Dostupni linkovi

logo-print

Šaškor: Što dalje nakon Haaga?


Meunarodni sud pravde u Hagu

Meunarodni sud pravde u Hagu

Presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu iskreno je iznenadila samo žrtve. Svim ostalim sudionicima javnog života već je dugo bilo jasno da od tužbe Hrvatske i protutužbe Srbije neće biti ništa. Genocida nije bilo (srećom, rekao bi svaki normalan čovjek). Bilo je strašnih zločina.

Kako su se strane pripremile na ovakav ishod? Kao i za tužbe – traljavo.

Izdeklamirano je zadovoljstvo što ''naša'' strana nije osuđena za genocid, a nezadovoljstvo što nije ni ''njihova''. Iz obrazloženja presude izvlačeni su samo oni dijelovi koji odgovaraju jednoj ili drugoj strani.

Hrvatski ministar pravosuđa tvrdi da je presuda pokazala kako je na Hrvatsku izvršena agresija, srpski da je potvrđeno kako je ''Oluja'' bila zločinačka. Presuda ne tvrdi ni jedno ni drugo.

Elite se obraćaju samo vlastitoj javnosti nastojeći održati status quo. Svatko je ostao ukopan u svojoj istini.

Nakon presude Međunarodnog suda dvije su zemlje ponovno ostale same, okrenute jedna drugoj. Razum nalaže da se krene naprijed.

Što dalje? Odnosi Hrvatske i Srbije stagniraju. Hrvatska kao članica Evropske unije i NATO-a svoju međunarodnu poziciju doživljava stabilnom. Stječe se dojam da je njezin angažman u regiji prije nekoliko godina bio intenzivniji nego što je danas. Ekonomske nevolje okrenule su je prema unutarnjim problemima. Srbija s narodnjačkom vlašću računa da može profitirati na tzv. ekvidistanci između Evrope, SAD, Rusije i Kine. Vidljivo je zanemarivanje rješavanja problema iz prošlosti, što uključuje i procesuiranje ratnih zločina. Pritisak na tužiteljstvo za ratne zločine dio je toga stava.

Nakon presude Međunarodnog suda dvije su zemlje ponovno ostale same, okrenute jedna drugoj. Razum nalaže da se krene naprijed.

Hrvatski je premijer odmah nakon presude izjavio da Srbija sa zakonom o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske ne može ući u Europsku uniju i da Hrvatska to neće dopustiti. Srbija će morati povući taj zakon, Evropska unija funkcionira po određenim pravilima u području pravosudne suradnje i zajedničkog uhidbenog naloga, rekao je Zoran Milanović.

Srbija je Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine iz 2003. godine utvrdila (u čl. 3) da su državni organi Srbije nadležni za vođenje postupaka za krivična djela ratnog zločina, genocida, zločina prema čovječnosti na teritoriju cijele bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve. To jest sporna odredba i po tome taj zakon jest politički produkt. Inače nesporno načelo generalne nadležnosti za ratne zločine kada se proglašava točno za određeni teritorij, a taj teritorij se prostire izvan vlastite države, opravdano se može promatrati i kao težnja za arbitriranjem. On unosi pravnu nesigurnost. Proglašavajući nadležnost Republike Srbije na cijelu bivšu SFRJ negirana su i univerzalna načela sudovanja – na primjer, ono da svaki građanin ima pravo na pošteno suđenje pred pravosudnim organima u svojoj zemlji.

Srbija je po tom zakonu naložila hapšenja Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Tomislava Purde, osudila hrvatskog branitelja Veljka Marića, a u jesen 2011. izazvala pravi kraval optuživši Vladimira Šeksa, sada pokojnog Ivana Vekića, te Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša i još 40-tak hrvatskih državljana. Preuzevši zakonodavstvo i dokumenatciju bivšeg vojnog pravosuđa, s manjkavim dokazima i nekim iskazima uzetim pod prisilom, cijeli je taj spis pao u vodu.

Tadašnja Vlada Jadranke Kosor reagirala je tipično hadezeovski - donošenjem Zakona o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije (listopad 2011). Nisu vrijedila suprotstavljanja pravnih stručnjaka, predsjednika Republike, glavnog državnog odvjetnika, civilnog sektora i cjelokupne opozicije, kao ni upozorenja Evropske komisije da je taj, tzv. Šeksov zakon, nepotreban i štetan. Stvar je u tome da je riječ o složenim problemima koji su proistekli iz proteklog rata, o materiji koja se trajno regulira međudržavnim ugovorima i zakonima.

Iskorak koji su Hrvatska i Srbija bile napravile prije desetak godina, osobito od 2006. kada je sporazumom dvaju tužilaštava počela stvarna suradnja u procesuiranju ozbiljnih zločina, sada je praktički zamrznut.

Milanovićeva inicijativa ima racionalnu jezgru, jer je postojeće zakonodavstvo Srbije anakrono. Ali, ona bi bila daleko više od puke političke reakcije da je imala i svoj logični nastavak – zalaganje za sklapanjem međudržavnog ugovora. Možda danas Hrvatska smatra da to više nije potrebno, jer će Srbija prilikom ulaska u Evropsku uniju morati prihvatiti evropsko zakonodavstvo o međunarodnoj pravnoj suradnji. Ali, ulazak Srbije u EU je priča na dugom štapu, s neizvjesnim rokovima, a u međuvremenu se život odvija. Žrtve predugo čekaju pravdu. Povlačenjem sadašnjeg zakona Srbija bi, na primjer, mogla odustati od progona zločina u Vukovaru, Lovasu i drugima za koje je već osudila i sudi mnogim hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti.

Je li o tome u Hrvatskoj netko razmišljao?

Međunarodni je sud pozvao na procesuiranje ratnih zločina, na suradnju, na istraživanje sudbine nestalih osoba, na povrat kulturnog blaga.

Dvije države najviše bi učinile za vlastito mentalno zdravlje kada bi ozbiljno prionule poslu, bez fige u džepu.

Hrvatska još uvijek previše živi u tuđmanovskoj brazdi. Pa i ova tužba za genocid dio je toga nasljeđa

Relativno brzo bi se moglo riješiti pitanje nestalih. Računa se da se još ne zna sudbina 800 hrvatskih i 700 srpskih građana. Što priječi Srbiju da otvori arhive nekadašnje JNA, i svoje vlastite, u kojima bi se sigurno našli tragovi o masovnim grobnicama? Jer, nažalost, nestali su najvjerojatnije u njima. Strah da će se saznati prava priroda uključenosti JNA i Srbije u protekli rat? To je tajna samo za one koji neće da znaju istinu. Hrvatska je u posljednje vrijeme prihvatila da objedini spiskove nestalih, bez obzira na čijoj su se strani pojedinci našli. Koliko su vlasti o tome obavijestile javnost, osvijestile potrebu da je briga za sudbinu građana briga države i da ne ovisi o nacionalnoj pripadnosti?

Hrvatska još uvijek previše živi u tuđmanovskoj brazdi. Pa i ova tužba za genocid dio je toga nasljeđa. Lijevo-liberalne vlade nisu imale snage povući tužbu, iako su znale ishod. Sada svi trpe posljedice. U međuvremenu, Domovinski rat je dobio status svetačke ikone. Propitivanje je opasno i nepoželjno. HDZ-eov diskurs prihvatio je i SDP i učinio medvjeđu uslugu zdravlju nacije.

U ovih proteklih 15-tak godina iskoraka i napretka je bilo, ali po načelu jedan korak naprijed, dva natrag.

Nakon pravorijeka u Haagu, vrijeme je za dva koraka naprijed.

  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG