Dostupni linkovi

logo-print

Romi u Modričkom lugu prepušteni sami sebi


Katastrofalna poplava koja je poharala Bosnu nije zaobišla ni malo posavsko selo Modrički Lug u općini Vukosavlje. Ono malo imovine što su imali, zauvijek je odnijela voda. Nevladine i vladine, ali i mnogobrojne humanitarne organizacije zaobilaze Modrički Lug. Ovo selo u kojem živi blizu 300 Roma, od kojih su polovina djeca, pretvoreno je u geto. Nedostaje svega, pojavila se šuga.

Romi iz Modričkog Luga u općini Vukosavlje u ovim apokaliptičnim vremenima prepušteni su sami sebi. Snalaze se kako znaju i umiju. U odnosu na one druge, one konstitutivne, za njih nisu organizirani centari za prihvat i kolektivni smještaj. Ibro Osmanović, Modrički Lug:

„Nemamo gdje biti. Ljudi spavaju po kombijima. Ja prvi spavam u kombiju, evo i ovaj drugi, ma svi."

RSE: Imaju li djeca dovoljn o hrane, vode?

Osmanović: Malo hrane ima, ali vode nema, nema se čime okupati, nema ništa. Ova naša pština za ničega nije.

Sejdu Osmanovića srećemo ispred njegove opustošene kuće:

„U nas je ušlo u kuće. Stvari su otišle, laminati, vrata, kuće su otišle, sve u helać.“

RSE: Šta očekujete?

Osmanović: Očekujemo da nam neko dođe da pomogne.

RSE: A još uvijek niko ne dolazi?

Osmanović: Još niko. Došli su danas, upisivali su vrata i laminate. A da li će to biti, to se ne zna.

RSE: A doktori, dolaze li?

Osmanović: Došli su jedanput, nekog klora malo prskali po zidovima.

Unkija Ahmetović kaže da su humanitarna pomoć i humani ljudi zaobišli Modrički Lug. U ovom romskom selu pogažena je i Hipokratova zakletva. Izostala je i liječnička pomoć:

„U tri dana sam dobila dvije kante vode, to ne lažem. Ja sam išla u crkvu u Jakeš, u Višnjiku sam otišla i gore sam dobila vodu i hranu svojoj djeci, hvala ima. Dali su mi tri vreće stvari za moju djecu, deke, jorgane, hvala ima. A ovdje nisam ništa dobila. Pogledajte, bila sam – evo 10 dana kako je poplava bila – ošugana. Doktori ne dolaze. Sa česme vode su nam dali. Mi tražimo one, a oni svojim muslimanima daju čiste kante, kupovnu vodu, a nama sipaju u kante po 10 litara, pokvarenu vodu nam, znači, daju da pijemo.“

Behrudin Ahmetović gleda kako kamioni humanitarne pomoć stalno prolaze i redovno zaobilaze Modrički Lug:

„Makar da nam taj romski predsjednik pomogne. Niko ne želi da nam pomogne. Mi bismo željeli makar da predsjednik Roma, odakle bilo, iz Sarajeva, iz Tuzle, dođe da nas malo obiđe i da vidi kako kombiji sa paketima iz Odžaka, iz Borda, iz čitave Hrvatske, iz Slovenije samo putem obilaze. Mi ih molimo:’Hodite ovamo, dođite.’ Trebaju i nama lopate, kolica, krampe da bismo svoje kuće očistili. Nas svi obilaze. Samo kažu:’Doći ćemo.’ Romski jedan kombi pun stvari došao, oni su ga skrenuli - nema tamo Roma, poslali su ga na drugu stranu. Neko treba o nama da se brine.“

Ahmetović upozorava i na katastrofalno humanitarno stanje u selu, ali i diskriminaciju:
„Prvo vode nemamo, što je najglavnije. Lijekova nemamo za ovu djecu koja su bolesna. Niti imamo čim otići, niti smijemo u grad od policije modričke i drugih. Ne smijemo od policije po gradu hodati. Dobili su naredbu da udaraju Rome, da se ne smijemo kretati. Da idem kombijem do grada, da uzmem sebi hranu, ne smijem. Kaže:’Ako dođete u grad, bićete bijeni.’ Znači mi ne smijemo od svojih kuća nigdje.“

Pojedini Romi na svojoj su koži, osim prirodne katastrofe, osjetili i svu brutalnost policije Republike Srpske. Jedan od njih nije želio otkriti svoj identitet, kaže boji se da ponovo ne bude fizički zlostavljan:

„Policija me udarala, nisam ni krao, ni ništa.“

RSE: Zbog čega? Šta je bilo?

NN: Pa bili smo gore, išli da vidimo ima li kakvih po smećima limova. I kad smo se vratili – znači ništa nije bilo, nikakvih problema - na benzinsku da kupim cigara, uhvatili me četiri, pet njih i izudarali me. Nije samo mene, nego i mog zerta su izudarali. I sad me nešto boli, tuši me u prsima – po leđima me udarali.“

Iz Modričkog Luga očajni ljudi traže pomoć. U ovoj zemlji i humanost ima dvije strane.

„Ljudi, ako ima iko da nam pomogne od naših Roma. Ne moraju ni muslimani ni Srbi ni Hrvati, bar Romi naši koji su u inostranstvu da nam pomognu koliko mogu. Mi nemamo nigdje ništa. Nama je otišlo sve. I frižideri, i laminati, i sećije, i kreveti. Nigdje ništa nemamo. I ono što dobijemo, obučemo, moramo baciti - nemamo gdje oprati. Nemamo vode. Kako je poplava bila mi nemamo vode“, kaže Unkija Ahmetović iz Modričkog Luga.
  • 16x9 Image

    Zoran Matkić

    Završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu 1984. godine. Kao novinar radio za mnoge pisane i elektronske medije u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Njemačkoj. Dopisnik RSE od 1997. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG