Dostupni linkovi

logo-print
Cijelu Semberiju zadesila je prava katastrofa. Stanovnici sela kod Bijeljine i dalje gledaju u svoje kuće u vodi i samo čamcima do njih mogu doći. Sami napraviti ništa ne mogu, pomoć je mala, a mnogi kažu nikakva, strpljenja je sve manje. Za naš program govore o onome što ovih dana preživljavaju, kako se nose s nedaćama. Kažu - takav strah nikada nisu osjetili. Naučili su se boriti i od rada su živjeli i bili bogati. Preko noći su postali siromašni. Bez igdje ičega, strahuju od gladi i od prirode koja ih je ovdje uvijek hranila.

Bijeljinska sela Balatun, Batkovići, Velino Selo i Brodac već su petnaesti dan pod vodom. Stanovnici ovih sela u uništena polja blijedo gledaju, polako čak gube i nadu.

„Pa, evo, vidite, čamcem još uvijek ulazimo u kuću jer ovo je ostalo kao neki džep. Voda se povlači, ali se povlači sporo, a na ovim dijelovima će morati možda da se za dvije-tri nedelje crpi, da se vuče negdje u kanale. Samo se legu komarci. Ovo je sad leglo komaraca. Sve je voda upropastila i ništa nije ostalo. Mi živimo isključivo od poljoprivrede. Bez pomoći države, i šire, mi se ne možemo oporaviti ni za deceniju. Idemo u bankrot k'o Grčka", kaže nam Branko Trifunović.

Slavica Đurić nije željela napustiti kuću, ali je morala. Njen muž Mladen ipak se uspio sakriti na tavan. Željeli su sačuvati ono što su cijeloga života stvarali.

„I naiđoše, ekipa, 'Ajde, baba, 'oćeš ić'?', dijete viče: 'Idi, idi, idi!'. Ja kažem: 'Idi, dok se vratite'. Kad su se vratili, ja kažem: 'Da skinem čarape', nema, ovo puno, ne vidi se asfalt. Da skinem čarape, a oni mene ščepaše, njih dvojica, ona ekipa što imaju ono gumeno odijelo, i tu su me ubacili. Ja sam bila smještena u školu Svetog Save, bila tamo nekoliko dana. Sve je propalo – regali, kreveti. Eto sam našla jedan krevet što je bio žica dole, a gore dušek, bacili na tavan. Sad sam ga skinula i ležim na tome. Nemam ništa“, navodi Slavica Đurić.

Na tisuće hektara zemlje bilo je zasijano, a sada bi ljudi mogli ostati gladni - na svojoj zemlji, a bez zemlje.

„Meni je 83 godine, ovo nisam upamtio. Imam 25 dunuma pod kukuruzom – nijedan nije nikao, kasno sam ih posijao. Imam pšenice 20 dunuma. Sad sam gledao, biće jedan metar možda. Djeca mi javljaju iz Novog Sada da uopšte ništa ne koristim ovo da jedem, ni jaje, ništa. Evo, kokoši mi nose, mi bacamo. Gladi će biti, sine, sigurno. Da znate, pšenica je obolila, zemlja otrovana, potrovani smo i mi", priča Mladen Gajić.
Gajić dodaje da ljudi još uvijek, ne samo u Bijeljini već u cijeloj zemlji, nisu ni svjesni razmjera ove prirodne nepogode.

„Ja mator, zabrinut. Ovo nikad nije bilo, jer je bilo poplava, pa je krava smjela piti vode, smio si se okupati. Ovo sad se ne smije, ne smije krava jesti sijeno. Šta će to biti, ja ne znam.“

Priča oko pomoći

Dragiša Nikolić
kaže nam da stanovnike najviše muči priča oko pomoći. Oni nisu ništa dobili, a politički lideri se prepucavaju koja je stranka više podijelila i kome. Do ovih malih ljudi slabo je što došlo, kaže Nikolić.

„Do današnjeg dana nikakvu pomoć nismo dobili. Ovi stanovnici nisu dobili nikakvu pomoć, čak i ne spominju je. Šta je tu, je li tu politika umiješana, ja ne znam, uglavnom, ne valja nikako. Šta će ljudi da jedu, kako će živjeti, gdje će živjeti, od čega će živjeti, ja nemam pojma. Pomoći nema. Vidjećemo. Narod se uvijek snađe. Ove godine – teško", konstatuje Dragiša Nikolić.

Vlado Rankić
ističe da će ova prirodna katastrofa još više ohrabriti mlade da napuste Semberiju.

„Mlađi, kad vide da nema od toga ništa, i gotovo. Nekad smo mi od poljoprivrede živjeli, mi smo sila nekad bili. Banjaluka nas je otpisala, Banjaluka je Semberiju otpisala, otpisaćemo i mi nju, i gotovo"
, poručuje Vlado Rankić.

Goran Radić
kaže da ljudi ovdje sada strahuju od gladi.

„Ove godine su polja poplavljena, što je bilo hrane, to je bilo da se izdrži do ljeta, do ljetine. Sad se nema šta obrati. Mi znači ovu godinu nećemo imati ništa, i još sljedeću, dok ne posijemo sljedeće, pa da se nečem nadamo. Faktički mi dvije godine nemamo čime da tu marvu hranimo, jer nemamo ništa. Prije nismo kupovali, imali smo svoju baštu, imali smo polja, imali smo sve. Sad nemamo ništa. Nemamo glavicu luka. Evo, što vidiš, ostala je jabuka. Eto, to jedino. Ako može od jabuke da se živi. Ništa više. To je katastrofa", naglašava Goran Radić.

I dalje im nije jasno kako je došlo do ove katastrofe. Uvjereni su da se mogla spriječiti. Dvadeset i četiri sata dnevno ovi ljudi pokušavaju vratiti život u kakvu-takvu normalu. Ali, i ono stoke što su uspjeli spasiti, sada nemaju čime hraniti.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG