Dostupni linkovi

logo-print
Protekle je subote, u malom ličkom mjestu Srb, proslavljen antifašistički praznik 27. srpnja, 72 godišnjica partizanskog ustanka naroda Like. Velikom broju građana, uglavnom izbjeglim Srbima iz svih dijelova svijeta, to je godinama već tradicija i prilika da obiđu rodno mjesto i sretnu rodbinu i prijatelje.

„Kažu, ovdje za pet godina neće nikog biti, neće biti života... Ja kažem 'hoće, bit ću ja', čim je jedno, život postoji!“, vedro i s osmjehom poručuje medicinska sestra Biljana Rajak.

U Srb se vratila još početkom 2001, zna da njezina priča nije realna slika života u Srbu, ona je sretna jer ima takvo zanimanje, pa je odmah po povratku dobila posao u 30 kilometara udaljenom Donjem Lapcu.
Biljana Rajak sa susjedom

Biljana Rajak sa susjedom


"Vratila sam se ja, moja kćerka i moj suprug, koji povremeno odlazi na rad u Njemačku. Kćerka je završila fakultet u Zadru, sad traži posao i eto, tako, živimo, mučimo se, ništa nam nije od ruke, ništa nemamo“, kaže Biljana.

"Ništa nema, jer nema ni ljudi“, dodaje Biljanina susjeda, „nema dućana jer nema ljudi, nema ambulante jer nema ljudi i tako, teško ovima koji su tu“.

"Ovdje su“, kaže Biljana, „manje-više stari ljudi i najveći, najveći problem je liječnik“.

Liječnik u Srb dolazi 3 puta tjedno, a ako se netko razboli između tih posjeta mora platiti privatni prijevoz do Gospića, Zadra ili Gračaca, jer Srb je prometno potpuno izoliran, priča 75-godišnja Milica, koja više od polovice svoje male penzije, od 230 eura, potroši putujući doktoru.

"Ja često idem u Gospić na kontrolu, slaba sam na srce, a imam i drugih problema, i svaki put ja platim 300-400 kuna za privatni prijevoz“, kaže Milica.

„To je oko 50-60 eura“, pojašnjava Miličina kćerka koja je došla u posjetu majci. „Za 60 eura mi iz Srbije dođemo dovde i nazad“, dodaje.

„Odsječeni smo apsolutno od svega i nijedna vlast to ne pokušava riješiti“, ogorčeno dodaje povratnik Nikola Lajić-Pipan koji ni penziju ne može dignuti u Srbu već mora potrošiti na prijevoz do Gračaca.

„Već dugo molimo da se u Srbu postavi jedan bankomat, da možemo da dignemo ono svoje sirotinjice što smo zaradili krvavo, a isto tako molimo i tražimo da se uvede i redovna autobusna linija, barem jednom tjedno, i da ide preko Srba, Lapca i da izlazi u Korenici, koja je ,onda, vezana sa Zagrebom,a iz Zagreba svatko može da ide kuda hoće“, kaže Nikola.

Ni ovdje ni tamo

U Srbu je prije rata bilo nekoliko tvornica, nekoliko srednjih škola, kino dvorana i sve što im je, kažu, trebalo. Od nekadašnjih više od 3.000 stanovnika danas ih je tek 500-600, brojka varira jer mnogi odlaze. Mjesto ima osnovnu školu i 26 đaka do četvrtog razreda, dva dućana, poštu, policiju i dva kafića i to je, uz još puno razrušenih kuća, sve.

"Kafići su nam sve, to nam je i knjižnica, i čitaonica, i kino...“, priča u šaljivom tonu Ljiljana, ali,kaže, živi se. Ljudi koji dođu iz grada pa vide današnji Srb, njima je to strašno, oni su navikli da im je sve na dohvat ruke, a ovo je pustoš. „Ali“ ,kaže uz gorkast osmjeh, „nekada nije 'čar' ni da ti je sve na dohvat ruke, za puno stvari moramo otići u Zadar, pa tako, malo, malo, pa vidimo more“.

Biljana priznaje da je njezin život, zahvaljujući poslu i obitelji koja se skoro sva vratila, iznimka. Za većinu, Srb je otužno, siromašno i usamljeno mjesto, živne tek malo ljeti kad iz Srbije ili drugih zemalja dođu djeca i unučad.

„Dok je ovo baba i penzionera, dolaze babama, a kad nestane baba, kad nestane nas baba", sjetno uzdiše Milica, „onda ne znam kome će i da li će dolaziti“.

„Dolazit ćemo na groblje“, odgovaraju dvije mlađe Srbljanke, koje nakon Oluje žive u Beogradu, „svakog 27.07 ćemo doći, pa makar na groblje, ako ništa drugo“.

„Ovo vam je sad vesela slika, ovi julski dani u Srbu, al' da dođete za mjesec dana“, kažu naše sugovornice, „to će već biti tužnije“.

„A tamo negdje kad se ispeče rakija i završe jesenji poslovi, kako će tek onda biti tužno. A zimi“, ježi se Milica, „nemate koga viditi na cesti, ja izađem i pogledam gore, nema žive duše, pogledam dolje, žive duše nema! Mnogi bi se vratili, al zidovi se ne jedu“.

Osim Srba povratnika, u Srbu živi, i slične muke dijeli, i 13 obitelji naseljenih bosanskih Hrvata. Međusobno, kaže Milica, nemaju nikakvih problema.

„Nije ni njima bilo lako, ostaviti svoje i doći tu. A sad,tu su se udomaćili i neka ih. Da nema njih, bilo bi nas šaka“, dodaje.

Rijetki mlađi povratnici pokušavaju oformiti seoska domaćinstva, proizvode sir, ličku basu i med, a neiskorištene šanse leže i u turizmu jer kraj ,kao i cijela Lika, plijeni ljepotom, ističe 65-godišnji povratnik Dušan Ćopić, 'rendžer s vrela Une', kako nam se predstavio.
Miloš i Đuro, 22-godišnjaci iz Beograda

Miloš i Đuro, 22-godišnjaci iz Beograda


„Znate li vi da 60 posto ljudi u Hrvatskoj ne znaju da Una izvire u Hrvatskoj?!!! Svi misle da izvire u Bosni. A Una izvire od Srba jedno 4 kilometra i proteže se, njezin tok, do granice jedno 5 kilometara. Nije puno, al' ipak, izvor je glavni i da ga zatvorimo – Bosanci nemaju Une“, šali se Dušan.

Do većine okupljenih, 27. srpnja, u hladovini parka, u središtu Srba, ne stižu političke poruke s obližnjih pozoronica, ni lijeve ni desne, kao da ih ne čuju. Među njima su i Miloš i Đuro, došli su bakama iz Beograda, u Oluji su imali 4 godine.

„Eto, mi nismo bili ni Titovi pioniri, a ni ovi s druge strane, znači ne pripadamo ni ovde, ni tamo. Zato i sedimo, fino, u hladovini, i uživamo“, kažu.

„Ma, ne osjećamo mi više ništa, nigdje ništa, gdje god bile“, dodaju njihove susjede koje također odmaraju u hladovini i pozdravljaju poznate koji prolaze. „Mi smo“ ,kažu, „generacija koja je najviše stradala i jedino što osjećamo je da ne pripadamo ni ovdje ni tamo, ni ovima, ni onima, mi smo negdje otišle u 'totalni ofsajd'“.
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG