Dostupni linkovi

logo-print

Safet Zec: Naša neminovnost je južnoslovenski prostor


Safet Zec

Safet Zec

Safet Zec, najugledniji i najveći bosanskohercegovački slikar današnjice, za RSE govori o Bosni i Hercegovini, marginalizaciji kulture i umjetnosti, nacionalnim podjelama koje nam je nametnula Europa, o svojoj patnji za Jugoslavijom. Smatra da su narodi nekadašnje zajedničke zemlje i danas upućeni jedni na druge jer dijele iste civilizacijske vrijednosti, govore istim jezikom i dijele istu kulturu. Safet Zec jedan je od najuglednijh Bosanaca i Hercegovaca u međunarodnim i diplomatskim krugovima.

RSE: Gospodine Zec, može li ikada i uopće biti BiH bez multikulture?

Zec: Mi smo jedan predivan prostor u kojem su se ukrstile i udružile kulture, religije, civilizacije. Sada je to razoreno. Mi koji imamo neke godine svjesni smo toga da se ta supstanca mora vratiti. To ovdje jednostavno mora postojati. Ja imam ženu Ivanku, sina Gorčina, kćerku Hanu. Mi smo ljudi koji to ovdje živimo.

RSE: Čak je i papa Franjo prilikom dolaska u Sarajevo rekao da Europa treba učiti od Bosne kako se gradi suživot i što je tu multikultura.

Zec: Evropa ima svoje načine, gleda to vrlo ugodno. Nama govori kako to pitanje podjela trebamo riješiti. Da, mi to trebamo riješiti, ali Evropa nam je skrojila tu đavolju košulju. Trpjeli smo užasan rat i užasna razdvajanja. Evropa se spaja, a mi se razdvajamo. To je jedan apsurd koji smo mi ovdje doživljavali. Mi smo ovdje u ratu urlikali da smo i mi Evropa. Pitali se zna li ta Evropa, da li gleda, dopire li informacija do njih? Onda jednoga dana spoznate da Evropa sve zapravo zna. Mi smo, idioti, dozvolili unutar Evrope i svijeta da narode podijelimo i unesrećimo. Bolan je taj povrat da to priznamo. Već imamo djecu koja su rođena u ratu i poslije rata. Oni ničim ne zaslužuju da žive u tim podjelama i užasima poraća, mržnjama. Ja sam išao od Doboja prema Derventi. Idete sat i pol. Sve je prekrasno, šljivici, livade, ali to su pusta sela. Nema nikoga. Ljudi tu trebaju da se vrate. Ali se prvo trebamo vratiti normalnom poimanju života, normalnim komunikacijama i da shvatimo što to znači jedna zemlja.

RSE: Nema boljeg načina od kulture i umjetnosti da se pomjeraju granice i grade mostovi. Kako se Vi osjećate kada vidite tko u našoj zemlji odlučuje o sudbini kulture i vodi kulturne institucije?

Zec: To su ljudi koji su dovedeni da u ovakvim okolnostima vode određena područja. Međutim, oni su samo primjerak tog nesretnog izbora i sistema koji ne funkcionira. Znate, vi na jednom Marijin Dvoru u Sarajevu imate sigurno šest velebnih palata u staklu, realiziranih u najsuvremenijoj tehnologiji. One blješte navečer. A pored njih stidljivo stoji zaključan Zemaljski muzej BiH. Taj Zemaljski muzej je civilizacija koju je izgradila Austro-Ugarska. Neka joj je na čast. To bi trebalo da svijetli, a ove da se zatvore. Zamislite vi to. Ja zaista ne razumijem te ljude u Sarajevu koji na pedeset metara od muzeja svaki dan dolaze u tu Skupštinu, tu zasjedaju. Pa ja bih, bolan, otišao pred taj muzej. Učinio bih nekakav kulturološki i ljudski gest. Stotinu godina muzej ima svoj budžet, bio on manji ili veći. Kako to sad odjednom da muzej, za vrijeme nekih ljudi, nema svoj budžet? Gdje je otišao, u što je zapravo potrošen? Dakle, živimo apsurd do apsurda.

RSE: Kako je moguće da su ljudi poput Vas u našoj zemlji marginalizirani, da nikada nisu pozvani od strane institucija za savjet, pa i za spas od propasti?

Zec: BiH je puna tako pametnih i inteligentnih ljudi, pisaca, intelektualaca, profesora. Ljudi predivno govore, predivno znaju. Ja, znate, imam jedan slikarski san. Samo da dođe jedno pet kamiona, onih vojničkih, nekada navečer ili u dva sata ujutro i pokupi čitavu ovu garnituru, te parlamentarce. I negdje ih izmjesti.

RSE: Što se ovdje treba dogoditi da bi ti ljudi jednostavno sami shvatili da nas vode unatrag?

Zec: Da bi ovi otišli ovim kamionima, a došla jedna nova garnitura koja će misliti o zajednici, o svim ovim stvarima o kojima govorimo, a kojima se više smijemo, ona znači može doći samo jednim dramatičnim, socijalnopolitičkim preokretom. I onda će ovi morati da pobjegnu. Ili će doći do novog rata da bi se riješile te u ratu neriješene stvari. Užasna je ta misao, znam. Ovim demokratskim putem kojim pokušavamo već dvadeset godina, nemamo i ne možemo.

RSE: Mladi odlaze iz BiH.

Zec: Jedno moje dijete je već u Parizu. Moj sin je odabrao Sarajevo. Uči bosanski jezik, završio je režiju. On je odabrao Sarajevo i mene je to jako dirnulo. Ali ne podnosim da mu kažem da tu nema zapravo života.

RSE: Vašu sliku „Skidanje Isusa s križa“ papa Franjo je odabrao da krasi središnju rimsku isusovačku kapelu Della Passione. Opet jedan Bosanac, i to Safet, među najvećim umjetničkim imenima ikada. Što Vam je papa tada rekao?

Zec: Rekao mi je: 'Safete, sine moj'. On je predivan i najveći u toj svojoj skromnosti. Ali ja sam samo jedan od primjera naših ljudi u svijetu koji su kvalitetni.

RSE: Biste li mogli bez Bosne?

Zec: Ja sam napustio jedno svoje mjesto, jedno Sarajevo, jer sam na užasan i dramatičan način gubio zemlju koju sam volio, u kojoj sam odrastao, školovao se – jednu Jugoslaviju. Ja i danas smatram da je naša neminovnost taj južnoslavenski prostor. Mi govorimo iste jezike, dijelimo civilizacijske vrijednosti i kulturu. To stalno ponavljam. I danas pjevam makedonske pjesme kada mi dođe, idem u Dalmaciju da malo čujem kako ljudi govore 'A ća, ti Gospe'. Volim Sloveniju. Smatram da pripada meni. Ja sanjam da moja Bosna bude uređena poput Slovenije. To gubljenje nečega, tako dramatično isijecano, mene je to užasno boljelo. Ja sam htio da nestanem i da završim nekako život. I tako godinama, i dan danas, bludim za tim.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG