Dostupni linkovi

logo-print

Kurt: Moramo biti spremni na borbu


Senka Kurt

Senka Kurt

Senka Kurt u novinarstvo je ušla s nepunih 20 godina, ispunjavajući dječiju želju, tada i danas sigurna da je to "ljubav za cijeli život". Rođena u Sarajevu, odrasla u Sarajevu, tu će, po svoj prilici ostariti. Učila od najuboljih, bila glavna i odgovorna urednica "Oslobođenja", dopisnica radio i TV Voice of America, direktorica MediaServisa Sarajevo...

Subota, 9. juli

Od ranoga jutra imam neki čudan osjećaj... glavobolja za koju znam da nije posljedica vremena, nesanice, loših misli. Boli me glava od sjećanja, od osjećanja, od tuge. Spremam se izaći, pred zgradu Predsjedništva BiH, dočekati kolonu sa posmrtnim ostacima žrtava srebreničkog zločina, koja na putu prema vječnom smiraju prođe i kroz Sarajevo.

Tako to radim već godinama, stojim i plačem. Stojim i plačemo. Moji ratni prijatelji i ja. Svake godine na istom mjestu. Šutimo, gledamo se, razumijemo pogledom. Rijetko progovorimo i riječ.

U momentu kad kamioni dolaze iz Alipašine ulice kroz vazduh prozuje jecaji. Plačemo i stojimo. Nosimo bijele ljiljane, stavljamo na kamione. Ne mogu da ne mislim, ne želim da se ne sjećam, ne želim da izbrišem iz pamćenja da u tabutima ima i onih koji su tog ljeta 1995. godine bili djeca. Kome su bili krivi? Zašto? Šta je njihov grijeh? Kakav su zločin počinili?

(Sarajevo ispratilo srebreničke žrtve)


Nedjelja, 10. juli

Odgovore na pitanja koje sam imala jučer, dok je prolazio kamion sa ostacima srebreničkih žrtava, nalazim danas. Iz Zagreba mi je stigla knjiga Ivice Đikića, dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici, jednostavnog imena Beara. Beara, Ljubiša Beara je pukovnik Vojske Republike Srpske, osuđen u Hagu na doživotnu robiju.

Beara je gospodar smrti tih dana jula u Srebrenici. On je smišljao plan – kako, gdje, kada ubiti, sahraniti, kako sakriti od javnosti ubijanje nekoliko hiljada muškaca i dječaka. Beara je u jednom momentu razmišljao o spaljivanju u staroj Ciglani, Beara je panično tražio ko će izvršiti stravični zadatak ubijanja, Beara je morao smisliti gdje sa tolikim tijelima nakon ubistva.

Znala sam puno o Srebrenici, jednom mi je gotovo cijeli dan i noć svoje doživljaje ispričao tuzlanski ljekar Nedret Mujkanović, koji je rat kao hirurg proveo tamo. Puno su mi pričale majke, puno oni koji su branili Srebrenicu. No, priča o Beari potpuno me je dotukla. Zamišljam pukovnika koji sjedi, u zadimljenom bircuzu blizu Bratunca računa: hiljadu ćemo ubiti tu, još hiljadu u Zvorniku, hiljadu u Potočarima... i sve tako dok u prenatrpanim autobusima, školama, zgradama ne ostane niti jedan živi.

Iz sna me budi snažna bol u glavi. Krvari mi nos. Moj suprug kaže da bih trebala liječniku. Ja znam da nema te medicine koja je uspjela dijagnozirati kako se boriti protiv svih Beara svijeta.

Ponedjeljak, 11. juli

Dan koji boli.

Ja nemam nikoga u Srebrenici. Čini se da prije rata nikad nisam ni poznavala nikoga iz Srebrenice. Ja samo imam civilizacijsku potrebu za pravdom. Ja samo želim da se Srebrenica nikome, nikome, nikome i NIKADA ne ponovi. Ja imam sedmogodišnje dijete. I imam strah. Od nacizma, od fašizma. Od terorizma. Dosta strahova za stotinu života.

(Posljednje počivalište za ubijene u Srebrenici)


Utorak,12. juli

Glavobolja je konačno prestala. Frojd bi oko mene imao posla. Nekako kao da se vraćam, poslije bolesti. U svoj život. Običan utorak, najobičniji, koji završava šetnjom sa Sinom. Kurt je sa muškom rajom negdje u kafani, sigurno sumiraju najbitnije planetarne probleme – je li bolji Mesi ili Ronaldo, jesu li sve žene iste, hvale se kako se mogu spremiti za četiri minute, planiraju gdje će za vikend na izlet. Malo se šalim, a malo sam ozbiljna.

Čini mi se da je muškarcima nekako puno lakše. I da su malo mudriji. Mi, žene i na neobaveznim kafama govorimo o problemima, ratama kredita, računima za vodu i struju, prebiremo zdravstvene biltene uže i šire obitelji. U muškom društvu nekako sve ide lakše. Zna se kad su obaveze, a kad opuštanje.

I tako.. šetam sa Sinom. Vrela je noć, na raspustu je i ne moramo kući na spavanje. Idemo gledati neki film u 7D kinu, u to je vječito zaljubljen, onda na neku večericu, nešto brzo i lagano. I sjedimo, jedemo i i smijemo se, gledamo ljude koji prolaze kraj Katedrale. Zaljubljeni parovi drže se za ruke, mladi ljudi koji vjeruju u ljubav.

U jednom mi momentu Sin otkriva istinu o kojoj svi, čini mi se šute. "Mama, izvini, ali ti moram nešto priznati", kaže moje neiskvareno dijete. "Ja ne bih volio da si ti meni djevojka". Šutim i mislim, pa pitam... "Što, jel' ti se ne sviđam". "Previše si zahtjevna", objašnjava mi Sin, zašto me nikad ne bi izabrao za djevojku. Šutim, ponovo. Ne znam je li ovo kompliment ili kritika. Zato šutim!

Srijeda, 13. juli

Jučer sam lamentirala pomalo o ženama, a danas je jedna žena prva vijest cijeloga svijeta.

Britanija je dobila novu premijerku, drugu u povijesti. Nakon čuvene Margaret Tačer, Brexita, Terezi Mej neće biti lako. Dolazi na funkciju u potpuno novim uvjetima, neće imati vremena da se uhoda, Britanija je u popriličnom haosu, stranka je razjedinjena, država polarizirana nakon referenduma. Hoće li uspjeti? Pitaju se svi. Hoće! Takva žena mora uspjeti!

Dan završavam s knjigom. Sahar Delijani, Iranka udata za Italijana, napisala je sjajnu knjigu "Djeca džakarandinog drveta", opisujući iskustva svojih roditelja, njihovih prijatelja tokom revolucije u Iranu od 1983. do danas. Zatrašujuća iskustva, prebolne priče, jeziva svjedočenja. Priča o pogubljenim i pokopanim u masovnim grobnicama. Priča o represivnim sistemima. Priča o tome šta se dogodi kad izgubimo slobodu i pravdu. A gubimo ih, polako ih gubimo.

Četvrtak, 14. juli

Dan sasvim običan, uljepšan odlaskom nakon posla kod tate, u srednju Bosnu, gdje ljeti živi penzionerske dane. Divna priroda, bašta puna povrća, hlad od koga smo pobjegli, hladna lubenica, Sin uživa u trčanju, bos po travi, zalijeva se toplom vodom iz česme.

Na putu prema Sarajevu, na radiju čujemo kako je Milorad Dodik opet raspisao novi referendum. Ili je to stari? Ili opet neki najnoviji?! Ne zanima me! Ne želim više slušati šta Dodik misli. Kakve god političke poene skupljao neka ih skuplja u partiji, kod kuće, na košarkaškoj utakmici, kafani... gdje već ide. Neka ostavi Skupštinu, medije, narod... na miru. Dosta nam je ovog nemira.

Pijemo Kurt i ja večernju kafu, gotovo ponoćnu i saznajem da je u Francuskoj u Nici neki ludak kamionom pokosio desetine ljudi. U prvi mah, vijest kakvih imamo na desetine dnevno. Nešto kasnije ću saznati da se vozač nije zanio nego da je riječ o terorističkom aktu. Strah me je!

(Napad u Nici)


Petak, 15. juli

Jutros saznajem da je u terorističkom napadu u Nici, mondenskom mjestu europske i svjetske elite, ubijeno 84 ljudi, više stotina ranjeno, da među ubijenima ima desetoro djece. Osude ovog terorističkog čina stižu iz cijeloga svijeta. Svi govore o nultoj toleranciji prema terorizmu. I tako već godinama.

Petak je... dan prije vikenda. Kojeg provodimo s najdražima, onima koje najviše volimo, onima kojima tokom sedmice nemamo vremena posvetiti pažnju.

U Nici su sinoć vatromet gledali neki roditelji koji više nikada neće zagrliti svoje dijete. To je Europa danas! To je svijet u kojem živimo!

Zbog ubijene djece, zbog svakog ubijenog djeteta danas više nego ikada moramo biti spremni na borbu. Ne na društvenim mrežama, na fejsbuku, tviteru, ne kao anonimni komentatori na forumima... Svako od nas ima zadatak. Govoriti, objašnjavati, argumentirati da je moj život vrijedan kao život svakog drugog čovjeka na Planeti. Inače ni nas, ni Planete neće biti.

Povezani članci

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG