Nova hrvatska Vlada s premijerom Tihomirom Oreškovićem je formirana. Blago rečeno neobične okolnosti koje su prethodile njezinom formiranju nastavile su se. Pa čak i eskalirale.
Premijer se predstavio kao osoba s nejasnim ciljevima i još nejasnijom političkom orijentacijom. Prezentacijom u Saboru iznio je namjeru povećanja BDP-a, smanjenja duga i javnog deficita, smanjenja nezaposlenosti, povećanja izvoza i rasta u svim oblastima. Govor je održao koristeći PowerPoint prezentaciju. I pokazao prazni bijeli papir na kojemu su trebali biti rokovi i sredstva ostvarivanja tih načelnih ciljeva. U redu. Možda je greška. Možda je greška i neobaviještenost o stvarnom mjestu Hrvatske na ljestvici Doing business Svjetske banke. Orešković je kazao da je Hrvatska na 64. mjestu, nije nego na 40-tom. Sve to za sada preskočimo. Što Vlada stvarno namjerava učiniti u ekonomskoj politici pokazat će se uskoro, jer državni proračun je pred vratima. Pričekajmo.
Premijer Orešković pokazao je potpuni izostanak bilo kakvog političkog obzora. U parlamentarnoj demokraciji Vlada ostvaruje ciljeve društva kroz više politika – ekonomsku, socijalnu, obrazovnu, kulturnu itd - koje čine cjelinu i koje legitimiraju jednu zajednicu. Tu je i razvoj demokratskih sloboda, ljudskih i manjinskih prava, vanjska i sigurnosna politika, odnosi sa susjedima. Ništa od toga od novog premijera nismo čuli.
U neobičnom eksperimentu koji je trenutačno na djelu očigledno je da nije zamišljeno da premijer stvarno bude predsjednik Vlade. Njegove ovlasti bit će na razini ministra financija i gospodarstva.
U neobičnom eksperimentu koji je trenutačno na djelu očigledno je da nije zamišljeno da premijer stvarno bude predsjednik Vlade. Njegove ovlasti bit će na razini ministra financija i gospodarstva. To proizlazi iz ugovora o suradnji (koalicijskog ugovora) što su ga potpisali glavni partneri u Vladi po kojemu oni bez premijera dogovaraju politiku. To proizlazi i iz kaotičnog načina sastavljanja Vlade iz kojega je jasno da je premijer većinu svojih ministara vidio dan-dva prije formiranja Vlade.
Može jedna osoba biti toliko neambiciozna (da se pristojno izrazimo) pa da se ne petlja u vlastiti posao, ali premijer po Ustavu i demokratskim regulama vodi politiku i odgovara za nju.
Već na predstavljanju Vlade vidio se mogući dalekosežni negativni učinak takve pozicije.
Oporba je ukazala da je iz programa što su ga ministarstva dostavila izostavljena već usuglašena školska reforma, tzv. kurikulum. Vraćanjem na početak kolabiralo bi školstvo, tvrdi se. Premijer se nije udostojio na to odgovoriti. Kao niti na pitanja o regionalnom razvoju, nerazvijenima, manjinama, građanskom odgoju, pobačaju, istospolnim zajednicama. U programu Ministarstva obrane stoji da će ono brinuti o ''uspostavi sigurnijeg okružja u našim ulicama, kvartovima, općinama, gradovima i županijama''. Vojska s policijskim ovlastima? Ministarstvo obrane zadužilo je samo sebe i za ''razvoj sustava civilne zaštite''. Civilna zaštita je inače pod nadležnošću posebne, civilne državne uprave. Jesu li se te nove ovlasti MORH-a, a koje opasno naginju prema militarizaciji društva, u papirima našli greškom – nismo čuli.
No, najrječitija je bila premijerova šutnja na prigovore o pojedinim ministrima i njihovim radikalnim desničarskim političkim stavovima. Ministar branitelja Mijo Crnoja zalaže se za uvođenje registra hrvatskih nacionalnih izdajnika. To je njegov osobni program, ali to je i program HDZ-eovog Odbora za branitelje. Tu su još i registri agresora, privatizacijskih pljačkaša, lustracija, braniteljski dodaci, sudjelovanje branitelja u svim institucijama vlasti, itd. Premijer je i to odšutio. Pa je farsa krenula dalje. Stranački šef ministra Crnoje, Tomislav Karamarko podržao je tu namjeru, a čelnici Mosta kazali su – ne dolazi u obzir. Premijer šuti, jedan potpredsjednik Vlade kaže jedno, drugi suprotno. I što će biti državna politika?
U međuvremenu, raste građanski otpor takvoj inicijativi. Tisuće građana s imenom i prezimenom prijavljuju se na internetski portal koji je otvorio registar ''nacionalnih izdajnika'', navodeći niz svojih navodnih grijeha. Malo ljudske hrabrosti i humora dobro dođe u ovo tmurno doba.
Slično je i s prigovorima na račun novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Ovaj povjesničar, s nikakvim kvalifkacijama za ministra kulture, zastupa revizionistčko shvaćanje povijesti, negira antifašističko utemeljenje hrvatskog Ustava, kao i bilo kakav državni kontinuitet Republike Hrvatske s nekadašnjom Jugoslavijom. Partizani ne mogu biti hrvatska vojska jer ''nešto što je bilo jugoslavenska vojska ne može biti hrvatska vojska". Ne prihvaća Dan antifašističkog ustanka 22. lipnja i Dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja, jer ''oni su konstitutivni elementi jugoslavenske komunističke totalitarne vladavine, pa je naš odnos prema njima zapravo odnos prema toj istoj vladavini“. Antifašizam mu je ''floskula''. Hasanbegović je etiketama napadao pojedine kulturne manifestacije, radijske programe. Odmah po imenovanju oglasilo se više civilnih udruga s prosvjedima. Neumorna građanska aktivistica, glumica Urša Raukar, koja se na demonstracijama pred pred Saborom rasplakala, ovako vidi Hasanbegovićevo imenovanje: ''Iza razbacivanja pojmovima kao što su jugoslavenstvo i komunizam nalazi se nastojanje da se promovira fašistička i ustaška ideologija'' . Zastupnik i okrivljenik za ratne zločine Branimir Glavaš pokazao je okupljenim kulturnjacima pred Saborom srednji prst. I glasao za novu Vladu.
Naravno, Tomislav Karamarko podržao je sve stavove ministra Hasanbegovića, najavljujući u Imotskom, odmah nakon konstituiranja Vlade, nastavak svoje desničarske rekonkviste, a Mostovci su izjavili da bi se ipak trebalo jasno odrediti oko fašizma.
I tako je nova Vlada startala pod teškom sjenom nepripremljenosti, s nedefiniranom politikom i s anonimnim ministrima tankih kvalifikacija (uz tri-četiri doista kvalificirane osobe). I obnovom ideološkog rata.
Treba li i spomenuti da je sve ovo premijer Orešković odšutio? Ili zapravo nije? Jer, njegov naknadni komentar ''da smo toliko proveli u ustaškim i komunističkim temama moja firma bi propala'' govori kako o nerazumijevanju, ili svjesnom neprihvaćanju, uloge šefa vlade jedne suverene zemlje, tako i o bitnom nerazumijevanju općih civilizacijskih vrijednosti i posebno specifičnostima zemlje u kojoj je stjecajem okolnosti posato premijer.
I tako je nova Vlada startala pod teškom sjenom nepripremljenosti, s nedefiniranom politikom i s anonimnim ministrima tankih kvalifikacija (uz tri-četiri doista kvalificirane osobe). I obnovom ideološkog rata.
Pojavila se i teza da Tomislav Karamarko namjerno radikalizira politički život kako bi ušutkao nezadovoljnike u vlastotoj stranci, u kojoj su mnogi ostali prikraćeni u raspodjeli funkcija i da bi prikrio činjenicu da njegova stranka zapravo ne vlada zemljom. Jer, sve što predloži podliježe amenovanju od strane Mosta. Po toj interpretaciji, cijela ova obnova desničarskog ludila je jedna velika predstava.
Živi bili pa vidjeli.
U međuvremenu, pogledajte film Trumbo, o velikom holivudskom scenaristi, oskarovcu Daltonu Trumbou, žrtvi makartističkih čistki 50-tih. Nastavi li Hrvatska živjeti Karamarkovu (Hasanbegovićevu) konzervativnu revoluciju, za 50 godina u Hrvatskoj neće biti autora koji bi se mogao uhvatiti u koštac s crnim listama iz ovoga vremena.
Ostat će samo potkazivači.
