došao jer nije niko drugi“. Pa i u tome ima nešto. Ne znam razloge toga, ali mora da se dođe. Počet će dolaziti. Bilo je toga u Tuzli.

Ljudi se organizuju. Napravili su Parlament, gdje na miran način izlaze i govore o svojim teškoćama, o tome šta bi trebalo napraviti. Neki to vode i regulišu, pokušavaju tome svemu dati jedan pravi smisao. Traže neke zahtjeve i čekaju odgovore, da se nešto napravi i da se nešto mijenja. Treba u to vjerovati i treba svako na svoj način podržati takve stvari.

RSE: Da li je ostao duh Sarajlija isti, unatoč svemu?

Šerbedžija: Nešto vrlo čudno, ali različito, što u nekom smislu može biti zabrinjavajuće i opasno. Sarajlije, ali uopće naš narod, ima smisla za humor. Čak i u najtežim trenutcima su znali praviti viceve. Ovoga puta nema humora. Ima samo očaja i bijesa.
RSE: Što bi ste Vi kao svjetski poznati glumac, intelektualac poručili građanima BiH?

Šerbedžija: Da pokušaju slijediti demokratske puteve, poput otvorenog parlamenta. Da se na osnovu toga uključi cijelo društvo, i intelektualci i studenti i radnici i ovi koji su izabrani od naroda. Ne možemo reći da svi političari nisu dobri. Na osnovu čega? Valjda iz nečega može da se vidi šta je ko radio i kako šta radi. Oni koji su krivi, koji nisu napravili ono što su trebali uraditi, što je njihova dužnost, da zastupaju interese svih slojeva društva, oni se moraju mijenjati i pustiti mjesto novim, drugim ljudima, koji će pokušati to napraviti. Oni s pravom traže vladu eksperata, koja će se pokazati sposobnijim i koja će moći nešto bolje napraviti za to društvo. U biti je svakog društva da mora da se mijenja, da čine bolje. Ako nešto ne ide dobro - mijenjaj to!
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG