Ivo Goldstein, hrvatski ambasador pri UNESCO-u, pokrenuo je inicijativu da se u svjetsku zaštićenu baštinu uvrste najznačajniji antifašistički spomenici s područja nekadašnje Jugoslavije. Predložio je i da to bude zajednički prijedlog zemalja sljednica bivše SFRJ. Organizirao je i prve sastanke u Parizu na tu temu.
Vijest je prvorazredna, ali je prošla prilično nezapaženo u zemljama sljednicama. Uključivši i zemlju predlagateljicu, Hrvatsku.
Odaziv na inicijativu je, da se diplomatski izrazimo, suzdržano pozitivan.
Hrvatska je prepustila posao svome ambasadoru. Nema daljnjih objašnjenja, zalaganja, promocije.
Osluškuje se i iščekuje.
U zrelim zemljama zazvonila bi sva zvona. Područje nekadašnje Jugoslavije iznimno je područje kada je riječ o spomenicima, a to znači i događajima, koji svjedoče o antifašističkom otporu. Njihova međunarodna verifikacija, afirmacija i zaštita bitno pridonosi identitetu i civilizacijskoj legitimaciji svakoga od naroda na ovim područjima.
Razumije se, svi ti spomenici nisu vrhunsko umjetničko djelo, danak su vremenu, najčešće su prigodna ostvarenja i objektivno lokalnog značaja.
Ali ima ih, i to ne malo, koji spadaju u sam vrh suvremene evropske spomeničke baštine. Ima ih uvršetnih u mnoge enciklopedije, o njima i njihovim autorima predaje se na likovnim i graditeljskim akademijama. O njima se radi u ovoj Goldsteinovoj inicijativi.
Brojni antifašistički spomenici odletjeli su u zrak u proteklom ratu, devastirani i izloženi vandalskim izljevima mržnje. I dan-danas s nekih se otkidaju čelične otplate, bronza, metalne šipke i prodaju u staro željezo.
Hrvatska je ovom inicijativom učinila značajan iskorak. Hrvatska je zemlja čiji su nekadašnji vladari, oni iz doba NDH, sukrivci najvećeg pogroma na ovim prostorima.
Nešto noviji vladari, Franjo Tuđman i njegovi, dopustili su da se uspomena na taj pogrom oskrnavi i omalovaži. Vojskom i policijom se čuvao spomenik u Jasenovcu, jer je bio pod svjetskim povećalom, a ista ta vojska i policija asisitirala je u rušenju stotina drugih spomenika.
Kada danas Hrvatska, s takvim šizoidnim nasljeđem, pokreće inicijativu trajnog obilježavanja stradanja i otpora teroru, to se može samo pozdraviti.
Drugo je pitanje kako će se to realizirati kada ovdašnji revizionisti shvate o čemu se radi. Ne treba dvojiti da će HDZ i sva desnica, kao i Crkva biti protiv.
Bit će zanimljivo čuti obrazloženja.
Bit će zanimljivo i u susjedstvu. Dinamitaške aktivnosti nigdje nije uzmanjkalo, kako stvarne tako i mentalne.
Hoće li štovatelji četnika biti za svjetsko pokroviteljstvo i zaštitu trajnog spomena (i) na četničke žrtve?
Ne treba štedjeti ni tzv. veliki svijet. Hoće li, na primjer, Njemačka dići ruku za trajno uvršetnje u svjetsku zaštićenu baštinu spomenika u Kragujevcu, ili na Kozari?
Inicijativa je tek na početku i predstoji joj dug i trnovit put do realizacije. Najprije treba postići dogovor država nastalih na području nekadašnje Jugoslavije, što neće biti nimalo lagano. U svakoj državi formirat će se front otpora takvoj inicijativi, uglavnom iz desničarsko-nacionalističkih krugova. A ako se i stvori kakav-takav konsenzus da bi spomenike trebalo zaštiti, formirat će se novi front – protiv suradnje sa susjedima. I tako unedogled. Sve to tek treba savladati. Potom slijedi složena procedura unutar tijela UNESCO-a. Treba se prisjetiti da je već 4 godine prošlo od prve zajedničke kandidature Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije za uvršetnje srednjevjekovnih stećaka na listu svjetske baštine, a odlučivanje još nije ni počelo.
U svakom slučaju, inicijativa za uvrštavanje antifašističkih spomenika Jugoslavije u svjetsku baštinu je dobrodošla. Na ovom području punom razdora, stradanja i loše volje bilo bi dobro sačuvati nešto što, doduše, također proizlazi iz stradanja, ali je prije svega simbol pobjede ljudskosti nad zlom, nad fašizmom.
Postići dogovor oko ovoga prijedloga bilo bi kao da je svaka od ovih država zaslužila Nobela za mir.
Ne postići dogovor i zaboraviti svoj doprinos borbi protiv fašizma, značilo bi ući u Guinnessa u kategoriji pod naslovom ''kako ispasti iz povijesti''.
Vijest je prvorazredna, ali je prošla prilično nezapaženo u zemljama sljednicama. Uključivši i zemlju predlagateljicu, Hrvatsku.
Odaziv na inicijativu je, da se diplomatski izrazimo, suzdržano pozitivan.
Hrvatska je prepustila posao svome ambasadoru. Nema daljnjih objašnjenja, zalaganja, promocije.
Osluškuje se i iščekuje.
U zrelim zemljama zazvonila bi sva zvona. Područje nekadašnje Jugoslavije iznimno je područje kada je riječ o spomenicima, a to znači i događajima, koji svjedoče o antifašističkom otporu. Njihova međunarodna verifikacija, afirmacija i zaštita bitno pridonosi identitetu i civilizacijskoj legitimaciji svakoga od naroda na ovim područjima.
Razumije se, svi ti spomenici nisu vrhunsko umjetničko djelo, danak su vremenu, najčešće su prigodna ostvarenja i objektivno lokalnog značaja.
Ali ima ih, i to ne malo, koji spadaju u sam vrh suvremene evropske spomeničke baštine. Ima ih uvršetnih u mnoge enciklopedije, o njima i njihovim autorima predaje se na likovnim i graditeljskim akademijama. O njima se radi u ovoj Goldsteinovoj inicijativi.
Brojni antifašistički spomenici odletjeli su u zrak u proteklom ratu, devastirani i izloženi vandalskim izljevima mržnje. I dan-danas s nekih se otkidaju čelične otplate, bronza, metalne šipke i prodaju u staro željezo.
Hrvatska je ovom inicijativom učinila značajan iskorak. Hrvatska je zemlja čiji su nekadašnji vladari, oni iz doba NDH, sukrivci najvećeg pogroma na ovim prostorima.
Nešto noviji vladari, Franjo Tuđman i njegovi, dopustili su da se uspomena na taj pogrom oskrnavi i omalovaži. Vojskom i policijom se čuvao spomenik u Jasenovcu, jer je bio pod svjetskim povećalom, a ista ta vojska i policija asisitirala je u rušenju stotina drugih spomenika.
Kada danas Hrvatska, s takvim šizoidnim nasljeđem, pokreće inicijativu trajnog obilježavanja stradanja i otpora teroru, to se može samo pozdraviti.
Drugo je pitanje kako će se to realizirati kada ovdašnji revizionisti shvate o čemu se radi. Ne treba dvojiti da će HDZ i sva desnica, kao i Crkva biti protiv.
Bit će zanimljivo čuti obrazloženja.
Bit će zanimljivo i u susjedstvu. Dinamitaške aktivnosti nigdje nije uzmanjkalo, kako stvarne tako i mentalne.
Hoće li štovatelji četnika biti za svjetsko pokroviteljstvo i zaštitu trajnog spomena (i) na četničke žrtve?
Ne treba štedjeti ni tzv. veliki svijet. Hoće li, na primjer, Njemačka dići ruku za trajno uvršetnje u svjetsku zaštićenu baštinu spomenika u Kragujevcu, ili na Kozari?
Inicijativa je tek na početku i predstoji joj dug i trnovit put do realizacije. Najprije treba postići dogovor država nastalih na području nekadašnje Jugoslavije, što neće biti nimalo lagano. U svakoj državi formirat će se front otpora takvoj inicijativi, uglavnom iz desničarsko-nacionalističkih krugova. A ako se i stvori kakav-takav konsenzus da bi spomenike trebalo zaštiti, formirat će se novi front – protiv suradnje sa susjedima. I tako unedogled. Sve to tek treba savladati. Potom slijedi složena procedura unutar tijela UNESCO-a. Treba se prisjetiti da je već 4 godine prošlo od prve zajedničke kandidature Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije za uvršetnje srednjevjekovnih stećaka na listu svjetske baštine, a odlučivanje još nije ni počelo.
U svakom slučaju, inicijativa za uvrštavanje antifašističkih spomenika Jugoslavije u svjetsku baštinu je dobrodošla. Na ovom području punom razdora, stradanja i loše volje bilo bi dobro sačuvati nešto što, doduše, također proizlazi iz stradanja, ali je prije svega simbol pobjede ljudskosti nad zlom, nad fašizmom.
Postići dogovor oko ovoga prijedloga bilo bi kao da je svaka od ovih država zaslužila Nobela za mir.
Ne postići dogovor i zaboraviti svoj doprinos borbi protiv fašizma, značilo bi ući u Guinnessa u kategoriji pod naslovom ''kako ispasti iz povijesti''.
