Dostupni linkovi

logo-print

Sarajevski ratni teatar će sačuvati kontinuitet


Nihad Kreševljaković

Nihad Kreševljaković

Nihad Kreševljaković od nedavno direktor najmlađe sarajevske pozorišne kuće - Sarajevskog ratnog teatra govori o svojim planovima, ali i o tome kako sačuvati pozorište u teškim vremenima.

RSE: Kada sretnem nekog ko je u institucijama kulture preuzeo direktorsku funkciju, uvijek razmišljam da li da čestitam ili da upitam šta ti bi. Naravno, tebi čestitam, ali upozoravam na teško stanje.

Kreševljaković: S obzirom da sam već više od petnaest godina u institucijama kulture, to je svo vrijeme. Nažalost, problem koji je sastavni dio tog posla, i u ovoj situaciji kada mi se ukazala prilika, to je bila jedna od stvari o kojima sam razmišljao da li je to nešto što je zapravo pametno. S druge strane, s obzirom i na godine, mislio sam da je možda i neodgovorno ne pokušati određene stvari promijeniti, jer smo mi društvo gdje uglavnom vole kritizirati druge. Ovako ću dobiti priliku da eventualno ja budem na meti kritika drugih.

RSE: Kad je neko mlad, ili barem relativno mlad, i dođe na takvo mjesto, obično se od njega očekuje to što ti najavljuješ - promjene, ali temeljite promjene. Šta bismo mogli u budućnosti očekivati od SARTR-a?

Kreševljaković: Apropo i prvog pitanja, to sve jako puno ovisi o finansijama. Trenutno se bavim uglavnom administrativnim stvarima, kako bih stekao pravi uvid u situaciju onim sa čim raspolažem. Međutim, siguran sam da ćemo, bez obzira na to, intenzivirati program u pojedinim stvarima, da ćemo konceptualno određene stvari promijeniti, da ćemo biti znatno otvoreniji za druge teatre. Stvarno očekujem da ćemo veliki broj stvari uspjeti realizirati. S druge strane mislim da mi naredne godine ulazimo u godinu kada se navršava 20 godina od opsade grada i 20 godina od osnivanja našeg teatra i to smatramo jako važnim. Namjeravamo imati čitav niz programa koji će biti vezani za to.

A kada smo već kod te teme, premda to nije pametno sa pozicije institucije ni pričati, ali kada govorimo s te pozicije, upravo taj period opsade i postojanje teatra i teatarskih predstava u tom periodu je najbolji pokazatelj da u situacijama kada postoji želja i istinsko uvjerenje da je kultura i umjetnost nešto bitno, onda je moguće raditi u vrlo teškim uvjetima. Na kraju krajeva, i ovih petnaest godina poslije završetka opsade, kulturni radnici na najbolji
Kulturni radnici na najbolji mogući način dokazuju da su kultura i umjetnost jedini sektor društva koji objektivno funkcionira.

mogući način dokazuju da su kultura i umjetnost jedini sektor društva koji objektivno funkcionira. To je jedini sektor u kojem mi dobijamo neke nagrade i objektivno to je jedni sektor koji se može uspoređivati sa sličnim institucijama, ne samo u regiji, već koji je relevantan i na nivou Europe i svijeta.

RSE: Ti si preuzeo najmlađi, ali čini mi se i najvitalniji sarajevski teatar?

Kreševljaković: Istinski vjerujem da Sarajevski ratni teatar ima predispozicije da bude vrlo specifičan i poseban i mislim da ima sve predispozicije da bude relevantan, ne samo na nivou našeg grada i države, već i znatno šire.

RSE: Vi ste imali u ovih proteklih dvadesetak godina zaista sjajno posjećene i nagrađivane predstave. Kultne predstave, rekao bih. Da li je pomalo rizično dirati u koncept i u svojevrsnu estetiku ili to ostaje temelj daljeg rada?

Kreševljaković: Kao prvo, mi imamo jako dobar ansambl. Neki od naših najboljih glumaca su uposlenici SARTR-a. Naravno da ću se truditi da se sačuva taj kontinuitet, ali biti i otvoren prema novim rediteljskim imenima. Meni je posebno važno otvoriti se prema mlađoj generaciji reditelja, obzirom da se u njoj nalaze neka buduća velika teatarska imena iz ovog grada.

Otvorenost za saradnju

RSE: Imate zaista ograničen personalni sastav. Sumnjam da biste mogli igrati neke zahtjevnije predstave, klasiku na primjer. Da li je to nedostatak ili možda, obzirom na drugi način poimanja teatra, i prednost?

Kreševljaković: Taj problem, nažalost, imaju svi naši teatri. Ta starija generacija glumaca je, pa čak i srednja, problematična u svim našim Scena iz jedne od predstava u SARTR-u

Scena iz jedne od predstava u SARTR-u

pozorištima. Uglavnom su sada svi ansambli sačinjeni od glumaca mlađe generacije, tako da je to problem koji mi svi dijelimo. Međutim vodeći računa i o repertoaru, a i o saradnji sa drugima, moguće je realizirati bilo koji od tih projekata.

RSE: Saradnja na nivou Bosne i Hercegovine ili možda i šire?

Kreševljaković: Ja osobno više preferiram saradnju, kada je to u pitanju, unutar Bosne i Hercegovine, ali mislim da treba biti u potpunosti otvoren. U prvom planu mjerilo teatra je njegov program i njegova posjećenost. Siguran sam da je sa ovim ljudima to izvodivo.

RSE: Dolaziš iz MESS-ovog produkcijskog tima. Imaš iskustvo i pripadaš onom dijelu teatarskih radnika koji ne promišljaju pozorište kao svojevrsnu ler vožnju na budžetu ili na grantovima.

Kreševljaković: Sada sam primijetio da je to problem i SARTR-a i svih drugih teatara, da je zapravo pod tim sistematizacijama, na kojima počiva unutarnja organizacija, najsiromašniji produkcijski sektor, a to je po mom mišljenju vrlo problematično, obzirom da je produkcijski sektor taj koji bi se trebao baviti pronalaženjem dodatnih sredstava. Mi ćemo to pokušati promijeniti unutar SARTR-a i naših mogućnosti. Svakako je to sugestija i ljudima u ministarstvima koji se bave tim da prepoznaju da je taj sektor jako važan i da bi na određen način poboljšanje tog sektora olakšalo situaciju i njima i nama.

RSE: Pominjali smo godišnjicu SARTR-a. Pominjali smo činjenicu da je SARTR nastao kao svojevrsni simbol, predvodnik onog duhovnog pokreta otpora, pa mi se čini da zapravo ta godišnjica nije isključivo godišnjica jedne kulturne ustanove, nego jednog načina mišljenja, na kraju krajeva, jedne države.

Kreševljaković: Apsolutno. SARTR rekao bih ima privilegiju da u imenu svoje institucije baštini čitav jedan fenomen. Taj fenomen je teatar pod opsadom, kada mogu reći da je teatarska scena bila jedna od najzanimljivijih. U tom trenutku, samo da spomenem, je unutar sarajevske ratne scene režirala i Susan Sontag čuvenu i kontraverznu predstavu „Čekajući Godoa”. Sigurno da bi bilo pogrešno umanjivati vrijednost svih drugih, počevši od MESS-a, od Kamernog teatra, Narodnog pozorišta i brojnih drugih pojedinačnih umjetnika, glumaca i reditelja koji su djelovali u tom periodu. Međutim, upravo ta činjenica da se taj fenomen sadržava u našem imenu, daje nam razlog, pa i obavezu, da posvetimo posebnu pažnju tom periodu naše historije za koji vjerujem da je vrlo inspirativan i za koji vjerujem da je jedno vrijedno iskustvo. Čak bih rekao, i kao istoričar, da se radi o jednom od najvrijednijih elemenata naše kulturne baštine u našoj cjelokupnoj istoriji.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG