Dostupni linkovi

logo-print

Salgado: Male stvari donose velike promjene


Juliano Ribeiro Salgado

Juliano Ribeiro Salgado

Među brojnim gostima ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF) koji se održava do 22. avgusta je i francusko-brazilski režiser i pisac Juliano Ribeiro Salgado. On je član žirija Takmičarskog programa za dokumentarni film, i to nije puka slučajnost.

Riječ je o autoru dokumentaraca, a posljednji koji je snimao sa čuvenim njemačkim režiserom Wimom Wendersom - "So zemlje" (The Salt of the Earth) izazvao je svjetsku pažnju. Ostvarenje je, između ostalog, osvojilo specijalnu nagradu žirija festivala u Kanu, nagradu publike festivala u San Sebastianu, francusku nacionalnu filmsku nagradu (César), a bilo je nominovano i za ovogodišnju nagradu Američke filmske akademije (Oscar) u kategoriji za najbolji dokumentarac.

Priču još interesantnijom čini podatak da je protagonista filma, inače otac samog režisera, Sebastião Salgado - bez sumnje jedan od najvećih živućih fotografa današnjice. Iako "So zemlje" nije uvršten u program 21. SFF-a, svakako je povod da razgovaramo sa inicijatorom filma čija je tematika svojevrsno svjedočanstvo o liku i djelu Sebastiãa Salgada. I pored toga što donosi obilje potresnih fotografija koje je njegov otac bilježio boraveći u svim krajevima svijeta, posljednje ostvarenje Juliana Ribeira Salgada, ipak, ispunjava i kompleksniji zadatak - vraća vjeru u čovječanstvo.

RSE: Kako ste došli na ideju da snimite "So zemlje"?


Salgado: Snimiti 'So zemlje' bio je vrlo težak posao i to iz više razloga. Prvo, to je film o fotografu Sebastiãu Salgadu koji je, uzgred, moj otac. Istovremeno, to je film o sučeljavanju moje historije i mog složenog odnosa sa ocem. Taj film je, na neki način, posložio kockice. Uoči snimanja filma naš odnos je bio problematičan i komplikovan, ali već po okončanju snimanja filma postali smo prijatelji. Taj cijeli proces, da tako kažem, pronalaska zajedničkog jezika sa Sebastiãom me je motivisao da radimo ovaj film. Sve je počelo u februaru 2011., kada je Sebastião odlučio da napravi seriju fotografija indijanskog plemena u džunglama Amazonije i želio da pođem s njim. Znao sam da ću, ako pristanem i pođem, biti 'zatočenik' tog mjesta u kojem niko ne govori portugalski jezik. Iako smo Sebastião i ja Brazilci i govorimo portugalski, većina plemena jedva govori tim jezikom, zapravo, imaju svoj jezik. Dakle, bojao sam se da ću se naći u situaciji u kojoj ću biti primoran da se suočim sa svojim ocem. Iako sam se tome odupirao, očevi imaju svoje načine kako da vas privole na nešto, pa sam u konačnici popustio i prihvatio njegov prijedlog.

(Trailer filma "So zemlje")


Otišli smo u džunglu. Tamo sam ga snimao i stvari su se solidno odvijale. Međutim, važnije je ono što se desilo nakon našeg povratka kući, kada sam razvio slike i počeo razmišljati. Tada sam ustvrdio da moj otac ima 70 godina, da je projekat 'Genesis' (Geneza) vjerovatno jedan od njegovih posljednjih. Zatim sam došao na ideju da nešto iskoristim od snimljenog materijala. Možda ću ponovo, za 40 godina kada budem stariji i mudriji, iskoristiti nešto od ovog materijala.

Dakle, poslije našeg dolaska i nakon što sam razvio fotografije, desila se nevjerovatna stvar – otac mi je prišao i, dok je posmatrao te fotografije, pričao sam mu o tome kako ga ja doživljavam na tim fotografijama. Tokom mog govora primijetio sam promjenu u njegovim očima. Postale su blage, crvenkaste i počele su se sijati. Plakao je. To je za mene bio najintenzivniji trenutak jer sam tog časa shvatio da još uvijek nisam dobro poznavao oca, odnosno nisam znao kakvi su moji osjećaji prema njemu.

Sebastião Salgado

Sebastião Salgado

Upravo tada mi je sinula ideja da snimim film koji će me dodatno približiti ocu. Naravno, film nije mogao biti samo svjedočanstvo o jednom putovanju, budući da je Sebastião svojim fotoaparatom tokom 40-ogodišnjeg putovanja svijetom bilježio važne trenutke i to na način da su ta fotografska svjedočanstva posebna, a to je odlika samo rijetkih fotografa. Ukoliko poznajete fotografiju, vjerovatno ste čuli i za ime Sebastião Salgado, znate šta je fotografisao, mada većina ne zna šta je on doživio praveći takve fotografije.

Svaki put kad bi se vratio sa puta, Sebastião bi nam pričao o svojim putešestvijama, naročito o ljudima koje je sreo. Neki unutrašnji osjećaj mi je govorio da te priče treba podijeliti sa drugima, i tako je iniciran film. Međutim, nisam želio napraviti film o mom i očevom odnosu, već dokumentarac o činjenici da je Sebastião bio jedan od velikih svjedoka čovječanstva, i to mi je bila glavna vodilja.

Zatim mi je trebala još godina da shvatim da je očev život, zapravo, veoma dramatična priča. Sebastião je u jednom trenutku svoje karijere shvatio da više ne može ići dalje. Biti svjedok tim događajima je uzelo svoj danak. Bilo je potrebno vremena da duševne rane zacijele. Tada sam shvatio da cijela ova priča ima težinu, da se od nje može napraviti film. Zatim sam počeo tražiti nekoga ko bi mi pomogao u razvijanju ove ideje. Trebao nam je neko spolja, jer još uvijek s ocem nisam bio u dobrim odnosima.

Wim Wenders na Sarajevo Film Festivalu, 2011.

Wim Wenders na Sarajevo Film Festivalu, 2011.

Često bi diskusija sa njim, nakon samo jedne minute, prerasla u svađu. Dakle, tražili smo pomoć treće osobe. Srećom, obojica smo poznavali vrhunskog Wima Wendersa, režisera koji je ostavio trag u kinematografiji i jedan je od najboljih autora dokumentarnih ostvarenja. Budući da je Wenders pokazao interes prema Sebastiãovim radovima, upitao sam ga da li želi snimiti film o mom ocu. Pristao je. Tako je nastao film 'So zemlje'.

RSE: Svojim fotoaparatom Sebastião Salgado je zabilježio mnoge potresne prizore. Smrt, očaj, ali i nadu u ljudskim očima. Na koji način gledate na ove njegove fotografije?


Salgado: Sebastião je putovao po svijetu i izvještavao sa kriznih područja. Tri godine je bio u Etiopiji i to u vijeme velike suše, od 1984. do 1986. Često se sam sa sobom znao konfontirati, budući da tim unesrećnim ljudima nije mogao pomoći. Ono što je mogao da radi jeste da fotografiše. To su bile godine humanitarne krize. Većina njegovih fotografija nose tu težinu. Motiv na njima je skoro pa kontroverzan. Sebastião radi crno-bijele fotografije, stilski vrlo uredne sa uvijek izražajnim nebom. Istovremeno, njegove fotografije portretiraju realnost kroz subjektivni filter. Fotografije imaju i umjetničku vrijednost, iako Sebastião nikad nije bio umjetnik, već novinar koji je fotografijama želio prenijeti informaciju. Nadam se da će ovaj film vratiti stvari na pravo mjesto.

Sebastião nije mario za ljepotu fotografija. On je želio da se čuje i istinski razumije priča ljudi koje je fotografisao. Želio je da razvije svijest i kod šire javnosti, da uperi svjetlo na ona teška zbivanja.

Kada pogledate film, shvatite da Sebastião nije mario za ljepotu fotografija. On je želio da se čuje i istinski razumije priča ljudi koje je fotografisao. Želio je da razvije svijest i kod šire javnosti, da uperi svjetlo na ona teška zbivanja. Njegovu misiju sam spoznao tek kao dvanaestogodišnjak. Tada smo živjeli u Francuskoj. Dobro se sjećam da su njegove fotografije prvi put osvanule na naslovnici čuvenog francuskog lista 'Libération'. Te fotografije su pokušale da utiču na društvenu svijest i to je uloga njegovih fotografija. Uvijek se brinuo da li će fotografije na adekvatan način odati poštovanje onome koga je fotografisao. Svoje fotografije bilježi i horizontalno. On nikome ne sudi. Njegove fotografije su nešto posebno.

Snaga tih fotografija je i u tome što se Sebastião potpuno integriše u zajednicu koju fotografiše, sprijatelji se, i u jednom trenutku nastaje ta intimnost, ljudska veza, a kada upoznate nekoga onda se pojave emocije i empatija. Njegove fotografije nisu samo ilustracija neke informacije, činjenica ili broj, one vam omogućavaju da doživite osobu koja živi tu činjenicu. Teško je ostati ravnodušan na njegove fotografije. Teško ih je gledati. Većina ljudi te slike ne želi vidjeti, jer ne žele da izađu iz svog 'komfornog i sigurnog okruženja'.

RSE: Vaš otac je završio ekonomiju. Kasnije je rad u Svjetskoj banci zamijenio fotografijom - pozivom koji je predstavljao, kako je rekao, istinsku pasiju. I vi ste, poput njega, bili politički aktivni i željeli mijenjati svijet nabolje. Zašto ste odustali od toga? Da je na tu odluku uticalo to očevo bolno iskustvo, te zašto ste se odlučili da, ipak, okom kamere krenete njegovim stopama?

Otac me je uveliko inspirisao jer je vodio nevjerovatan životni stil, često je putovao, te je bio u kontaktu sa različitim realnostima i to je nešto što obogaćuje čovjeka.

Salgado: Kada sam imao 22 godine moja tadašnja djevojka, u koju sam bio ludo zaljubljen, ostala je u drugom stanju. Odlučili smo zadržati dijete, ali onda sam se našao na raskrsnici. Biti otac za mene je značilo da nađem pravi posao. Studirao sam pravo i ekonomiju, te bio politički aktivista. Pošto sam tragao za pristojnim poslom shvatio sam da, ipak, ne želim sjediti u redakciji i pisati izvještaje. Otac me je uveliko inspirisao jer je vodio nevjerovatan životni stil. Zapravo, dvije stvari su me posebno inspirisale: često je putovao, te je bio u kontaktu sa različitim realnostima i to je nešto što obogaćuje čovjeka.

Prizor sa snimanja filma "So zemlje", foto: Sebastião Salgado

Prizor sa snimanja filma "So zemlje", foto: Sebastião Salgado

Međutim, posebno mi je bilo primamljivo to da kada fotografišeš, ili u mom slučaju snimaš kamerom, ti bilježiš važan događaj koji se ponekad transformiše u historijski, odnosno - poput medija - povezuješ fakte i javno mišljenje. Ovaj posao nosi jednu veliku političku ulogu - nisi političar i ne možeš izražavati politička mišljenja, ali pokazuješ jedno razumijevanje prema svijetu i takva iskustva dijeliš drugima, i to je moja strast.

Takođe, film je jedna vrsta ispitivanja i preispitivanja naših društvenih veza. Rado istražujem društvene granice, granice kada prestaje društvo i počinje divljaštvo. Historija pamti takve primjere, a neki su se dešavali i u Sarajevu i njegovoj okolini. Vidjeli smo obrazovane i uljudne ljude koji su preko noći postali barbari. To me veoma brine. Svaki put kada radim na nekom filmu zapitam se - na koji način voditi raspravu o ovoj tematici, odnosno kako spriječiti ovakve radnje.

RSE: Imajući u vidu bogato stvaralaštvo vašeg oca i sve one zastrašujuće prizore koje je zabilježio od Ruande do zemalja bivše Jugoslavije, pa do prekomjerne sječe Amazonije ili pluća planete Zemlje, zapitate li se ikada 'kuda ide ovaj svijet?' Da li globalno građanstvo srlja u ambis ili...?

Rušenje Berlinskog zida, Istočna Njemačka, 9. novembar 1989.

Rušenje Berlinskog zida, Istočna Njemačka, 9. novembar 1989.

Salgado: Sada smo u ključnom momentu, sada se postavljaju brojna pitanja. Svijet se od pada Berlinskog zida 1989. godine znatno promijenio. Tada je zavladala 'revolucija komunikacije'. Odjednom su sve te države, koje su nas zajedničkim snagama štitile, postale manje snažnije i nisu više mogle da u onoj mjeri utiču na ljude. I pored pitanja o klimatskim promjenama, smatram da je danas najvažnije to kako se nosimo sa konceptom 'biti građanin'. Šta danas znači biti građanin kada se nacije urušavaju. Današnje nacije, osim simbolične uloge, ne utiču značajnije na ljude. Kako se nosimo sa tim? Kako da revidiramo pitanje građanstva? Ko postavlja ova pitanja? Političari? Oni su pomalo zbunjeni. Pitanja o kojima govorimo se tiču svih građana, ali građani nisu ti koji će donijeti promjene. Ko danas ima takvu moć da mijenja svijet?

Mislim da svako ponaosob treba razmisliti o ovim pitanjima da bismo revidirali veze među građanstvom. Da li ovakve veze trebaju da se oslanjaju na korporacije, trebamo li povezati korporacije nekim 'društvenim ugovorom', a šta je sa Ujedinjenim nacijama, Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom bankom - trebamo li ove institucije povezati kako bi šire djelovale? Imamo li neki urnek na osnovu kojeg ćemo mijenjati društva? Još uvijek smo na početku. Pitanja su vrlo interesantna i uzbudljivo je živjeti u trenutku kada se ona postavljaju. Iako ne znam odgovore na ta pitanja, smatram da je uloga svih građana - ne samo filmskih autora ili ljudi koji donose odluke u politici ili društvu - da sami sebi postavimo ova pitanja i da pokušamo naći odgovore.

RSE: Film 'So zemlje' govori i o Terra Institutu (Institut zemlje). Dokle se razvio taj projekat?


Salgado: Terra Institut je mjesto u Brazilu, odnosno institucija koju su osnovali moji roditelji na mjestu onoga što je nekad bilo djedovo imanje. Moj djed nije znao da bolje koristi blagodati zemlje. Kao rezultat toga, imanje - koje je nekad bilo prekrasna šuma - postalo je pustinja. Ovu priču možete pogledati u filmu. To mjesto je bila prava pustinja, kamenje i pijesak, opšta opustošenost jer je zemlja bila potpuno isušena. Moji roditelji su na toj zemlji za 15 godina zasadili 2,5 miliona sadnica drveća. Sada je to šuma, i kada odete tamo vidjećete da je voda, koja je prestala da teče u vrijeme djedovog gazdovanja imanjem, ponovo počela teći. Život se vratio. Mnogi lokalni farmeri su se opirali procesu obnove zemljišta, čak i djed. Smatrao je da je to smiješan, odnosno glup poduhvat.

Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Međutim, 15 godina poslije - voda se vratila. Ustvari, sva ta regija je pretrpila veliku sušu. Razlog tome je i zloupotreba zemljišta. U filmu možemo vidjeti da se odmah do Terra Instituta nalazi velika rijeka i da ona polako presušuje. Možda da kažem da je dolina uz koju teče ta rijeka, veličine Bosne i Hercegovine. To je ogromna dolina. Ali, desila se nevjerovatna stvar. Da je projekat Terra Institut toliko snažan, svjedoči i podatak da je prije nekoliko mjeseci potpisan ugovor da se, po uzoru na Terra Institut, zasade sadnice uzduž svakog izvora te velike rijeke.

Govorimo o projektu koji će u narednih 25 godina obuhvatiti svih 370.000 riječnih izvora i 100 miliona sadnica. Ovo će prouzrokovati drastične ekološke promjene. Projekat je vrlo jednostavan - voda će se vratiti, a sa vodom i produktivnost zemljišta će biti veća. Dakle, to nije samo ekološka, već i ekonomska promjena, a nakon ekonomske nastupiće društvena promjena. Više će biti novca, zemlja će biti plodnija, ljudi će bolje živjeti od plodova zemlje i na taj način počinjete rješavati probleme sa kojima se suočavaju ljudi Brazila.

RSE: Šta je sa mijenjanjem svijesti ne samo lokalnih farmera, već i ljudi izvan regije Terra Instituta?


Salgado: Naravno, svijest se promijenila i ljudi na ovo gledaju krajnje pozitivno. Ova inicijativa se širi Brazilom, a iz nje proističu druge ideje. Ranije sam tokom ovog intervjua govorio o građanstvu. Kad počnete poput pravog građanina da donosite promjene u svojoj okolini - vi, doista, društvo mijenjate nabolje. Naravno, moj otac Sebastião i majka Lélia su moćni i uspješni u svojim idejama, i mi sva iskustva dijelimo sa drugima, jer nemamo svi iste mogućnosti pa da činimo velike stvari. Ali, i male stvari donose velike promjene.

  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG