Dostupni linkovi

logo-print
Radio Slobodna Evropa je medijska organizacija koja emitira programe za ogromno geografsko područje koje se proteže od Evrope, Kavkaza, Srednje Azije do ruskog Dalekog istoka, uključujući Iran, Irak, Afganistan i Pakistan. Ukupno 21 zemlja i 28 jezika.

Radio, koji je osnovan prije 61 godinu, sa željom da informacije stignu do građana iza tadašnje Željezne zavjese, od desetljeća kada su se te informacije slale balonima sa Zapada na Istok, promijenio je način rada. Tu su danas Internet, mobilni telefoni, društvene mreže. Ipak, misija je ostala ista – informacija mora biti istinita, nepristrana, točna, provjerena.

U povodu 20. godišnjice Balkanskog servisa željeli smo vam ispričati priču o kolegama iz drugih servisa. Neki od njih izvještavaju iz ratnih zona, neki su poginuli radeći svoj posao, neki su ubijeni u klasičnim sačekušama ili u zatvoru, neki se javljaju pod pseudonimom, neki su oteti, a na neke je bačena fetva.

U idućim minutama otkrivamo priču iz prošlosti Radija, koja je neprofitna organizacija koju financira Kongres SAD-a.

Nenad Pejić, koji je prije 20 godina okupio novinare s područja bivše Jugoslavije i oformio, tada, Program na južnoslavenskim jezicima, sadašnji Balkanski servis, danas je glavni i odgovorni urednik Radija Sloboda Evropa, Radio Sloboda.

"Kada neko prošeta hodnicima RSE i vidi fotografije na tim zidovima, ima stvarno šta da vidi. Ima jedna fotografija gdje radnici zavezuju uz velike balone knjige, časopise i novine. Tada se čekao pogodan trenutak vjetra da se ti baloni puste i da s vjetrom odu na drugu stranu zida – nekada je svijet bio podijeljen. Prije godinu dana smo dobili pismo iz Afganistana na roli za fax, koja ima 26 metara. Čitava je bila puna poruka građana jednoga sela iz Afganistana. Kurir je morao na konju doći do sljedećeg grada gdje je sjeo na autobus, koji ga je odvezao do prvog grada gdje je bila pošta. Odatle je poslao pismo", priča Pejić.

RSE: Ima još dosta zanimljivih detalja u povijesti Radija, što se izvlači kao neki as iz rikava. Kažu da je Radio bio ispostava CIA-e. Bilo je i napada na sjedište RSE u Minhenu. Bilo je špijunskih priča o tome da je KGB infiltrirao svoje ljude u ruski servis.

Pejić: Nikakve tu tajne nema. CIA jeste formirala RSE prije 65 godina, ali je sarađivala sa RSE oko tri godine. Nakon toga je RSE preuzeo Kongres. Poznati terorista Šakal je napao RSE u Minhenu. Po svoj prilici je bio plaćen od Čauševskog. Imamo novinare koji su hapšeni, koji su bježali, koji su i danas u zatvoru. Imamo novinare koji su ubijeni u zatvoru. Novinari u Afganistanu, Pakistanu, Iraku su u svakodnevnoj brizi za sopstveni život. Imamo ljude koji rade anonimno, ali to je novinarstvo, to je RSE.

RSE: Koja je funkcija Radija danas, kao jedne multimedijalne kuće koja pokriva ogroman prostor od preko 25 milijuna slušalaca?

Nenad Pejić

Nenad Pejić

Pejić: Princip je svugdje isti. Pitanje je kako se na kojem tržištu radi. U Uzbekistanu nemamo biro. Izbačeni smo iz te zemlje, nemamo nikakve lokalne radio stanice koje nas emitiraju. Kratki val se jako slabo sluša. Mi smo sve adute stavili na Internet i na mobilnu tehniku. Svi podaci pokazuju fantastičan rezultat. U Kazahstanu smo emitirali program na kazahstanskom jeziku dugo vremena i onda smo shvatili da je tamo više ljudi zainteresirano za program na ruskom jeziku, pa sada na tom području emitiramo i na kazahstanskom i na ruskom jeziku. U Tatarstanu se emitira na tatarskom jeziku, ali tatarski jezik, pod pritiskom rusifikacije, nestaje. Kažem ponekada svom kolegi iz Tatarstana da ako nešto ne promijene, umrijeti ćete zajedno sa svojim jezikom. To su činjenice. To je tužno, ali je to činjenica. Jezik nestaje. Na Balkanu, gdje su mediji strahovito dobro razvijeni, to je priča druge vrste. Svi su na Internetu i svi znaju šta se dešava, ali je bitno dati dubinu toga šta se dešava.

Iranska i ruska antirežimska borba

Radio Farda emitira program za Iran, 24 sata dnevno. Nemaju novinara na terenu, a rad za ovu radio stanicu smatra se opasnom misijom, pa čak i izdajom nacionalnih interesa. Direktor servisa, Armand Mostofi, novinar s dugogodišnjim stažem i na BBC-u, kaže da je njegov otac, koji živi u Iranu, često pozivan u policiju, a brat u Ministarstvo obrane. Preko njih je dobijao prijetnje, ali mu je prije nekoliko godina rečeno da su mu spremni dati jednaku plaću koju ima, samo da ne radi.

Režim na razne načine pokušava spriječiti informaciju. Kratki valovi, satelit, Internet, društvene mreže su način da se dođe do slušatelja.

Novine na ulicama Teherana

Novine na ulicama Teherana

Mostofi: Znate, to je paradoksalni režim. Naime, kada totalitarni režim ne djeluje poput onog u Sjevernoj Koreji, da bi prekinuo sve informativne kanale, pa zabranio i upotrebu radio prijemnika, ostaju drugi načini. Nema onoga koji može kontrolirati baš sve. Možete, neko vrijeme, ali svemu dođe kraj. Režim je u 80-tim pokušavao zabraniti upotrebu VHS video rekordera. Na kraju su tu bitku izgubili. Onda su pokušali kontrolirati satelitske risivere. S vremena na vrijeme su u tome istina i bili uspješni. Prošlo ljeto uspjelo im je blokirati neke satelite. Onda su pokušali filtrirati Internet i usporiti internetske veze. Mi u Iranu i danas imamo analogne, a ne digitalne telefonske veze. Brzi Internet je samo za vlast. No, tehnologija strašno napreduje i prije ili kasnije morati će pred njom pokleknuti. Sada do naših slušatelja i korisnika dolazimo putem mobilnih telefona. Naravno, ni režim ne posustaje, vodi protiv nas danonoćni psihološki rat. Otvorili su nekoliko Facebook stranica na kojima su fotografije naših novinara. Jedna od njih se zove „Plaćenici”. Na njoj su naše fotografije, uz tvrdnju da smo plaćenici CIA-e. To nije novo, ali novo je da ima i fotografija iz našeg privatnog života. Neke fotografije su snimljene čak i na terasi Radija. Tako nas režim nastoji držati pod stalnim psihološkim pritiskom. No usprkos svemu, novinari Radio Farde, svojim slušaocima i gledaocima, svaki dan požele dobro jutro.

Među evropskim servisima više od dva mjeseca u žarištu pozornosti je Ukrajina. Riječ je o jednom od najstarijih servisa Radija, koji je prošao kroz sve društvene promijene, od stvaranja samostalne države, preko Narandžaste revolucije, do posljednjih događanja.

Antivladini prosvjedi proevropskih orijentiranih građana ne prestaju. Obračun snaga sigurnosti s demonstrantima osjetili su i novinari ukrajinskog servisa. Pretučeni su reporter Dmitrij Barkar i kamerman Ihor Ishakov.

Barkar: Brutalno su me oborili i strgnuli moju kacigu na kojoj je pisalo Press. Udarali su me po glavi nekoliko puta palicama. Izvrnuli su mi ruke i odvukli me u policijski kombi. Svaki policajac me usput pozdravio svojim šakama. Rekao sam da se ovdje ne borim i da nisam učesnik tih događaja, da samo gledam. Rekao sam to najmanje 10 puta. Urlanje i psovanje. Interventna policija pozabavila se sa nama. Već sam to viđao i ranije, pa sam se sledio od straha. Vikali su: „Licem prema dole!“ Legao sam na zemlju. Pokupili su me brzo i potrčali. Dok su me nosili kroz gomilu, udarali su me svim i svačim što im je bilo pri ruci. Policajac je rekao: „Evo ti pederu“ i udario me nogom.

(VIDEO: Ukrajinska policija brutalno pretukla novinare RSE)

Bjeloruska diktatura

Ukrajinski susjed, Bjelorusija, smatra se jedinom diktaturom u Evropi. Aleksandar Lukašenko zemljom vlada od 1994. Oslobodivši se svih ustavnih spona o ograničenju mandata, u decembru 2010., u prvome krugu, s čak 79,67% glasova, pobijedio je devet protukandidata opozicije, te je izabran četvrti put za predsjednika bjeloruske države. Prosvjede, koji su izbili zbog lažiranja izbora, brzo je smirio, a protivnike pobacao u zatvore.

Sergej Šupa, kolega iz bjeloruskog servisa, kaže da u njegovoj zemlji zapravo i nema pravih opozicijskih medija.

Šupa: Kod nas nema nikakvih opozicijskih TV stanica ili neke štampe. Neke novine, male opozicijske, imaju malu distribuciju. Inače, sve nezavisne informacije većinom idu preko Interneta.

RSE: Servis je tokom godina vodio niz kampanje za oslobađanje političkih zatvorenika. Koliko je danas Lukašenkovih oponenata u zatvoru?

Šupa: Prema različitim izvorima, od osam do 11. Amnesty International još nije priznao sve ljude koje mi smatramo političkim zatvorenicima. Možda najveći od njih je predsjednički kandidat na izborima 2010., koji je još uvijek u zatvoru jer je on možda bio i najoštriji u predizbornim debatama. To je Lukašenkova osveta. On ga neće pustiti iz zatvora ili barem čeka da on napiše neko pismo, gdje će moliti Lukašenka da ga pusti. On to nikada neće uraditi.

RSE: Ti si prevodio Jergovića na bjeloruski jezik, ali i neke druge balkanske pisce.

Šupa: Nisam ja takav stručnjak za balkansku književnost. Bilo je to prije 10 godina kada sam došao kod kolega u vaš servis i pitao koga od pisaca bi mi preporučili. Moja draga kolegica Mirjana mi je donijela knjigu Dvori od oraha, Miljenka Jergovića. To me je fasciniralo. Od tada sam počeo pratiti šta taj pisac piše i postao je moj pisac.

Na granici Azije

Kavkaz zemljopisno dijeli Evropu od Azije. To je prostor od oko 400.000 kvadratnih kilometara, omeđen Crnim i Kaspijskim morem. Tamo su se smjestili: Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Čečenija, te najjužniji dijelovi Rusije. Radio Slobodna Evropa, ili Radio Sloboda, emitira za ta područja više desetljeća. Program na čečenskom jeziku počeo se emitirati 2002. godine.

Kada se običnom slušaocu kaže Čečenija, mnogi će promisliti na rat, terorističke napade, nesigurnost, ili se sjetiti terorističkog napada u Beslanu, na jednu školu, u septembru 2004., kada je poginulo 186 učenika i 148 odraslih. Bio je to dan koji je šokirao svijet.

Direktor Sjevernokavkaskog servisa, Aslan Doukaev, o tome kako mijenjati sliku Čečenije:

"Zadatak novinara je prvenstveno informirati ljude o stvarima koje su, ili potpuno ili djelomično nepoznate, kao i onim stvarima koje se ne razumiju ili se krivo shvaćaju. Naša je zadaća progovoriti o svemu ili jednostavno reći istinu. Naravno da mnogi naši sunarodnjaci znaju što je istina, ali zbog snage ruske propagande mnogo toga je obavijeno velom tajni i lažima. Želimo slušaocima i čitaocima naše Internet stranice objasniti o čemu se radi. Mi ne možemo promijeniti život ljudi, ali svakako možemo promijeniti shvaćanje ljudi o nekim stvarima. To i radimo", kaže Doukaev.

RSE: Šta su bile glavne teme u ponedjeljak, 27. januara?

Doukaev: Nažalost, uobičajene za ovaj dio svijeta: serija napada na policijske snage. Ali imamo i jednu zanimljivu priču o Olimpijskoj baklji, koja se nosi preko Sjevernog Kavkaza. Zanimljivo je da će ona istodobno biti na dva različita mjesta. Mi pokušavamo objasniti kako je moguće da jedna jedina baklja, bude na istoku, u Mahačkali, i na zapadu, u čerkeskoj regiji, a još treba stići i u centralni dio Kavkaza, u Čečeniju. Čudna ali i smiješna priča.

Pozdravljajući se se Čečenijom, otvaramo priču o Gruzijskom servisu.

Gruzija je država sa nešto više od 4,5 milijuna stanovnika, čije su dvije teritorije, Južna Osetija i Abhazija, proglasile nezavisnost, koju službeni Tbilisi ne priznaje. Smatra ih područjima pod okupacijom Rusa, koji su se u igru ubacili tokom rusko-gruzijskog rata u ljeto 2008.

Koba Liklikadze je novinar u servisu i bio je voditelj jednosatnog programa za Gruziju 28. januara. Središnje teme toga utorka bile su društvene aktualnosti, regionalne i ekološke.

"Kao što znate, danas je Međunarodni dan zaštite privatnih podataka. O tome govorimo jer radikalne snage unutar Gruzijske pravoslavne crkve su protiv elektronske baze podataka. Oni tvrde da su to sotonska posla, da taj sistem krši prava vjernika. Vlada ih pokušava uvjeriti da to nema veza sa satanističkim ritualima. Druga tema je regionalna. Danas su dvojica seljana puštena iz zatvora u Shinvaliju, u Južnoj Osetiji. Separatistički režim i ruske snage su ih optužile za ilegalni prelazak, krijumčarenje i slično, iako se dobro zna da se radi o gruzijskom teritoriju koji su ruske snage okupirale nakon rata 2008. Mi redovito pratimo ovakva događanja, o čemu izvještava naš reporter u Goriju. Treća tema je političko-ekološka. Radi se o jednoj zgradi u zelenom dijelu našega glavnog grada, Tbilisiju. Prethodna Vlada je jednoj kompaniji dala dozvolu da gradi novi kompleks. To jeste legalno, ali dozvola je izdata na uštrb zelene površine i ekoloških mjerila, kojih se jedno društvo mora pridržavati. U svakom slučaju, razlika između nas i drugih medija u Gruziji je što istražujemo suštinu stvari. Mi ne njegujemo stil žutog novinarstva, čega su prepune novine i televizija. Mi istražujemo problem, tražimo podatke jer treba otkriti što se zapravo dogodilo", kaže Liklikadze.

Azerbajdžan je još jedna od država na Kavkazu. Prema ocijeni Freedom Housa u demokratskom smislu to je neslobodna zemlja. Nema slobodnih medija, kaže direktor servisa, Kenan Alijev.

Novinarka Ismailova

Novinarka Ismailova

"Vlada pokušava kontrolirati cijelu medijsku scenu, a naša je zadaća dati punu, istinitu, nepristranu i necenzuriranu informaciju. Mi popunjavamo jednu ogromnu medijsku prazninu. Zato su naši novinari često izloženi prljavim, ucjenjivačkim kampanjama. Na meti je bila naša novinarka Hatidža Ismailova, koja se bavi istraživačkim novinarstvom. Hrabra i poznata, ne samo u našim okvirima, već i u svijetu, Hatidža je uradila jednu seriju reportaža o korupciji u predsjedničkoj obitelji i u Vladi. Nekima se njeni tekstovi nisu svidjeli. Poslali su joj fotografije, koje su tajno snimali u njenom stanu, dakle njene intimne, privatne fotografije. Poručili su joj da ušuti ili će biti izložena javnom poniženju jer će novine objaviti te snimke. No, ona je odlučila da ne šuti, već je javno progovorila o ucjeni i nečijoj želji da bude ušutkana. Rekla je kako je uvjerena da iza svega stoji vlast. Slučaj nije nikada do kraja istražen. Ona je nastavila raditi i istraživati. Prošli tjedan smo objavili njenu reportažu o predsjedničkoj kćerki koja je zgradu, vrijednu oko milijun dolara, a koja je u Pragu, prodala jednom vladinom dužnosniku. U Hatidžinom slučaju, ucjena nije uspjela. Nažalost, ima i drugačijih slučajeva, ne s našim novinarima, ali uspjeli su s nekim kolegama u samom Azerbajdžanu. Zato je budućnost servisa neupitna, sve dok u zemlji nemamo slobodu govora i nemamo slobodnih medija", zaključuje Alijev.

Ne zauzeti ničiju stranu

Afganistan i Pakistan su zemlje iz kojih gotovo svakodnevno dolaze vijesti o terorističkim napadima. Radio Azadi i Mashal Radio, na jezicima dari i paštu, informiraju o događajima u tim zemljama.

Akbar Ayazi, regionalni direktor, kaže da se radi o formalno slobodnim zemljama. Izbori su održani, imaju Parlament, predsjednika, nezavisne su i suverene države.

"Ali ove dvije zemlje su u snažnom zagrljaju ekstremizma i terorizma. To je duga povijest koja se proteže još od sovjetske invazije, rata i džihada protiv Sovjetskog Saveza. Uz to, ima dosta korupcije, krijumčarenja droge, kršenja ljudskih prava, nepoštovanja zakona, posebno u plemenskim područjima Pakistana, uz granicu s Afganistanom. Niz desetljeća to je bila „ničija zemlja”, a kako su Al Qaida i drugi ekstremisti „prešli” u to područje, tako je bezvlašće postalo još izraženije. Ono što mi želimo, je dati istinitu informaciju, ali i pozadinu neke teme, kako bi slušaoci shvatili o čemu se radi i kako neki događaji mogu utjecati na živote običnih ljudi. Važno je da objektivne, nepristrane i točne informacije stignu u ovaj dio svijeta. Radio Azadi danas je zasigurno radio kojem se najviše vjeruje, koji je najpouzdaniji i najvažniji medij u Afganistanu", naglašava Ayazi.

Detalj iz studija Radio Free Iraq

Detalj iz studija Radio Free Iraq

Radio Free Iraq osnovan je 1998. Samo u prošloj godini, u toj zemlji, poginulo je, u raznim terorističkim napadima, više tisuća ljudi. Međunarodna zajednica strahuje od novog vala sektaškog nasilja. Servis, u kojem rade novinari različitih nacionalnosti, nastoji izboriti svoje mjesto na medijskoj sceni Iraka.

"Mi smo jedinstven medij jer informiramo Iračane o iračkim temama, ali govorimo i o iračkim pitanjima na svjetskoj razini. Mi ne zauzimamo nijednu stranu. U samom Iraku je oko 250 radio stanica i između 80 i 100 televizijskih stanica, te satelitskih kanala. Ne zauzeti ničiju stranu je osobni izazov svakog novinara, pitanje profesionalne etike. Nije lako donijeti nepristranu informaciju, posebno u situaciji kada je osobna sigurnost u pitanju. No, naša je dužnost i zaštiti svakog novinara. Kao glavni urednik i direktor, ne mogu poslati helikoptere ili tenkove kako bih zaštitio novinara na terenu, ali svaki od njih dobro zna da ima podršku uredništva. U interesu sigurnosti kolege, ponekad pristajemo da ne izvijestimo o nečemu. Dakle, pristajemo na šutnju, radije nego da izvijestimo o nečemu što ćemo kasnije požaliti", kaže Sergej Daniločkin, urednik servisa.

Jedan od najstarijih servisa je onaj ruski. Kolega Ivan Tolstoj je i povjesničar radija. Objašnjava nam zanimljive momente iz više od šest decenija postojanja Ruskog servisa.

"Svakako, to je prvi tjedan emitiranja programa, točnije prvih pet dana našeg postojanja, između 1. i 5. marta 1953. Staljin je umro 5. marta. Iako su mnogi u tadašnjem SSSR-u vjerovali da je besmrtan, a nakon što su tadašnji sovjetski mediji počeli objavljivati informacije da je bolestan, nama je to bio signal da je smrtno bolestan. Svjesni smo bili promjena koje će uslijediti. Ono što je tada bila naša filozofija, to je ostalo i danas. Zalažemo se za demokraciju, slobodu govora i okupljanja, slobodne izbore, državu s otvorenim granicama i Vladu koju građani sami biraju, bez prisile ili puške u leđima. Istina, bilo je tu još i špijunskih priča. Više ljudi je ubijeno tokom prvih mjeseci emitiranja programa. Bilo je i onih koji su bili dvostruki agenti, radili su u servisu u Minhenu, a onda pobjegli u Moskvu. O tim epizodama su napisane i knjige. To nije tajna. Tako je na primjer 1992., general KGB-a, Alek Kalugin, došao u Minhen i razgovarao s članovima redakcije, te priznao da je upravo on bio šef tajnih operacija protiv Radija Sloboda, posebno Ruskog servisa", kaže Tolstoj.

Iako su pedesete daleka prošlost, Ruski servis ponovno se našao pod udarom Moskve. Radio je izgubio frekvenciju u oktobru 2012., nakon što je usvojen Zakon kojim se zabranjuje emitiranje stranim medijima u Rusiji, koji se financiraju inozemnim sredstvima.

Irina Lagunjina

Irina Lagunjina

"U proteklih osam mjeseci uspjeli smo vratite slušatelje jer je ovaj zakon donesen protiv nas, obzirom da smo bili jedini strani medij s legalnom frekvencijom u Rusiji. U suradnji s nevladinim sektorom, radom kroz društvene mreže, pošlo nam je za rukom vratite slušatelje, zahvaljujući Internetu. Barem prema istraživanju, u Rusiji je, tek oko četiri posto građana na neki način aktivno, društveno osviješteno i angažirano. Ostatak društva živi u apatiji. Ne zanima ih što se događa. Ne žele ni znati. Zadovoljava ih zabavni program, a to dobijaju od ruske televizije. Društvo nije zainteresirano ni za kakvu raspravu, ne mislim tu isključivo na onu političku. Govori se o kriminalu i skandalima u obitelji jer Rusi vole vidjeti kako se iznosi prljavo rublje u javnosti, što rade takozvane zvijezde, celebrities, i tako dalje. Tih četiri posto su naši potencijalni slušatelji. Nadamo se da će doći nova generacija, drugačija od ove Putinove. To su danas 25-godišnjaci koji ne znaju ništa drugo osim vladavine gospodina Putina. Uostalom, on je tu već 14 godina. No, ovih četiri posto i te kako dobro zna što je laž, kolika je korupcija i zašto nema razvoja. Ta nova generacija ima pristup Internetu, zna za sve informacije, oni slobodno putuju, nisu zadovoljni onim što im se servira. Vjerujemo da će se Rusija suočiti s promjenama, možda u roku idućih pet do deset godina", kaže dugogodišnja novinarka, danas direkorica Servisa, Irena Lagunjina.

Irena je izvještavala iz ratova u Afganistanu, 1989. i 1991., ali i na Balkanu. O tim trenutcima svjedoči:

"Rat nije bio nešto strano za mene. No, ono s čim sam se suočila u Sarajevu, bilo je iznad svega što sam do tada doživjela u životu, razina ljudske patnje, tragedije, ali i dostojanstva, otpora, borbe za opstanak. To mi se duboko usjeklo u pamćenje. Došla sam ponovno 20 godina poslije. Šokiralo me je da su mitovi, koji su postojali prije i tokom rata, i dalje živi. Susrela sam generaciju koju uopće nije zanimalo što se to dogodilo, nisu željeli ništa znati o drugom narodu, drugoj religiji. Bila sam iznenađena koliko su visoko izgrađeni zidovi među nacionalnim zajednicama u Bosni. Identično je i u Srbiji i na Kosovu. Slično je i u Hrvatskoj ili Sloveniji. Pridružile se se EU, razvile, uznapredovale, ali čim uđete u iole ozbiljniji razgovor, opet vidite one iste stereotipe", zaključuje Lagunjina.
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG