Dostupni linkovi

logo-print

Privatizacijske pljačke u BiH - "Rudi Čajavec": Umjesto fabrike sala za svadbe i sahrane


Rudi Čajavec u centru Banjaluke

Rudi Čajavec u centru Banjaluke

Kada je 1998. godine u Republici Srpskoj počela privatizacija, radnici su se nadali da će preduzeća, koja su i zbog ratnih dešavanja posrnula, oživjeti, te da će se zaposliti veći broj radnika. Međutim, transformacija društvenog u državni, pa u privatni kapital, pretvorila se u pravu elementarnu nepogodu. Najbolji primjer jedne takve transformacije je banjalučka fabrika „Rudi Čajavec“. Preduzeće, nekada nosilac razvoja grada Banjaluke i cijele regije, koje je prije rata zapošljavalo 10,5 hiljada radnika, više ne postoji. Njegovi objekti su rasprodati ili pod zakupima, dijelovi preduzeća privatizovani, a veliki dio opreme pokraden.
Fabrika „Rudi Čajavec“ počela je sa radom 1950. godine. Za 41 godinu rada u socijalizmu, „Čajavec“ je izrastao u giganta u oblasti elektroindustrije koji je zapošljavao 10.500 radnika. SOUR „Rudi Čajavec“ proizvodio je od tranzistora, televizora, auto opreme, do visokosofisticirane vojne opreme.

Momčilo Vesović, jedan od bivših radnika, prisjeća se tih, boljih vremena:

Što se tiče ’Čajavca’ kao sistema u bivšoj Jugosaviji, spadao je među ključne gigante za razvoj tadašnje države, pa naravno i BiH. Navešću samo primjer da je ’Čajavec’ svojevremeno imao mjesečni izvoz 30 miliona dolara.“

Urušavanje i pljačka ovog sistema počela je devedesetih godina, a u tome su učestvovali kako tadašnja vlast, tako i rukovodstvo i radnici, smatra Bratislav Napotnik, nekada predsjednik Razvojne organizacija sindikata (ROS) „Čajavec“:

„Niko nije nevin u tome. Svi smo odgovorni svojim nedjelovanjem, ili posmatranjem situacije. Na kraju nas je sve to stiglo.“

Ključne greške koje će dovesti do potpunog gašenja ’Čajavca’ nastaju nakon 1998. godine i početka poslijeratne privatizacije. U vrijeme kada je donesen Zakon o privatizaciji, na čelu Vlade RS bio je Milorad Dodik.

Direkcija za privatizaciju RS odbacuje projekat Ekonomskog instituta Banjaluka o privatizacije sistema ’Čajavec’, u kome je tada radilo 2.500 radnika, i proglašava ga preduzećem od strateškog značaja, objašnjava Vesović:

„Pa onda je proglašeno da nije od značaja za RS. Zatim je na pritisak sindikata proglašeno nekih devet strateških preduzeća gdje se trebao raditi poseban program. Nekome očito nije bilo u interesu da taj gigant ostane.“

Prema riječima Napotnika, nezakonitu privatizaciju, radnici i sindikat pokušali su da spriječe tužbom 2001. godine:

„Pozvali se na Zakon o privatizaciji i ukazali na nezakonitosti, međutim, taj proces nikada nije dovršen i još uvijek se nalazi na Višem privrednom sudu.“

Momčilo Vesović

Momčilo Vesović

Momčilo Vesović, koji je u to vrijeme bio na čelu sindikata ROS ’Čajavec’, takođe se prisjeća tužbe:

„Mi smo tada zatražili i da sud donese preventivnu odluku da se ne može raspolagati imovinom dok se sudski postupak ne okonča. Sud to nije uvažio vjerovatno pod pritiskom politike u to vrijeme.“

Potvrdu da je privatizacija državnog kapitala u preduzećima iz sastava „Čajavec“ urađena nezakonito radnici su dobili početkom 2009. od Komisije za reviziju privatizacije.

Bratislav Napotnik kaže da je privatizacija bila nezakonita jer nije urađen diobni bilans, niti je bilo validnih dokaza o uknjižavanju imovine ove fabrike: „U dokumentu 'Revizija privatizacije ’Čajavca’ nedvosmisleno se kaže da ako se uopšte i desila privatizacija, ona je urađena mimo zakona i da je samim tim imovina opljačkana.“

Momčilo Vesović dodaje: „Sindikat je tražio od NS RS da u skladu sa svojim pravima i obavezama tu reviziju procesuira. Ništa nije urađeno.“

I umjesto da spriječi dalju nezakonitu privatizaciju sistema „Rudi Čajavec“, koji je doveden do stečaja, Vlada RS krajem 2009. zadaje završni udarac ovom preduzeću. Daje dozvolu da 24 preduzeća, nastala iz nekadašnjeg poslovnog sistema „Čajavec“, podijele imovinu koja je nekada pripadala ovom gigantu. Time je omogućeno vlasnicima i korisnicima tih prostora, koji su na sumnjiv način došli do toga u privatizaciji, da imovinu uknjiže.

Momčilo Vesović kaže:

„Ko je sve za to kriv? Možda je bolje da se napravi analiza ko se sve o ’Čajavec’ okoristio?“

Iako je imovina ovog preduzeća bila procijenjena prije privatizacije na 73 miliona eura, niko tačno ne zna koliko se zaradilo privatizacijom „Čajavca“. Ne zna se ni gdje je završilo 20 miliona dolara prijeratnih inostranih dugovanja. Jedino su prema radnicima ostala milionska dugovanja zbog nekoliko stotina godina neuplaćenih doprinosa, kaže Vesović:

„Danas imam pet godina neuplaćenog penzionog i zdravstvenog osiguranja, a ne mogu da odem u penziju iako sam već prešišao 40 godina radnog staža.“

Damir Miljević, koji je 2001. podnio ostavku na mjesto savjetnika tadašnjeg premijera Mladena Ivanića za privatizaciju, kaže da je jedan od razloga bio i taj što nije mogao da promijeni sistem privatizacije i „Rudi Čajavca“:

„Nikome ovdje nije u interesu da se te bar osnovne stvari kad je u pitanju proces privatizacije raščišćavaju.“

Na prostoru od 84.000 kvadratnih metara nekadašnjeg „Rudi Čajavca“, koji se nalazi u centru Banjaluke, sada se nalaze ruševine, privatni fakulteti, političke stranke i trgovački centri, a tvornički restoran pretvoren je u salu za svadbe i sahrane. Hiljade radnika koje su ranije dolazile na posao sada mogu samo da gledaju puni sjaj kapitalizma.
  • 16x9 Image

    Erduan Katana

    U periodu od 1997. do 2000. godine radio za više bosanskohercegovačkih i inostranih medija. Od 2000. godine radi u dopisnišvu RSE u Banja Luci.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG