Dostupni linkovi

logo-print

Samospaljivanje borca: Smrt brža od reakcije vlasti


Sakib Balić, foto: Nezavisne novine

Sakib Balić, foto: Nezavisne novine

Četrdesettrogodišnji Sakib Balić iz Konjica, koji se zapalio prije sedam dana ispred Ambasade Hrvatske u Sarajevu, preminuo je u srijedu u sarajevskom Kliničkom centru. Na ovaj očajnički potez se odlučio tražeći pravdu i boreći se za prava za koja je bio uvjeren da mu kao bivšem pripadniku Hrvatskih odbrambenih snaga – HOS-a pripadaju.

Ovo je drugi slučaj samospaljivanja u Sarajevu, u roku od mjesec dana. Trebao bi to biti znak za uzbunu, ali bh društvo pokazuje neočekivanu dozu ravnodušnosti.

Bez uvida u dokumentaciju teško je reći šta je sve Sakibu Baliću oduzeto i šta ga je najviše pogodilo. Nakon što se pretvorio u živu buktinju, mnogi su ponudili pomoć.

Smrt je bila brža od poteza s najvišeg nivoa, ili bivši borac Sakib je bio “izgubljen” u nadležnostima.
''Takvi su nam zakoni u državi, puno toga se rješava na općinskom nivou, na kantonalnom nivou i ljudi dok dođu do federalnog nivoa evo ovako desi se ovaj slučaj", kaže ministar Helez.

''Takvi su nam zakoni u državi, puno toga se rješava na općinskom nivou, na kantonalnom nivou i ljudi dok dođu do federalnog nivoa evo ovako desi se ovaj slučaj. Tako da, maksimalno smo se uključili, ali već je bilo kasno'', kaže ministar za boračka pitanja Federacije BiH Zukan Helez.

A za Sakibovu nevolju ili bolest znali su njegovi sugrađani - jedan od njih kaže:

''Logoraš, svake godine on je na komisiji. Ukidamo je na 30 posto. Čovjek nije mog'o da izdrži, jer sam živi, mor'o je nešto sa sebe da uradi.''

Sakib je, kao i njegova dva brata, takođe demobilisana borca, živio teško. Šaćir kaže:

''Grozno. Ja imam dva sina i jednog unuka, ja ne znam stvarno, ima burazer troje djece, idu u školu, od 150 maraka živi.''

Ponižavajuća prava

Ratne traume i rane zamijenile su one koje je donio život u miru. Obespravljeni, zaboravljeni, nezaposleni, bivši borci i ratni invalidi biju svoju novu bitku.

"'I ono što su mogli u proteklom periodu da potisnu radom, vidite u zadnje vrijeme sve više i više firmi se zatvara, demobilisani borci ostaju bez posla, tako da dolaze baš u bezizlaznu situaciju'', kaže Alija Muratović predsjednik udruženja “Stećak” koje okuplja veterane rata liječene od posttraumatskog stresnog poremećaja.

Kerim Toholj, predsjednik udruženja oboljelih od PTSP-a, “Život” iz Sarajeva kaže da se ovim ljudima ne daje pažnja koju zaslužuju.

''Ti ljudi koji su ostvarili neka prava, to su ponižavajuća prava, razumijete, ja nemam ni jednog člana koji je dobio onoliko koliko ga sljeduje nego imaju maksimum 40 posto invalidnosti, što znači nekih 55 maraka'', navodi Kerim Toholj.

Anđelko Barun iz udruhe HVIDRA (Hrvatski veterani i invalidi Domovinskog rata) upozorava:

''Veoma teško je u ovoj državi u kojoj živimo, gdje vidimo da ljudi koji su izašli iz rata u mnogim momentima su pogođeni i jednostvno su prepušteni sami sebi u svakom momentu, što je zasigurno za društvo katastrofalno i tragično.''

Neosjećajnost i apatija društva

Deset posto stanovništva u BiH ima neki od siptoma posttraumatskog stresnog poremećaja, ističe dr Halima Hadžikapetanović iz Cenra za mentalno zdravlje Zenica.

''Službeni podaci u državnim institucijama ne postoje, kao što nažalost ne postoji niti prava strategija za podršku i pomoć osobama koje su oboljele od posttraumatskog stresnog poremećaja ( PTSP). Kad kažem osoba oboljela od PTSP-, onda to možemo proširiti i na članove porodice osobe sa simptomima PTSP-a'', navodi dr Halima Hadžikapetanović.

Krajem 2011, takođe u Sarajevu, samospaljivanje je pokušao demobilisani borac Sabahudin Ćosić. Nakon dva slučaja samospaljivanja u Sarajevu, u roku od mjesec dana, kao i skoro 1500 samoubistava bivših boraca u BiH, građani i društvo ostaju ravnodušni. Zašto je to tako?

''Nereagovanje našeg društva je indikator apatičnog stanja u kojem se nalaze građani BiH , a produkt je definitivno i pokazatelj kontinuiranog traumatiziranja. Ono što je važno je da 10 posto stanovništva u BiH ima razvijene simptome PTSP-a. Apatija je nešto najgore što se može desiti i što se dešava'', pojašnjava dr Halima Hadžikapetamović.

Predsjednik omladinske nevladine organizacije “Odisej” iz Bratunca Čedomir Glavaš naglašava kako se ljudi povlače, jer misle da ne mogu ništa promijeniti.

''U principu mi se svi osjećamo napušteni. Mi se uporno zalažemo za neka prava, glasamo na izborima, biramo one što se nama čine najboljim i onda kada dođemo u situaciju kao taj gospodin da više ne znamo gdje ćemo mi jednostavno sebe svalimo. A vjerujte u zajednici iz koje ja dolazim ima puno ljudi koji su se ubili i bombama. Ono što ja promovišem jeste posvetiti se aktivizmu, tjerat narod da se trzne, jer apsolutno smo jedno bezvoljno društvo, učmalo gdje nema nikakve ideje ni inicijative gdje i kako dalje'', kaže Čedomir Glavaš.

''Svak se o svom jadu zabavio. Toliko mi živimo u lošem društvu da nemamo vremena da vidimo tuđu tragediju, jer smo svi u nekim problemima, gazi nas ovaj teški život'', smatra Kerim Toholj iz Udruženja 'Život'.

Nekad su simbolima brobe za pravdu, koji su izvršili samospaljivanje – naprimjer Jan Palah, građeni spomenici I milioni ljudi su im odavali dužnu počast. Sakib Balić, odnosno krik ovog očajnika, po svemu sudeći, biće samo utopljen u druge vapaje za boljim, pravednijim i drugačijim životom.
XS
SM
MD
LG