Dostupni linkovi

Romi u Srbiji: Priča iz života vraćenog azilanta


Deca u jednom od kontejnerskih naselja za Rome u Beogradu, foto: Vesna Anđić
Deca u jednom od kontejnerskih naselja za Rome u Beogradu, foto: Vesna Anđić
Zbog rastućeg siromaštva sve više građana Srbije pokušava da dobije azil u zemljama zapadne Evrope nadajući se boljem životu. Takozvani lažni azilanti najčešće odlaze u Nemačku, Belgiju, Švedsku, a medju njima je najviše Roma i Albanaca sa juga Srbije. Zbog velikog priliva gradjana koji traže azil Evropska unija zapretila je Srbiji ukidanjem bezviznog režima ali mnogi i dalje odlaze jer očekuju socijalnu pomoć i lagodan život, bar na neko vreme.

Jašar Demirović (55), koji danas živi u jednom kontejnerskom naselju za Rome u Beogradu, ispričao je za RSE kako izgleda život ekonomskog azilanta.

Pre više od godinu dana vratio se iz Nemačke, u kojoj je boravio u nekoliko navrata, i kaže da je prošao „sito i rešeto“.

„Tražio sam azil. Zato što ovde nema posla, sve sama sirotinja. Bio sam u Dizeldorfu, tamo sam se snašao, raspitao se kod nekih ljudi i otišao u biro da se prijavim. Ništa mi nisu rekli, prihvatili su me, kažu da znaju tu priču, da ja nisam jedini, dolazi tamo i dosta porodica sa decom... Daš pasoš, potpišeš, i tog dana kad daš izjavu odmah ti daju smeštaj. To koliko ćeš da ostaneš zavisi od toga kako odluči taj Bundestag, kad tamo stignu papiri i šta oni kažu. Možeš da budeš nekoliko meseci, dve, tri ili pet godina, ima nekih koji su ostali i po deset godina... Ostave svoju ženu, venčaju se sa drugom, i to sve zbog papira.“

Medju njegovim komšijama ima još nekoliko onih koji su pokušali da se snadju na zapadu pa su vraćeni, ali oni ne žele da govore za medije jer se plaše da će izgubiti sadašnji smeštaj ili novu priliku da odu u Evropu.

Preseljavanje Roma iz Gazele, 2009.
Preseljavanje Roma iz Gazele, 2009.
U proteklih 30 godina, nakon što je kao mladić došao u Beograd, Jašar Demirović živeo je u nehigijenskim naseljima u glavnom gradu, izmedju ostalog ispod mosta Gazela i kod stambenog bloka Belvil, dok je nedavno sa ostalim stanovnicima takozvanog „karton sitija“ odlukom gradskih vlasti preseljen u jedno od naselja načinjenih od metalnih kontejnera za stanovanje nadomak Beograda.

Tu imaju struju, vodu i zajedničko kupatilo, ali najveći problem je udaljenost od centra grada i izvora zarade – kanti za dubre iz kojih su sakupljali i prodavali karton, papir i druge sekundarne sirovine.

„Ovde nema posla, nema ničega, nemaju ljudi od čega da žive. Inspekcija te ne pušta da radiš na pijaci, ideš da preturaš po kontejnerima, tražiš ono što bace ovi malo imućniji, i tako... Ovde u naselju je, pravo da kažem, život mnogo loš. Za stanovanje imaš samo jedan prazan kontejner i ništa više. To je jedna obična konzerva, leti ne možeš od vrućine da spavaš, zimi se smrzavaš. Hrana je nikakva, dobijamo nešto u menzi ali to ni svinje ne mogu da jedu. Daju ti neke paštete, ni pedeset grama nemaju, dobiješ jedno malo jaje i to nije dovoljno ni za dete a kamo li za odraslog čoveka.“

Teško je pokušati ponovo

Život na periferiji ovim Romima otežava i to što ih često ne prihvata lokalno stanovništvo, dok za osnovne potrepštine ili prevoz do grada moraju da se snalaze.

Dešava se da nemaju za hleb i mleko u lokalnim prodavnicama, pa se u njihovim živopisnim naseljima mogu videti i koze koje gaje neki od njih kako bi prehranili porodice.

Jašar Demirović kaže da u poredjenju sa takvim uslovima život u Nemačkoj za njega izgleda kao bajka.

„Tamo je smeštaj super, i dobijaš sve što ti treba, doručak, ručak, večeru... Sve ti duplo daju, sve živo imaš, od raznih vrsta povrća i mesa do pečenja. Imaš svoj frižider, tamo stavljaš hranu, osećaš se kao gospodin. Dobiješ sobicu u hotelu, imaš kuhinju, kupatilo, ništa ti ne fali. Ja sam imao i cimera. Ima tamo i Afrikanaca, Arapa, ljudi sa raznih strana sveta. Kada sam prvi put otišao brzo sam odlučio, video sam da svi negde beže odavde pa sam se i ja priključio. Budem tamo godinu ili dve pa se vratim u Srbiju. Kada sam ja išao mesečno sam primao 280 evra. Snadješ se, radiš na gradjevini ili neki drugi posao na crno, može i da se uštedi nešto. Dosta ima azilanata koji su samci, dok je onima koji su sa decom još bolje. Imaju obdanište za njih, mnogi iškoluju decu... Niko te ne maltretira, niko te ne gnjavi, šetaš kroz grad kao da si u Beogradu. Ideš svuda kao slobodan gradjanin.“

Jašar Demirović tvrdi da je svestan da ekonomski azilanti prave problem državi iz koje dolaze, ali veruje da i sama činjenica da je sada tu pokazuje da pokušava da se snadje u Srbiji.

Ipak, kaže na kraju, pod stare dane inostranstvo ga više ne vuče kao nekada, pa bi se teško odlučio da opet ode.

„Sumnjam da ću opet otići. Dosta je bilo. Kada si samac u ovim godinama lakše podnosiš nemaštinu i sve druge probleme. Da imam decu onda bi bilo drugačije, ali ovako za sada ne bih opet put pod noge. Bio sam dosta često, znam da je tamo stvarno dobro, lepo je, ali i ovde možda uskoro bude bolje. Sada čekam malo da i nama krene...“
XS
SM
MD
LG