Dostupni linkovi

logo-print

Naš gost je Safet Zec, slikar i grafičar svjetskog imena i ugleda. Za njegovo gostovanje u ovakvim emisijama povodi naprosto nisu potrebni. Ovoj izuzetnoj ličnosti, biti će uručena Šestoaprilska nagrada, najveće priznanje Sarajeva.

RSE:Vi ste do sada ponijeli brojna, pa i mnogo značajnija priznanja, ali sada je pred vama Šestoaprilska nagrada, najveća počast grada u kom ste odrasli i kome se neprestalno vraćate.


Safet Zec: Da. To mijenja i daje joj značaj, u odnosu na druge nagrade. Dolazi kasno, ali bolje kasno, nego nikad.

RSE: Vi ste živjeli u Beogradu, pa došli ovdje, potom otišli u Italiju, pa se vratili. Sada ste na relaciji Venecija, Počitelj, Sarajevo, sa nekom tendencijom da Sarajevo bude najčvršći oslonac ovog životnog i stvaralačkog tronošca? Šta je to toliko privlačno u gradu odrastanja i pored svih promjena koje su ga zadesile?


Safet Zec: Čudno je. Ono počiva na nečemu neobjašnjivom. Koju god kategoriju ili element uzmete, on je neuporediv na neki način. Ljubav ili ta neobjašnjiva vezanost je uspostavljena na jedan organski način.

RSE: Unatoč svim odlascima, Vi ste Sarajevu uvijek više davali nego li je ono vama uzvraćalo. I sada ima dosta ljudi koji dijele mišljenje sa vama da je ovo značajno priznanje došlo prekasno i da je na izvjestan način došlo tek pošto Vas je Sveti otac jesenas potapšao, razgovarao sa vama. Dakle, pošto se dobilo jedno nemjerljivo priznanje da Vaš rad bude postavljen među djela najpoznatijih i najznačajnijih majstora renesanse?


Safet Zec: Možda je i to doprinijelo ili barem potaklo ljude koji daju nagrade. Sa svim svojim vrlinama i manama, nagrada je skup njihovih mišljenja, njihovog uvjerenja. Ne možete osjećati nepravdu što meni nisu dali nagradu. Sve je na mjestu.

RSE: Vi ste pobijedili na konkursu za popunu praznog mjesta u Centralnoj isusovačkoj crkvi u Rimu, dakle na mjestu gdje je bila poznata La Pieta od Pulconea. Sad je na tom mjestu Vaša kompozicija "Skidanje Isusa sa križa", koja je oduševila i papu Franju i kompetentni žiri, njegove kurije. Gledano odavdje, to zvuči nestvarno?


Safet Zec: Veliko je, što je to dio mog likovnog sna. Mojih likovnih stremljenja, da dođem i da se oprobam, smatrajući da su najveći umjetnici i najveća djela napravljena za potrebe čovječanstva, biblijskim čitanjima i scenama. To je mene vodilo i sanjao sam, vjerujući da sam stasao u jednog takvog, insistirajući i prošavši kroz emocije, patnje i boli koje nam je svima nanijela ova tragična bosanska istorija. Imao sam taj naboj likovni i san i želju da se probam u tome. San svakog tenisera je da igra i pobijedi na Vimbldonu. To je ta linija i dobro je ako postoji, da vam san ne ostane lokalan. Težiti uvijek najvećim dometima koji postoje, to funkcionira. Onda vas to goni i čini da se ne zaustavite, tako da odavdje gledajući sve to izgleda krasno i lijepo. I jeste, uzevši u obzir odakle dolazim i šta sam prošao.

RSE: U nekim ovdašnjim novinama, ili na portalu, pročitao sam kako je tamo odnešen dašak Bosne. Ipak mi se čini da je to odsjaj jednog univerzalnog duha, životnog i stvaralačkog iskustva koji se podudara sa ovim vanvremenskim porukama, poukama Biblije. Na žalost u vašim najranijim sjećanjima, jednako kao i u ovom nedavnom iskustvu, bilo je preko mjere patnje i bole, zgusnute u Vašem "Skidanju Isusa".


Safet Zec: Kada sam se i lokalno obračunao, kada sam imao teme tijesno vezane i namjerno vezane iz moje želje kao umjetnika da jednoj tragediji, koja je univerzalna, velika, toj bosanskoj tragediji, uvijek sam smatrao, i kao umjetnik i kao stvaralac, da to mora da izađe iz lokalnog i postane univerzalna poruka, da svi ljudi mogu nju da dodirnu, da ih uzbudi, da im kaže ono što im kaže ta poruka - majka drži umrlog sina, recimo Mikelanđelova u Crkvi svetog Petra. Kažu da je to najveličanstvenije djelo koje je čovjek mogao napraviti. Ima ih još naravno. Ako će doći neko od nekud, to su ti dokazi šta je ovaj zemaljski čovjek u stanju, umjetnost uopšte kao jedna predivna ljudska potreba.

Svi polaze od onog što vas boli, jeste li srećni, jeste li budala, vi to pokušavate da izrazite, da prene sete na druge. Prvo o sebi samome. Kada sam to vidio, kada se ta moja kompozicija postavila u tom prekrasnom ambijentu te kapele, gledao sam je kao i svaki drugi i divio se samom sebi. Prelijepo je. Znam da sam odgovorio na taj ispit, znam da je to dobro.

RSE: Negdje sam pročitao Vašu izjavu da biste se ubuduće više okrenuli grafičkim tehnikama. Zanima me je li u pitanju autentično vaša motivacija ili neka vrsta počasti našim ljudima koji su predstavljali vrh vrhova u nekad zajedničkom kulturnom prostoru među tvorcima grafika, dakle prema umrlom Emiru Dragulju, zagubljenom Bori Aleksiću, Tikveši, Hozi?


Safet Zec: Ne znam da li sam nešto takvo izjavio, ali ne dijelim moje oblasti po nekoj tehnici. Ostrašćeni sam crtač i mislim da je moja crtačka energija nešto najvrijednije što posjedujem. Pripadanje toj jednoj bosansko-hercegovačkoj grafičkoj školi, koja je u jednom trenutku imala desetak evropskih grafičara, zapravo je neiskorištena, kao što znamo, u mnogo slučajeva. Nemamo galerije, muzeje, ličnosti, sve smo uništili, koja bi te ljude predstavila. Mene i danas boli što te bosanske supstance mi nemamo potrebe da predstavimo. Tako bih volio da imam energije i da predstavim Tikvešu jednom velikom izložbom u svijetu, da se vidi kakve su to ljepote i vrijednosti koje imamo. Mjesto toga, trčimo da oponašamo svijet. Potpuno zaboravljamo blago koje se tu stvara i stvaralo, da je to zanimljivo za svijet. To je ta nesrećna globalizacija.

RSE: Čini mi se kako je prema većini ovih ljudi, koje sam pomenuo, ovoj većini velikih majstora, ali računajući i Vaše ime, ovdašnja kulturna javnost, ne znam šta to zapravo znači, i onomad bila poprilično uzdržana i rezervisana.


Safet Zec: Jeste. To upravo govorim. Ne mogu reći da je to bila neka vrsta stida. Moda je jedna kategorija koja funkcionira, to vrijeme će proći. Stvari koje imaju vrijednost će ostati. Uspio sam da postavim jednu malu izložbu Dragulja, jednu malu opomenu. Žao mi je da nemamo uslove u kojima ćemo sada u Sarajevu, u nekom finom prostoru, vidjeti ovih desetak djela, bar od svakog po list ili dva.

RSE: Čini mi se da i danas postoji barem prigušeni otpor prema velikanima figurativne umjetnosti. Likovnom scenom vladaju vaše kolege koji su naklonjeni onim oblicima, što ima nedefinisani naziv, savremena umjetnost, ali pokazuje se da ni Vi njih ne ljubite osobito, zapravo njihovo djelo.


Safet Zec: Slučajno živim u toj Veneciji. Znam šta je Bijenale. Podatak malo ko od publike zna, da se 80% eksponata nakon završetka venecijanskog Bijenala baci. Dakle, to su daske, letve, paneli, razni materijali od kojih se priređuju te senzacije. One nemaju vrijednost. To nisu djela koja ne znamo. Muzeji više ne znaju šta će sa njima. Ja to zovem dosjetke. Hajde šta sad možemo izmisliti da šokiramo? Ne znam šta da radimo sa ovim svijetom.

Sjedio je neki dan taj likovni svijet, koji voli tu vrstu manifestacija, i sami učestvuju u tome, da riješe ko bi sada trebao da ide tamo, ko bi trebao da nas predstavlja. Sve to okrenuto nečemu što je malo važno. Imamo mnogo važne, velike probleme. To je tako periferno, tako nevažno. Pašović pripada multimedijalnom, to je prostor u kom radi. Zašto da ne. Kako je izabran, u to ne ulazim. To su ljudi koji će moći odgovoriti toj modi, tom tamo ambijentu i potrebama koje jedan Bijenale treba.

Znam malo i iznutra kako to funkcioniše. Vi ste od nekadašnjeg venecijanskog likovnog Bijenala danas došli do toga da svako može tamo izlagati, vjerujte, ako imate 50.000 ili 100.000, koliko već tamo košta jedna soba. Venecijanski Bijenale je zapravo jedan vašar. Lijepo je u svemu tome što je na neki način danas razbijena šema u kojoj je samo nešto vrijedno. Ušli smo u vrijeme kada svako može da ponudi svoje viđenje ili svoju energiju.

Prema tome, neka svako ispoljava svoju energiju i svoje viđenje svijeta i umjetnost. Želio bih da imam u Sarajevu, ovo što sam govorio, čitavu jednu salu, desetine listova svih velikih grafičkih stvaraoca koji su bili, i širi i dublji, da imam to blago na uvid. Onda se ne bi moglo dogoditi da vi nekomu pomenute Tikvešu ili Berber, a da taj kaže – Ko su oni?

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG