Dostupni linkovi

logo-print

Hrvatski sabor donio je odluku o izlasku iz arbitražnog postupka o granici sa Slovenijom. Rijetko viđeno jednoglasje, uz uzdržanost i umjerenost, demonstrirali su u raspravi svi zastupnički klubovi. Vlada Zorana Milanovića dobila je podršku kakvu nikada nije zabilježila.

Hrvatska je učinila iznuđeni i razumljiv potez i - krenula na neizvjestan put, jer, očekivano, Evropska komisija ostaje privržena arbitraži.

Što je loše počelo, rijetko dobro završi. Loše prikrivajući golu ucjenu, Slovenija je blokirala ulazak Hrvatske u Evropsku uniju sve dok ova ne pristane na arbitražu za utvrđivanje granice dviju zemalja. Na međunarodni sud, što je bio hrvatski prijedlog, Slovenija nije pristajala. Evropska komisija se mrštila, bilateralni sporovi ne mogu biti razlog za ometanje neke zemlje u pristupanju Uniji, ali pravo veta je ugrađeno u norme EU. Izgovor se lako nađe. Grčka Makedoniju uporno i uspješno blokira. Suočena s činjenicom da može izgubiti zadnji vlak na putu u EU, Hrvatska je popustila, svi su je hvalili zbog ozbiljnosti i odgovornosti, međunarodna arbitraža je formirana. Ispostavilo se da se slovenska strana umiješala u rad arbitraže, da je slovenski sudac postupio protivno pravilima, te da su i strani suci dopustili da se u arbitražnim dokumentima nađu papiri koji tamo nisu trebali biti.

Ponašanje Slovenije bilo je najprije ucjenjivačko, potom provincijsko.

Obilo joj se o glavu. Ali, sada su obje zemlje opet u problemima.

U razgovoru o granicama lako se upada u nekontrolirane emocije, razum često ustukne pred velikim patriotskim eskapadama. I u hrvatsko-slovenskom sporu, kako o granici u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali, tako i o nekoliko sela u Istri i u Prekomurju bilo je i toga, bilo je isprovociranih ''ribarskih ratova'' (dogovor Janša-Sanader), ali bilo je i pokušaja racionalnog dogovora (sporazum Račan-Drnovšek). Ništa nije uspjelo. Ono što hrvatsku poziciju u tim sporovima osnažuje je njezina bezrezervna spremnost da pitanje granice povjeri redovitim međunarodnim sudovima, bilo onom u Haagu, ili u Hamburgu.

Što će se sada događati, koliko će trajati i koliko će koštati, to nitko ne zna.

Europska komisija je najprije zažmirila na slovensku ucjenu, a sada, kao svojevrsni pokrovitelj arbitraže, ustraje na njezinom održavanju iako je duboko kompromitirana.

Ali, to je u ovom trenutku, prije svega, pitanje za Evropsku komisiju. Ona je najprije zažmirila na slovensku ucjenu, a sada, kao svojevrsni pokrovitelj arbitraže, ustraje na njezinom održavanju iako je duboko kompromitirana. Koga će obvezivati rezultat rada takve arbitraže? Koja joj je svrha? Tko može stranku vratiti u arbitražni postupak?

Što se Hrvatske tiče, neuspjeh arbitraže nalaže veliku ozbiljnost u pristupu ostalim raspravama o granicama. Sa Slovenijom, osim ove granične trakavice, Hrvatska nema ozbiljnijih sporova. Privredni, politički, kao i odnosi među ljudima odvijaju se bez problema. Rješavanje granice sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom objektivno je opterećeno i nedavnom prošlošću. Legitimno je pitanje za svaku vlast – ako niste uspjeli sa Slovenijom, kako ćete s ovim državama? Za sporazum je potrebno dvoje, mogući je odgovor, ali nije dovoljan.

Pitanje granice nije samo pitanje teritorija i suvereniteta. Ono je i pretpostavka trajne sigurnosti, nesmetanog odvijanja gospodarskih aktivnosti. Utvrđene granice na moru za Hrvatsku znače stavljanje ad acta Osimskih sporazuma, trajni ribarski režim i kontroliranu zaštitu Jadrana, nesmetano istraživanje i eventualnu eksploataciju podmorja. U javnosti se pojavila priča da su dvije svjetske kompanije odustale od natječaja za istraživanje nafte u Jadranskom podmorju upravo zbog neriješene granice s Crnom Gorom na moru.

Samosvjesna i odgovorna vlast uporno radi, predlaže rješenja, preuzima rizike, ne bježi i ne izmotava se.

S Crnom Gorom od 2002. godine na snazi je privremeno razgraničenje na Prevlaci, dvije zemlje najbliže su rješavanju pitanja granice na moru pred međunarodnim sudom. S Bosnom i Hercegovinom potpisan je sporazum o granici još 1999. godine (sporazum Tuđman-Izetbegović), ali nije ratificiran. Za dvije strane sporni su različiti lokaliteti. Sa Srbijom Hrvatsku čeka vjerojatnije najopsežniji posao, prije svega zbog granice na Dunavu. Potpisan je međudržavni protokol 2003. godine, postoje diplomatske komisije, uveden je zajednički režim ponašanja, ali dalje od toga se nije stiglo. Hrvatska je sklona međunarodnom sudu, Srbija bilateralnom sporazumu.

Sve to dogovaranje traje predugo, rezultati su mršavi. Najgore bi bilo pitanje granica dnevnopolitički eksploatirati. Između domoljubnih talambasa i nemoćnog kalkulantskog odustajanja postoji lepeza ponašanja koja se očekuje od odraslih – rad i dogovor.

Skupa i neuspjela zgoda s pokušajem arbitraže sa Slovenijom iznjedrila je i jednu dobru stvar – jasno je da arbitraža nije najbolji instrument. Međudržavni sporazum ili međunarodni sud, one su instance gdje se granični sporovi trajno mogu riješiti.

  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG