Dostupni linkovi

Život nakon poplava: Svašta smo preživjeli, treba se radovati


Jedan od prihvatnih centara u Orašju
Jedan od prihvatnih centara u Orašju
Stotine ljudi iz više od deset sela sa područja općine Orašje je zbog poplava evakuisano. Smješteni su u prihvatne centre. Njihov dom trenutno su učionice Srednjoškolskog centra i osnovne škole. Zadovoljni su trenutnim smještajem, ali beskrajno nesretni što po drugi put u posljednjih 20 godina, mimo svoje volje, moraju napustiti domove u koje su uložili sve.

Zid od bijelih vreća, puste ulice i automobil policije dočekuju nas na ulazu u Orašje. S jedne strane nasipa - voda. Ulila se u kuće i dvorišta. S desne strane dolazimo u ulicu koja vodi u sela Lepnica, Vidovice i Kopanice. Još su pod vodom. Nakon što se Rijeka Sava izlila, u ovim selima voda je dostizala nivo i do tri metra. Stanovnici su evakuisani, a čamcima, u grupama obilaze napuštene domove i hrane preživjelu stoku. Jedan od mještana, sa čamcem i lopatom koja mu služi kao veslo, obišao je selo i kaže:

„Išli smo svud kroz selo. Kod jedne porodice imaju paunovi i ima koka, zatvoreni su u žicu i ne mogu izići. Mi smo razvalili krov da izađu na krov. A ne daju se pohvatati, osobito paunovi, oni su strašljivi. Ako ne izađu, onda ćemo im večeras odnijeti hrane.“

Iz ovih sela evakuisano je stotine stanovnika. Uglavnom starijih. Privremeni dom su našli u učionicama Srednjoškolskog centra u Orašju. Među njima je i 80-ogodišnja Manda Janjić. Na prvi pogled pričljiva starica. Razgovor počinje pričom o tome kako su pobjegli prije nego što ih je voda potopila:

„Došla sam sa svojim prvim komšijom i sa komšinicom u njihovom autu. Mislili smo da ostanemo kod njih na katu, ali je došla policija i kazala da moramo ići. Nismo se htjeli praviti pametni – kada kažu tako, budi pametna pa idi. I eto došli smo, pa kako nam je tako nam je. Mi smo prezadovoljni.“

FOTOGALERIJA: Selo lepnica kod Orašja

Priča nam kako ništa nije mogla spasiti, niti ponijeti od stvari:

„Ponijela sam putnu torbu. To mi je kuća - i sve.“

Sa njom je zajedno iz oraškog sela Vidovice, od vode pobjegla i Marija Janjić:

„Tu nam je dobro, a dokle ćemo ostati... Ne znam kako će biti kad se vratimo. Kažu zmija, bolesti. Ali eto opet nek smo živi, pa kako bude. Dobro je.“

Dok razgovaramo, sjedimo na improvizovanim krevetima od stiropora, oko kojih se nalaze torbe i kese sa ličnim stvarima ovih unesrećenih ljudi. Ali je uredno. Sve je čisto i volonteri stalno brišu podove. Marija, koja je preživjela smrt dvoje djece i rat, kaže kako ipak ne smiju klonuti duhom:

„Biće soba, valjda, jedna da možemo živjeti. I imaćemo, valjda, šta jesti i to je najbitnije. I opet smo ostali živi. I opet nekako se možemo i zasmijati. Svašta smo preživjeli. I opet se nečem raduješ – hvala Bogu.“

RSE: Čemu se smijete?

Marija: Svojoj tuzi i nevolji, malo vic kaki – da ne poludimo, ništa više. A mogli bismo plakati stalno. Ali ne smije se – mora se opstati u životu.

U razgovor se uključuje i Luka Vinković. Stariji čovjek, koji se upravo vratio iz sela, kojeg su napustili prije sedam dana. Pitamo ga šta je vidio, a on kaže:

„Vidio sam puno svinja potušenih, potušenu živad, potušene ćukova, mačaka. U mojoj kući voda do koljena. Sve je mokro, nakiseljeno - eto.“

U Srednjoškolskom centru “Fra Martin Nedić” u Orašju organizacija posla je za svaku pohvalu. Učenici ne pohađaju nastavu, ali su tu u tri smjene, volontiraju. Istovaraju kamione humanitarne pomoći, te pomažu starima. Direktor Centra, Branimir Leovac kaže kako je njihova obaveza pomoći komšijama:

„Imamo medicinsko osoblje koje skrbi o tim ljudima, dobijamo donacije. Nedostaje nam hrane, nedostaje nam dezinfekcijskog materijala, ali pomoć dolazi. I ja se nadam da ćemo izaći iz ove situacije, bar ovaj dio Orašja, da nismo potopljeni.“

Nekoliko stotina metara dalje od Centra, dolazimo u Osnovnu školu “Orašje”. U njemu je privremeni smještaj našlo oko 150 osoba, među njima više od pedesetoro djece. U hodniku s jedne strane su stolovi iz učionica, a na njima dječija odjeća. U jednoj od učionica, na spužvi na podu, četiri dječaka se igraju. Sa njima je i Valentin Knežević. Kaže kako mu je tu lijepo, ali da mu fali ono što je prije samo sedam dana izgubio:

„Naše igralište, igrice, kuća, prijatelji...“

Ulazimo u posljednju u nizu prostorija. U njoj je smještena Manda Knežević. Majka je četvoro djece. Evakuisani su iz Domaljevca. Ovo selo, kao i još šest, rijeka Bosna potpuno je poplavila. Kroz suze nam priča šta joj je voda sve uzela:

„Sve nam je propalo. Sve smo uzgubili, stoku, auto, kuću novu – sve, sve, sve. Četvero djece imam. Imam dva blizanca velika. Tu nam daju hranu, toplu odjeću, ali ništa nam ne može zamijeniti našu kuću.“

Na kraju razgovora sa ljudima iz prihvatnih centara u Orašju ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja. Ono što najviše muči ove ljude je kada i gdje će se vratiti. Kažu da ih ne zanima prošlost, ali se boje budućnosti.
XS
SM
MD
LG