Gost je bosansko-hercegovački pisac Faruk Šehić, dobitnik književne nagrade "Meša Selimović", koja je prošlog vikenda dodeljena na susretima "Cum grano salis" u Tuzli. Radi se o vrhunskom literarnom priznanju za najbolji roman objavljen na jednom od četiri jezika, nastalim od nekad zajedničkog.
RSE: Knjige se ne pišu isključivo zato da bi bile nagrađivane, ali čim neko uđe u uđi izbor, uz ovako kompetentan žiri, mora se nadati nagradi. Za tebe, iznenađenje ili ne?
Šehić: Kažu da se živ čovjek uvijek nada. Čim sam ušao u tu konkurenciju nadao sam se, kao što su se nadali i ostali učesnici.
RSE: Ti si više poznat kao pjesnik i kolumnist, a priznanje za roman, u iznimno žestokoj konkurenciji, za više nego prestižnu nagradu, si dobio. To je pomalo iznenadilo dio javnosti.
Šehić: Pjesnik sam, pišem kratke priče. Meni je to bio prirodan put da pređem na prozu jer je moja poezija bliska prozi. Tom poezijom sam sebi otvorio puta za prozu, za rečenicu, da pređem sa stiha na rečenicu.
RSE: Roman se zove "Knjiga o Uni". Una jeste jedinstvena, ali, ako bi neko opisivao njene brzake i slapove, teško je očekivati da žiri za najbolje prozno djelo u četiri države, dodjeli nagradu za roman o brzacima i slapovima. Šta teče tvojom Unom?
Šehić: Teče istorija. Mislim na rat. Rijeka je vezivno tkivo. Ona je jako bitna, ali je to knjiga o gradu na rijeci, koji može biti bilo koji grad. Ne mora to biti Bosanska Krupa. To je knjiga o ratu i svemu onome što rat donosi i čini ljudima, pogotovo nakon rata, u vrijeme optimizma. Ljudi koji prežive rat, imaju nerealni optimizam. Bez tog optimizma mi ne bi niša učinili. Taj moj grad je u stvarnosti bio među četiri najsrušenija u BiH. Sada, teško da bi neko mogao primijetiti da je bilo tako. Ljudi se uvijek vraćaju u svoja ležišta, u svoje stanove, žele da nastave svoje živote koji su nam stali. Moja knjiga se bavi prekidom, tom crnom zonom, direktno ratom, kako prevazići traume, vratiti se u prošlost i spojiti se sa svojim prošlim ja.
RSE: Radi se o antiratnoj prozi, najsnažnijoj, na nekom od nama razumljivih jezika. To je bilo obrazloženje žirija.
Šehić: Ratna proza može biti samo antiratna. Nemoguće je pisati knjige koje će glorifikovati rat. To nije ni Homer radio. Već sam prije pisao ratnu prozu. Kada pišeš o ratu, ne možeš ništa drugačije pisati nego da ga prikažeš na takav način da se ljudima zgadi, bez moralnih sudova i zaključaka. Tako sam barem ja radio u prijašnjoj prozi. U ovom romanu je to urađeno na neki drugačiji način. Nije prikazan tako brutalno i sirovo, neposredno. Rat je ovdje eho, prisutan na drugi način, kao neka teška bolest koja te ubija polako, kao neki tumor, kao rak koji traje. Umiranje traje.
RSE: Udarna rečenica u tvojoj zvaničnoj biografiji je da si bio pripadnik V korpusa, da si teško ranjen i da si izašao kao oficir. To mi se čini kontradiktornim.
Šehić: Kada sam objavio tu knjigu kratkih priča, pod pritiskom, onda me je jedan stariji sarajevski pjesnik pitao da li sam stvarno bio u ratu. Onda sam skontao da je to u redu i da je to pohvala za prozu jer njemu to djeluje kao fikcija. To je bila čista biografija, bukvalni hiperrealizam. Bilo je to prije osam godina. Onda sam odlučio da ću u biografiju tu informaciju stavljati, da bi svako, ko pročita, znao da je to manje-više autentično, proživljeno. Ima i tu fikcije. Proza može biti dokumentaristička, ali uvijek je to literarna. Nije to sudski zapis, nije istorijska knjiga. Onda su se svi hvatali za to i to je postalo dio biografije. Nekada sam to znao izbaciti, pa mi je i to postalo neprirodno. Postalo je to sastavni dio biografije i ostavio sam da to tako stoji, mada nekada sve to dosadi jer su to neki ožiljci. Normalno je da oni postoje, bez obzira koliko ih čovjek negirao, oni su tu, kao loše tetovaže.
RSE: Niti u tvojoj poeziji, niti u kolumnama, ne prepoznaje se neki žestoki ratnik. Očito da preferiraš miroljubiviji pristup - i životu i svijetu.
Šehić: Ako me pitaš za moje direktno učešće u ratu, kao građanina, ne kao pisca, to je bila stvar mog izbora i moje volje, prirodan osjećaj. Kada odbaciš ideje o nečemu, o nekoj super lijepoj zemlji, onda ti ostane samo instinkt za preživljavanje. To je u biti najjače. Nema jače ideologije. Kada je čovjek ljut ili bijesan, jezik se tome opire. Samo loši pisci ili ljudi koji nisu pisci, jezik koriste kao sredstvo mržnje i za proizvodnju mržnje. Mogu to raditi i pisci, ali oni nikada nisu valorizovani kao vrijedni. Ima slučajeva da su pisci, kao Ezra Pound, u privatnom životu zastupali fašizam, ali u njegovoj poeziji toga nema. To je dilema, kako njega sada valorizovati jer je on svjetski pjesnik.
RSE: Ne mogu da preskočim podsjećanje na nelagodu, koje su izazvale neke kontraverze u vezi sa ovogodišnjom nagradom. Mislim na Sidranov protest što njegova autobiografija nije dobila prolaz kod žirija, ali i na stanoviti razdor u žiriju i u našoj kulturnoj javnosti u vezi sa tim.
Šehić: Moj generalni stav je da ne komentarišem to. Ne komentarišem ni tog pisca, ni njegova navode, ni pisanje tih novina. Za medije ja nisam dao nikakav odgovor. Mislim da je ta sama medijska pompa potpuno nadrealna i da nema nikakve veze sa zdravim umom.
RSE: "Knjiga o Uni" je tako dobila još malo vjetra u leđa, ali znaš da u tvojoj branši, kao i posvuda, ima dosta spletkaroša, zloća, zavidljivaca.
Šehić: Upravo mislim da je i to dalo vjetra mojoj knjizi. Nagradu mi ne može niko ukrasti, ni pare, ni skulpturu. To shvatam pozitivno. Meni su izdavači javili prije par dana da je knjiga rasprodana prije nagrade. Nagrada će, u svakom slučaju, donijeti još najmanje jedno izdanje, koje bi bilo možda i prirodno. Mislim da prava knjiga ima svoj put. Ona ide ka čitaocima i čitaoci idu prema njoj. Ima neka usmena reklama koja je jedna od najboljih reklama, a to je reklama od uha do uha, preko Facebooka, preko modernih i brzih tehnologija. Što se tiče prodaje, ja sam više nego zadovoljan jer je knjiga imala potpunu recepciju na tlu Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne, na području tog našeg jezika. Ne bih se požalio na to. Skandal koji se dešavao prije same dodjele nagrade, samo može pomoći knjizi.
RSE: Hoće li Mešina nagrada definitivno okrenuti Faruka dužim prozama, kao trajnom profesionalnom opredjeljenju?
Šehić: Već odavno sam u rečenici i tu se bolje osjećam. Vrlo rijetko napišem neku pjesmu, ali su to neke kilometarske pjesme i u biti je to proza. Mislim da ću ići u tom smjeru, mada, što se tiče pisanja, nikada ne znaš da li može nešto da ti iskrsne u umu, neka rečenica ili stih, da počneš pisati knjigu eseja. Bliži sam dužoj formi i nadam se da će tako biti i u budućnosti. Može biti neki među-žanr.
