Za nedjelju, 30. rujna Hrvatska televizija najavila je jednosatnu emisiju s Ivom Sanaderom, bivšim premijerom i sadašnjim optuženikom za više teških kaznenih djela korupcije i zlouporabe položaja. U javnosti se razvila polemika je li trebalo zvati Sanadera na javnu televiziju usred suđenja.
Nekako istodobno, u Splitu, Sanaderovom rodnom gradu, održava se međunarodni skup i izložba povodom 700-te obljetnice Statuta grada Splita. Taj je drevni grad 1312. godine posebnim pravnim aktom uredio način upravljanja gradom, biranje komunalnih vlasti, prava i obveze građana i vlasti. Bilo je to 180 godina prije otkrića Amerike. Split je, poput mnogih mediteranskih komuna, bio uređeno mjesto, a Statut je bio na snazi – 500 godina! Sve do dolaska Napoleonovih trupa. Na početku Statuta stoji da se on donosi kako bi se ljude odvratilo od zlodjela, a dobrim ljudima omogućio miran i siguran život. Isticao je čestitost vlasti i zaštitu siromaha.
Danas je Split neuređen grad kojim se loše upravlja i koji „dobrim ljudima“ ne omogućuje miran i siguran život.
Je li današnja zapuštenost Splita rezultat (i) Sanaderove vlasti?
Bi li Ivo Sanader da nije prije tri godine (ničim izazvan?!) iznenada podnio ostavku bio počasni govornik na obilježavanju 700-te obljetnice tog iznimnog pravnog akta? I raspričao se o civilizaciji, povijesti i kulturi nekadašnjeg Splita koji, eto, baš u njegovo doba, dobiva novu potvrdu i novu šansu u Evropi.
Teško da će gledatelji dobiti odgovor na ta i mnoga druga zanimljiva pitanja kada im se Ivo Sanader ukaže na TV ekranima javne televizije.
Njegov istup mora biti strogo ograničen – ne smije komentirati sudske postupke koji su u toku. Upravo zbog te činjenice, protivnici njegova istupa kažu – a što on uopće ima za reći izvan konteksta kriminala i korupcije, kada mu je gotovo cijeli mandat time obilježen? I dalje – smije li javna televizija ustupati prostor osumnjičenicima za teška kaznena djela? Je li to javni interes? Što bi bilo kada bi se raznim drugim osumnjičenicima omogućilo javno istupanje? Postoji li nešto što je javni moral, kakve se poruke šalju? Je li intervju s optuženikom zloupotreba javnog interesa zbog pukog komercijalnog efekta, itd, itd.
Dileme su na mjestu. Zakonskih prepreka nema, hrvatsko zakonodavstvo, iako je istragu o organiziranom kriminalu proglasilo tajnom, nije predvidjelo zabranu javnog istupanja osumnjičenika, osim o konkretnom sudskom procesu. Haški je sud, na primjer, predvidio takvu opću zabranu.
Vlada inaugurirana u siječnju 2008., kada joj je na čelu bio Ivo Sanader
Ipak, teško je zanijekati opći javni interes. Riječ je o osobi koja je prilično autoritativno vladala Hrvatskom šest godina. To su godine i konsolidacije nekih elementarnih demokratskih vrijednosti i godine propuštenih šansi. Godine kada se prvobitna anarhična tuđmanovska koruptivna država zaokružila u sustav, a bila je optimalna prilika da se iz njega izađe. Sanader nije vladao bez potpore javnosti, međunarodne zajednice kao i velikog dijela intelektualne i medijske scene. Da o njegovoj stranci i ne govorimo. Bila mu je podložna do posljednjeg časa. Njegovi nasljednici također su bili „sanaderovci“. Sanader je više od svjedoka vremena, on je i njegov kreator.
Krije li se u iznenadnoj brizi za javni moral i nelagoda suučesnika i profitera toga vremena?
Zanimljivo je da su se među osporavatelje Sanaderovog javnog ukazanja uvrstili i mediji koji su: a) najprije bili njegovi slijepi obožavatelji, i b) potom postali najžešći protivnici i glavni dileri zakonom zaštićenih tajnih spisa iz istražnog postupka. Usput su osramotili njegovu obitelj i doveli je u situaciju da bude meta nezasitne senzacionalističke potjere. A sada brinu o moralnom zdravlju nacije.
Država ni do danas nije otkrila tko prosljeđuje istražne spise u neke medije i prije nego što su dostavljeni osumnjičenom Sanaderu.
Upravo je to činjenica na koju se Ivo Sanader može pozvati i pred međunarodnom javnošću i tvrditi da nije u ravnopravnom procesnom položaju.
U ovakvim spornim situacijma dobro se prisjetiti stare latinske izreke cuius bono?. Kome koristi Sanaderov istup u javnosti? Njemu osobno svakako, ništa ne može izgubiti, javno je prokazan, izoliran i napušten, a do prve presude preostaje mu još mjese-dva dana. Ali, Sanaderov interes doista nije i interes javnosti, osim u dimenziji opće zaštite ljudskih prava. Sanader je bio izložen nesmiljenom linču. Zato se prigoda koju mu je dala javna televizija može shvatiti i kao uravnoteženje njegovog javnog statusa. Bez obzira na činjenicu što o procesima ne smije govoriti.
Javni interes za Sanderov istup je u tome da se osvijetli vrijeme, način donošenja odluka, funkcioniranje države i njezinih institucija, te da se konačno dozna - zašto je Sanader naglo otišao? O tome hoće li intervju biti trivijalan ili relevantan ovisi njegova javna opravdanost.
Postoji i poseban interes medija. Da, Hrvatska televizija to radi i zbog sebe. Želi pozornost javnosti. Stavila bih to i u kontekst nove medijske ofenzive HRT-a koji se naglo probudio i postaje relevantniji. Novim, trećim programom pokazao je kulturnu superiornost, kombinacijom tradicije i suvremenosti otkrio kako blago iz svojih arhiva, tako i nova lica na javnoj pozornici koja imaju što za reći u mnogim oblastima. Filmski program je bljesnuo, međunarodna zbivanja i svjetska politika uozbiljeni su novim emisijama. Hrvatska na HRT-u više nije samo provincija, postoji i svijet. Evidentno je da se želi i na temema unutarnje politike koje javnost objektivno najviše zanimaju napraviti iskorak. Godine zapuštenosti učinile su svoje - tu je mnogo površnosti, amaterizma i neznanja, podilaženja, kalkukanstva ili igranja na prvu loptu, itd, itd, ali u osnovi vidi se trud.
Naravno da je u toj uređivačkoj orijentaciji izbor Sanadera kao sugovornika pun medijski pogodak. Je li i doprinos javnom interesu?
Ostavljam otvoreno, sve ovisi kako će intervju biti uradjen.
Unaprijed braniti Sanaderu pravo na nastup, djeluje farizejski.
Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.
