Dostupni linkovi

logo-print
Pretpostavljam da nisam usamljena ljubiteljica TV serije Breaking Bad. Svaki fan prepoznat će izreku Waltera Whitea iz naslova ove kolumne, a ostalih - ionako nema...

Šalu na stranu.

Došlo je vrijeme da Evropljani zapamte imena Geerta Wildersa, Marine Le Pen, Nigela Faragea, Gabora Vone, Kristiana Thulesena Dahla.

Nakon ovotjednih izbora za Evropski parlament ovi će predani ksenofobi moći s još većim pokrićem reći da Evropa pripada (i) njima. Novcem svojih građana Evropa plaća one koji dovode u pitanje samu ideju Evropske unije.

Za ovu autoricu to je demokratski mazohizam.

Prema svim značajnijim anketama radikalni nacionalisti pobijedit će u Nizozemskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Danskoj. U Austriji i Finskoj bit će druga ili treća grupacija. Krajnja desnica dobro će popuniti Evropski parlament, a hoće li činiti i posebnu grupaciju ovisi ne više o broju zastupnika, nego o volji da savladaju međusobne razlike. Jer povici na izgon stranaca i na otvorenu diskriminaciju i nasilje, ne sjedaju baš dobro u uši niti nekih desničara - kada su na nišanu "njihovi". Euroskeptične, ne i radikalno desne stranke, dobit će najviše glasova u dvije-tri zemlje, a gotovo u svima ojačat će svoje prisustvo. Stanovito povlačenje pristaša euroskeptika primjećuje se u okruženju Ukrajine.

Sve jače etabliranje ekstremne, pa i fašističke desnice kao "normalne" političke pojave po mnogima je najvažnija činjenica vezana uz predstojeće euroizbore.

Dvije i dalje najjače grupacije u evropskom političkom životu - narodnjaci i socijalisti - izbjegavaju ozbiljniju konfrontaciju s krajnjom desnicom, orijentirajući se na međusobnu borbu za prestiž. Packe dijele zemljama-članicama s periferije, poput Mađarske, a najjačim "starim" članicama baš i ne. Konzervativci žele uvjeriti biračko tijelo da je Evropa zahvaljujući njima izašla iz krize, socijalisti/socijaldemokrati da će se izboriti za pravedniju raspodjelu tereta a postupno i bogatstva. Ostali su negdje između.

Nitko zapravo ne zna što da radi s hukom nasilničke desnice za vratom. U Velikoj Britaniji se tješe da je vodeće mjesto u predizbornim anketama Stranke neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), ispred torijevaca i laburista, svojevrsna bizarna otočka šala. To je poruka Uniji i govori o beznačajnosti Evropskog parlamenta, a nikako nije opredjeljenje Britanaca. Oni kod kuće ne bi izabrali filofašiste, ali za Evropu - može.

Krasno.

Gdje je u svemu tome Hrvatska?

Katastrofalne poplave zaustavile su ionako nevidljivu kampanju za euroizbore. Teško da će ikome nedostajati.

U Hrvatskoj, kao i u najvećem broju zemalja članica, izbori će se održati u nedjelju 25. svibnja.

Oko tih izbora ne vlada osobiti entuzijazam. Hrvatska se tu ne razlikuje od većine članica Unije. Euroizbori su velikom broju građana naprosto nezanimljivi, a europarlamentarci se doživljavaju samo kao još jedna skupina udaljenih, bogatih frazera koji ne odlučuju ni o čemu bitnom. U međuvremenu, pod udarom krize unutarnja politička scena postala je još više pozornica nemoćnog, besplodnog nadmetanja.

Mirela Holy, predsjednica stranke Održivi razvoj Hrvatske-Orah

Mirela Holy, predsjednica stranke Održivi razvoj Hrvatske-Orah

Vladajućim socijaldemokratima opada rejting, oporbenom HDZ-u raste. Te dvije grupacije koje vladaju Hrvatskom gotovo četvrt stoljeća osvojit će i najveći broj mjesta u Parlamentu. Nova snaga na političkoj sceni, lijevo-liberalno-zeleni Orah, u anketama izbija na treće mjesto. Na ulazak u Evropski parlament još mogu računati jedna ili dvije stranke, odnosno grupacije. Hrvatska demokratska zajednica najavljuje sigurnu pobjedu i definitivni preokret u javnom mnijenju. Ankete pokazuju - s razlogom.

Po političkim porukama i temama euroizbori su zapravo javno odmjeravanje snaga za buduće domaće izbore. Politički akteri se tako i ponašaju.

Zbog svega toga u dosadašnjoj kampanji - a više je praktički neće ni biti - izostaje suočavanje s najznačajnijim pitanjima koje danas potresaju Uniju, kao i zemlje članice. Na margini javnog interesa ostaju krupne teme i promjene evropskog političkog, ekonomskog i socijalnog okoliša. A Hrvatska nije otok, riječ je o temama i procesima koje izravno ili neizravno utječu na domaće prilike i budućnost građana.

Jedan od fenomena koji se itekako tiče Hrvatske je spomenuti porast ekstremne desnice i najava značajnih izbornih rezultata nekih od tih stranaka u više zemalja Unije.

Hrvatska radikalna desnica također jača, ali su njezini korijeni ponešto drugačiji od zapadnoevropskih, pa zato ovdašnja desnica i ne korespondira potpuno s evropskim trendom. Korijeni hrvatske desnice su u ustaškom pokretu i neoustaškom resentimanu. Oni su, dakle, izravno naci-fašističkog podrijetla. I dok zapadnoevropski ekstremni desničari polako postaju fašisti, ovdašnji su to oduvijek bili. Hrvatska je ekstremna desnica utoliko autentična i autohtona. Ona ne mora tek tražiti svoj program i ideologiju. Ona ga ima. Ima i pokret.

Dnevno svjedočimo raznim falangističkim ispadima. Još nema poredak niti vođu. Hoće li se i ti preduvjeti za fašizam, kako to traže neki intelektualci, ispuniti, ovisi (i) o evropskim gibanjima.

Za sada, iako pokrovitelj upravo takve neofašističke desnice, glavna opozicijska stranka HDZ, nastoji održati formalnu distancu od nje. Pa će tako više filofašista u Evropski parlament dati Britanija ili Francuska, nego Hrvatska.

Ali ne treba se zavaravati. U proteklih dvije-tri godine ekstremna proustaška desnica dobila je legitimni politički javni prostor.

"Nacionalizam je presnažan da bi bio pobijeđen na nacionalnoj razini", izjavio je ovih dana u Zagrebu francuski povjesničar Christian Ingrao. Problemi i fenomeni su globalni - globalno i transnacionalno se moraju rješavati.

Nacionalne političke klase nemaju oruđa kojima bi rješavali probleme koje izazivaju nacionalizam, zaključuje Ingrao.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG