Dostupni linkovi

logo-print

Revolucionarni anatomski crteži Leonarda da Vinčija


Autor: Alastair Sooke*, BBC, prevela: Ena Stevanović

Većina ljudi smatra Leonarda da Vinčija slikarom iako on nije naslikao više od dvadeset slika do svoje smrti 1519. godine. U dugim razdobljima svoje karijere koja je trajala više od pola stoljeća, da Vinči je bio zaokupljen raznim istraživanjima, od promatranja zvijezda, dizajniranja genijalnog oružja do nadgledanja složenog sustava kanala za vojvodu od Milana Ludovica Maria Sforzu.

Tijekom svog života da Vinči je ispisao hiljade stranica rukopisa, crteža, dijagrama i tekstova na sve moguće teme. Da Vinči nije bez razloga smatran arhetipom renesansnog čovjeka i najznatiželjnijom osobom u povijesti, kako navodi slavni britanski povjesničar umjetnosti Kenneth Clark.

Međutim, kako se navodi na novoj izložbi „Leonardo da Vinči: Mehanika čovjeka“ koja se prikazuje na Međunarodnom festivalu u Edinburgu, jedno područje znanstvenog djelovanja je potaklo Leonardovu znatiželju više nego bilo koje drugo: ljudska anatomija.

Leonardov interes za anatomiju je počeo dok je radio za vojvodu Ludovica od Milana. „Drugog dana aprila 1489.godine“, kako je napisao na vrhu stranice nove bilježnice kada je počeo pisati svoju „Knjigu posvećenu ljuskom tijelu“. Nakon što je nacrtao niz zapanjujućih crteža lubanje njegova je studija privremeno obustavljena, vjerojatno zato što nije imao pristup leševima koje bi mogao secirati.

Tijela kao dokaz

Međutim, njegove ambicije da objavi opsežan traktat o ljudskoj anatomiji su ustrajale i oko dva desetljeća kasnije se vratio svojoj neiskorištenoj bilježnici koja je sada poznata pod nazivom Anatomski rukopis B i čuva se u Kraljevskoj knjižnici u dvorcu Windsor. U njoj se nalazi niz crteža olovkom i tintom kojima je Leonardo zabilježio svoja zapažanja nakon seciranja starca koji je preminuo u bolnici u Firenci u zimu 1507.-1508.godine.

U godinama koje slijede Leonardo se usredotočio na anatomiju mnogo sistematičnije nego ikad prije i pred kraj svog života je tvrdio da je secirao više od trideset leševa.
U zimu 1510.-1511. dok je vjerojatno surađivao s mladim profesorom anatomije Marcantonijem della Torre na Univerzitetu u Paviji, Leonardo je sastavio seriju od 18 uglavnom dvostranih listova sa više od 240 pojedinačnih crteža i preko 13 tisuća bilješki. Taj spis koji je poznat pod nazivom Anatomski rukopis A i koji je također dio kraljevske zbirke je prepun lucidnih zapažanja i uvida u funkcionalnu anatomiju ljudskog tijela.

Leonardo je otkrio mnoge važne činjenice. Primjerice, on je autor prvog tačnog prikaza ljudske kičme, dok njegove zabilješke kojima dokumentira seciranje firentinskog stogodišnjaka predstavljaju najstariji opis ciroze jetre. Da je objavio svoj traktat, Leonadro bi bio značajniji od belgijskog anatoma Andreasa Vesaliusa čiji je utjecajni udžbenik pod nazivom „O tkivu ljudskog tijela“ objavljen 1543.godine. Ali traktat nije nikad objavljen.

U srce problema

Ipak, Leonardo je došao do svojih nedvojbeno najsjajnijih znanstvenih spoznaja nakon što je Marcantonio preminuo od kuge 1511.godine kada je pobjegao od političkih previranja u Milanu i našao utočište u obiteljskoj vili svog pomoćnika Francesca Melzija, 24 kilometra istočno od grada. Tamo je Leonardo postao opsjednut strukturom srca.

Kirurg za srce Francis Wells koji radi u bolnici Papworth u Cambridgeu i koji je nedavno objavio knjigu „Leonardovo srce“ se prisjeća kako je prvi put došao do Leonardovih bilješki još kao student medicine. „Sjećam se da sam pomislio kako su ove bilješke puno bolje od bilo čega što smo imali u modernim udžbenicima anatomije. One su lijepe, tačne i upijajuće i u njima je bila živost koju jednostavno ne nalazite u modenim anatomskim crtežima,“ kaže on.

Tijekom svojih istraživanja Leonardo je otkrio nekoliko izvanrednih stvari o srcu. „Prije i poslije njegovog vremena, jer on nikad ništa nije objavio, se vjerovalo da je srce sačinjeno od dviju komora,“ objašnjava Wells. „Međutim, Leonardo je čvrsto vjerovao da srce ima četiri komore. Štoviše, otkrio je da se atrija kontrahira dok se ventrikuli opuštaju i obrnuto.“

Osim toga, Leonardo je posmatrao i kružno gibanje srca. „Ako posmatrate srce, vidjećete da je ono konusnog oblika. Međutim, to je kompleksan konus u geometrijskom smislu jer se radi o uvrnutom konusu. To je zato što se srce prazni pokretom uvijanja, kao kad cijedite ručnik,“ objašnjava Wells.

Wells kaže da Leonardo nije u popunosti razumio funkciju srčanog uvijanja. „Ali sve negdje mora početi,“ kaže on. „U jednom pasažu Leonardo opisuje pokolj svinja na toskanskim padinama. Vi ili ja bismo vjerovatno uživali u čaši crnog vina dok se svinjetina lagano krčka, ali Leonardo je neprestalno razmišljao o tome. Ubili su svinje tako što su ih uboli kopljem u prsa direktno u srce i Leonardo je primijetio kružno gibanje u tim malim kopljima na srcu. To istraživanje nije bilo od koristi nikome u njegovo vrijeme, ali to je bio ispravan početak na putu ka razumijevanju ove srčane funkcije koja je sada jedna od najvažnijih tema za razumijevanje problema otkazivanja srca.“

Možda najimpresivnija od svega su Leonardova zapažanja o aortalnom ventilu koja je napravio dok je eksperimentirao na srcu vola. Intrigiran načinom na koji se aortalni ventil otvara i zatvara kako bi omogućio da krv teče u jednom smjeru, Leonardo je napravio model srca tako što je voskom napunio srce goveda. Nakon što se vosak stvrdnuo, on je ponovo napravio istu strukturu u staklu u koju je upumpao mješavinu sjemenki trave rastvorenih u vodi. To mu je omogućilo da promatra male vrtloge dok su se sjemenke kovitlale u proširenju na korjenu aorte. Kao rezultat toga, Leonardo je ispravno zaključio da ti vrtlozi pomažu zatvoriti aortalni ventil. S obzirom da nikad nije objavio svoje dalekosežno istraživanje, ovo nam je stoljećima bilo nepoznato.

„Ovo nam je bilo nepoznato do 20.stoljeća kada su dva inžinjera sa Oxforda to prelijepo prikazala u znanstvenom časopisu Priroda 1968.godine ,“ kaže Wells.“U tekstu je bila samo referenca na Leonarda da Vincija. Dvije su izvanredne stvari u tome: prva je da se radi o jednoj referenci, a druga je da je ta referenca stara 500 godina.“

Dakle, zašto je Leonardo tako sjajan anatom?

„Ne treba se zanositi tvrdnjama da je Leonardo bio jedinstvena figura,“ kaže Martin Clayton, voditelj grafika i crteža u kraljevskoj zbirci i koautor izložbe u Edinburgu. „U to vrijeme je bilo mnogo anatoma istraživača i mnogo umjetnika je bilo zainteresirano za anatomiju. Međutim, Leonardo je unaprijedio obje te stvari mnogo više nego bilo ko drugi. On je bio istinski primjer anatoma koji je također sjajno crtao i umjetnika koji je bio vrlo vješt disektor. To ujedinjavanje ovih dviju vještina u jednom liku čini Leonarda doista jedinstvenim.“

* Alastair Sooke je umjetnički kritičar Daily Telegrapha.
XS
SM
MD
LG