Dostupni linkovi

logo-print
John Le Carre jedan je od mojih omiljenih autora špijunskih romana. Ništa nije onako kako se čini, ljudi su nasavršeni, sposobni za velika i mala djela, ponekad istodobno. Tanka je crta između odanosti i izdaje. ''Pitanje izdaje je samo pitanje datuma'', napisao je prije tristotinjak godina svemoćni kardinal Richelieu. Danas vjerojatno poznatiji kao glavni negativac iz ''Tri mušketira''.

Ako ste očekivali u ovom tekstu odgovor na pitanje je li bivši jugoslavenski, pa potom hrvatski visokopozicionirani špijun Josip Perković dao ubiti hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, razočarat ćete se. Nemam pojma, pa neću o tome ni pisati.

Predmet ovog teksta je država koja dopušta da joj se događa to što se događa.

Načelno – što da relativno zdrava osoba zastupa nego stav da svako ubojstvo treba biti razjašnjeno i procesuirano?
I tu se manje-više nema što ni dodati niti oduzeti.
Za konkretno je ubojstvo spomenuti Perković pred hrvatskim pravosuđem prije petnaestak godina bio oslobođen krivnje. Krivim je proglašen u Njemačkoj, gdje je ubojstvo počinjeno. Ta država, na osnovu Evropskog uhidbenog naloga, traži njegovo izručenje. Slično je i sa Zdravkom Mustačem, također visokopozicioniranim obavještajcem u dvije države.

U Hrvatskoj upravo traje pravosudna trakavica oko izručenja uz očekivana politička nadmetanja.

Nastupila je totalna zbrka. Povjerenje u institucije dodatno je oslabljeno. Jasno je da aktualna vlast u Hrvatskoj nastoji spriječiti izručenje, ali nema petlje to i kazati. Opozicija na najprizmeniji mogući način navija za izručenje, pretvarajući to u obračun s ‘’Udbom’’, komunizmom i sl. – a Perković je stvarao tajne službe Tuđmanove Hrvatske. Tuđman je preuzeo na stotine bivših ‘’udbaša’’. Sada bi desnica tim ''udbašima'' sudila za djelovanje do 1990-te godine, a ono poslije toga, vjerojatno slično, za nju je neupitno. Kao i za većinski dio javnosti. Tzv. mudro rješenje kojem je pribjegla vladajuća većina – prepustimo slučaj Perković & Mustač pravosuđu – pokazuje se kao alibi rješenje, jer o istoj stvari sudovi različito presuđuju, obrazloženja su tanka, a polarizacija u javnosti ne prestaje.

Izostale su prethodne rasprave, kritičko i neostrašćeno suočavanje s prošlošću, prepoznavanje nacionalnih i državnih interesa u novom političkom kontekstu i bitno drugačijem međunarodnom okruženju.

Izostale su prethodne rasprave, kritičko i neostrašćeno suočavanje s prošlošću, prepoznavanje nacionalnih i državnih interesa u novom političkom kontekstu i bitno drugačijem međunarodnom okruženju. Moderni demokratski konsenzus oko prošlosti i budućnosti daleko je od karikaturalnog tuđmanovskog poimanja pomirenja partizana i ustaša, koje je i glavni uzrok sadašnje neviđene zbrke. S tendencijom da sve završi u rehabilitaciji hrvatskog fašizma, jer drugačije takvo ''pomirenje'' ne može ni završiti. To što Tuđmanov pogled na pomirenje Hrvata sada rehabilitiraju i nekadašnji ljuti oponenti s ljevice, nemoćni da se suoče s njegovim stvarnim posljedicama, ponajbolje ilustrira ideološku ali i praktično-političku zbrku koja je nastupila.

Jer, da, države su (i) ubijale. I prije i sada. Da, Jugoslavija je to mogla nekažnjeno raditi. Bila je svjetski faktor. Kao što su neke zemlje to i danas. Skandalozno? Vjerojatno jest, ali je to i gola istina i još uvijek realnost tzv. svjetskog poretka. Ozbiljne države imaju izgrađene instrumente kako se odnositi prema tim stvarima. Smještaju ih u sivu zonu, daleko od vrhova politike, nastoje ih duboko potopiti i reagiraju pravosudnim progonom samo kad nemaju kuda. Istodobno, demokratski mehanizmi u svakoj državi nastoje što više staviti pod kontrolu takve aktivnosti, suzbijati nezakonistosti, itd. Jugoslavije više nema. Može li se problematizirati samo taj segment prošlosti, izoliran od konteksta? Kako se odnositi prema tom dijelu nasljeđa? Zemlje nasljednice žive svoje živote i prošlost im koristi za tekuće obračune. U principu mizerne. Ne znaju kako se postaviti, ni što treba bezuvjetno napustiti, a što eventualno sačuvati.

Je li ovo pledoaje za zločin? Naravno da nije. Ovo je pledoaje za razum. Je li u Hrvatskoj itko sjeo i procijenio sve konzekvence izručenja stranoj zemlji osoba poput Zdravka Mustača i Josipa Perkovića? Javnost o tome ništa ne zna. A ako i jest netko procjenjivao, može li glavni savjetnik za nacionalnu sigurnost šefa države (u čijem je opisu poslova donošenje takvih procjena) biti – sin Josipa Perkovića? Može li šef opozicije i pretendent za idućeg premijera neodgovorno i paušalno optuživati sadašnju vlast za zataškavanje komunističkih zločina, a sam je bio šef tajnih službi, potom i šef policije, a neko vrijeme i suradnik Mustača i Perkovića. To su stvari koje istinski ugrožavaju nacionalnu sigurnost.

Vrijeme je da se Hrvatska počne ponašati kao država, a ne poligon za prepucavanje nedoraslih političara.

U očekivanju toga dana, pročitajte knjigu, ili barem pogledajte film ''Dečko, dama, kralj, špijun''.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG