Dostupni linkovi

logo-print

Ratni reporteri iz Sarajeva 20 godina poslije: Bila je to borba za istinu


Javljanje Christiane Amanpour iz Sarajeva 1994. i razgovor link vezom sa tadašnjim američkim predsjednikom Billom Clintonom.

Javljanje Christiane Amanpour iz Sarajeva 1994. i razgovor link vezom sa tadašnjim američkim predsjednikom Billom Clintonom.

Konferencija „Mediji u ratu i miru: Možemo li bolje?" okupila je u Sarajevu više od stotinu ratnih dopisnika i drugih novinara iz cijelog svijeta.

Od njih, zatim iz Internacionalnog teatarskog festivala MESS, kulturološkog programa Modul Memorije, potekla je inicijativa da Sarajevo bude centar ratnog izvještavanja i ratne umjetnosti, WARM Centar u Sarajevu: war (rat), art (umjetnost), reporting (izvještavanje), memory (sjećanje).

Kako se probijala istina o Sarajevu? Kako su u svijet odlazile informacije iz grada koji je bio pod opsadom 44 mjeseca, tokom koje je poginuo 11.541 stanovnik i ubijeno 1.601 dijete? Šta je bilo presudno da se svijet koji je spavao, konačno probudi?

“Jedini način i šansa za okupirano Sarajevo bili su ratni izvještači, novinari i fotoreporteri koji su radili za svjetske medijske centre. Upravo slike koje su svakodnevno odlazile iz opsjednutog Sarajeva, snažno su uticale da se pristupi vojnoj intervenciji”, kaže profesor sarajevskog univerziteta Sulejman Redžić.

“Da njih nije bilo, s obzirom na blokadu u kojoj se nalazila Bosna i Hercegovina, da je od deset repetitora,sedam kontrolisala JNA i Vojska Republike Srpske – u toj blokadi oni su bili neophodni. Nikada svijet ne bi saznao istinu o stradanju Sarajeva, civila, žena i djece”, naglašava penzionisani general armije BiH Jovan Divak.

(VIDEO: Sjećanje na opsadu Sarajeva, april 2012.)



Među onim koji su se ovog tužnog aprila vratili u Sarajevo je i Allan Little, dugogodišnji ratni izvještač BBC-ja, koautor knjige i serije “Smrt Jugoslavije”. Kaže da nije bio voljan da dolazi u Sarajevo, smatrajući kako mu nije do "nostalgičnog safarija", kako je to nazvao.“ Kako misliš da ne dolaziš, pitali su ga bosanski prijatelji iz Sarajeva.

Alan Little, ratno izvještavanje iz BiH, foto: BBC

Alan Little, ratno izvještavanje iz BiH, foto: BBC

„Kada sam prvi put čuo za susret novinara u Sarajevu, nisam htio doći, zato što sam mislio da ono što se desilo ovdje, nije razlog za slavlje. Onda su mi kazali da moram biti u Sarajevu, da se ne radi se o proslavi, da je to je čin sjećanja.Tada sam rekao uredu, ubijedili su me da dođem i prilično sam polaskan. Ovaj grad za sve nas koji smo živjeli ovdje za vrijeme tih godina, strane novinare koji smo bili u stvari privilegovani, ovaj grad je, znači, mnogo više nego što možemo izraziti. Svjedočiti o onomo što se dešavalo ovdje, pokušavati objasniti neodlučnom svijetu, svijetu koji nije htio znati, sve ono što se događalo", kaže Little.

Ideja o knjizi „ Smrt Jugoslavije“ koju je napisao sa Laurom Silber, rodila se u jednom sarajevskom hotelu.

„Nisam prepoznao rat o kojem su pričali u Londonu. Pričali su o ratu punom etničke mržnje, u kojem ljudi ubijaju jedni druge, u kojem je postojala moralna jednakost, balans krivice, da je to nešto u genetskom i kulturnom predodređenju ljudi. Bilo je apsurdno, nije imalo ikakve veze sa onim što sam što sam vido i svjedočio. Nakon

"Pričali su o ratu punom etničke mržnje, u kojem ljudi ubijaju jedni druge, u kojem je postojala moralna jednakost, balans krivice, da je to nešto u genetskom i kulturnom predodređenju ljudi. Bilo je apsurdno, nije imalo ikakve veze sa onim što sam što sam vido i svjedočio."


izvjesnog vremena u Beogradu sam s Laurom Silber planirao strukturu knjige, ali prvo smo se morali složiti oko toga zašto se rat dešava. Veoma smo lako sve sumirali, i to sam poslije rekao ljudima u Londonu: Ako hoćete da razumijete rat nemojte gledati Sarajevo, gledajte Beograd. Laura se složila sa mnom. Ako hoćete da razumijete zašto se Jugoslavija raspala, nemojte se foksirati na Sloveniju i Hrvatsku kako proglašavaju nezavisnosti, pogledajte šta je urađeno u Beogradu, što je vodilo ka odlukama o proglašenju nezavisnosti. Centralni argument u našoj knjizi je rečenica – Pod Miloševićevim vođstvom, od početka dezintegracije Jugoslavije, Srbi su bili ključni secesionisti. U to vrijeme u zapadnim demokratijama važila je procjena da je pravi problem u tome što su Slovenija i Hrvatska progasile nezavisnost, i da je to uzrokovalo rat – i ja sam želio da pobijem tu pretpstavku. Zato smo željeli da napišemo tu knjigu – hjeli smo raspravu sa tačke gledišta da je Beograd motor sukoba“, navodi Little.

Dvadeset godina poslije Little je iznenađen ali zadovoljan time kako je knjiga „Smrt Jugoslavije“ prošla test vremena.

„Ona je dijelom hronika neuspjeha zapadnih demokratija da brane osnovne vrijednosti njihovih društava. I ona je dijelom optužnica protiv Velike Britanije i Francuske posebno, i uglavnom zapadne demokrtiije“, kaže Litlle.

Remy Ourdan, foto: journalisten.dk

Remy Ourdan, foto: journalisten.dk

Remy Ourdan, bio je najmlađi ratni izvještač iz Sarajeva. Profesionalna karijera ovog reportera pariškog lista Le Monde zapravo počinje 1992. u opkoljenom Sarajevu. Kao 23. godišnji freelancer došao je u grad i tu ostao pet godina. Danas kaže:

„Ratno izvještavanje nije povezano sa politikom i političkim izjavama. Vezano je za istinu. Znam da je za mnoge od nas, ratne izvještače, to bilo izuzetno frustrirajuće, da niko nije došao da pomogne Sarajevu. Ali, to nije ono što mi radimo. Mi izvještavamo, sastavljamo priče, tako da je to veoma teško pitanje. Da li osjećamo odgovornost zato što nije bilo intervencije, ili osjećamo odgovornost zato što je došlo do intervencije u septembru '95, i zašto je međunarodna zajednica intervenisala na Kosovu mnogo brže nego u BiH. To su vrlo teška pitanja i nisam baš siguran kolika je uloga medija u tome. Jedino što znam to je da je uvijek legitimno i važno govoriti istinu. A kako ljudi izvana koriste tu istinu – to već nije do nas. Mi smo samo mali pripovjedači."

Kako mu izgleda Sarajevo danas?

„S obzirom da ja više ne pišem o Bosni i da ovdje dolazim iz svojih ličnih razloga – da posjetim prijatelje, da radim na vlastitim projektima, što znači da dobro poznajem Sarajevo – trebali biste ovo pitati kolege koji se vraćaju nakon dvadeset godina, jer bi oni mogli reći kakve promjene vide. Meni je Sarajevo kao drugi dom", kaže Ourdan.

Grad je obnovljen, ali ljudi nisu

Ratni reporter iz Velike Britanije Vaughan Smith, danas direktor „Frontline kluba“ iz Londona o svemu kaže:

„Nisam pobornik proslave, ne vidim šta se tu ima proslavljati. O tome treba samo misliti i govoriti.. Za sve nas, novinare koji smo bili ovdje i izvještavali o sukobu, ta ratna priča je bila veoma važna, a za mene je utoliko važnija što je od mene načinila pravog novinara i što me naučila da shvatim koliko je odgovorno izvještavati o ljudima, o istini. Kao novinar, ja se nisam fokusirao samo na ratnu mašineriju. Ja sam se usmjerio ka ljudima i shvatio da o njima moram izvještavati i reći istinu. Naša dužnost je izvještavati o istini. Da, nama novinarima je važno što smo se vratili u Sarajevo. Nadam se da je to isto toliko važno i građanima Sarajeva. Važno je pričati o tome šta se dogodilo. Bilo je tu raznih priča, mnogo propagande, mnogo laži, ali mi znamo šta se ovdje događalo. Neki novinari su smatrali da se nešto mora učiniti. Naravno, trebalo je učiniti mnogo više, čak mislim da neki – kao što je međunarodna zajednica i Ujedinjene nacije – nisu bili baš od velike pomoći. Sada, kad smo se vratili ovamo, vidimo da je grad obnovljen, ali ljudi, nažalost, nisu. Na njihovim licima vidi se melanholija, vidi se kako misle da je njihov život trebao biti potpuno drugačiji. Ja se s tim slažem. Njihov život je zaista trebao biti drugačiji. Mislim da je bitno obilježiti ovu dvadesetu godišnjicu, ali moramo imati na umu da to nikako nije proslava.“

(VIDEO: Građani Sarajeva o osjećanjim na 20.godišnjicu opsade grada)



O tome da li međunarodna javnost i dalje uči u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu situaciju u Siriji i na Bliskom istoku, ratni reporter Vaughan Smith kaže:

„Plašim se da sam vrlo negativan u pogledu onog što međunarodna javnost radi. Sve zemlje na prvo mjesto stavljaju svoje interese. Mi naprosto ne shvatamo da je blagostanje u drugim zemljama i naš vlastiti interes. Pogledajte samo moju zemlju: umiješali smo se u Irak i u sve te sukobe, a sve to s posljedicama koje su potpuno suprotne onome što smo htjeli. Mene zaista zbunjuje zašto se mi uopšte uključujemo u te konflikte. Da, uključili smo se i u Kosovo, i to mi se čini da je bilo malo korisnije, ali, na kraju krajeva, mislim da mi samo gledamo svoje interese. To je zaista deprimirajuće. A ja vjerujem da tamo negdje postoji bolji svijet.“

Sarajevske 'ruže'

Sarajevske 'ruže'

Roger Richards (SAD), novinar, reditelj i kamerman, autor filma „Sarajevske ruže“ o pukotinama ostalim nakon granatiranja na asfaltu, a koje su kasnije obojene crvenom bojom:

„Mislim da će se u historijskim udžbenicima mnogi pitati šta se to ustvari dogodilo. Na neka od tih pitanja je prilično lako odgovoriti, no, mi neprestano slušamo isto pitanje: Zašto? I ja sam o tome razmišljao, pa je i moj film o tome. U filmu se pokušavam postaviti u poziciju ljudi koji su bili ovdje u to vrijeme. Tu se radi posebno o jednom ljekaru čije je ime Asim Haračić. On je za mene jedan od heroja Sarajeva jer je liječio ljude. Praktično je bio na prvoj liniji fronta pružajući svoje medicinske usluge, pomagao ranjene u bolnici Koševo. Njegovo viđenje svega toga je vrlo posebno.“

Na pitanje na šta ga podsjećaju „sarajevske crvene ruže“, odgovara:

"Sarajevske ruže podsjećaju me na ožiljke na srcu. One su neka vrsta podsjetnika. Ožiljci na srcu se ipak mogu zaliječiti, a ruže su prekrasna stvar, to je predivan cvijet. Ove obojene crvene mrlje na pločnicima nekome mogu izgledati i kao nešto ružno i destruktivno, ali ja to ne vidim tako. Ja to gledam potpuno drugačije – njihova poruka je jasna“, kaže Richards.

Nikoga nije bilo briga

Ratna neman je zahvatila BiH i pored brojnih nastojanja da se rat zaustavi a mir zadrži.

Neposredno prije užasa koji će stići, u proljeće 1992. glavni urednici najznačajnijih medija u zemlji, Goran Milić (Yutel), Milenko Voćkić (Radio Sarajevo), Kemal Kurspahić (Oslobođenje) i Nenad Pejić (TVSarajevo), obratili su se javnosti pozivom za mir:


Na mir su pozivali građani, univerzitetski profesori, umjetnici. Šetnje za mir, skupovi protiv rata, „Svenarodni Parlament“.

Evo šta su tada poručili Zdravko Grebo, Alma Suljević, Josip Pejaković i Rade Šerbedžija:



Uprkos svemu, pale su prve žrtve, počeo je rat.O njegovim strahotama izvještavali su reporteri iz cijelog svijeta. Među njim i Keith Tayman - Chuck, novinar i kamerman TV BBC.

„Nama je bilo lako, mi smo mogli izvještavati i s obje linije fronta. Bilo nam je veoma jednostavno jer smo se mogli kretati. Odsjeli smo u hotelu, tokom dana prelazili bismo liniju, a onda se uveče opet vraćali u grad.. Da, ovdje je među nama vladalo pravo drugarstvo. Moram reći da je i to jedan od razloga što smo organizovali ovo okupljanje. Bilo je to prijateljstvo, ne samo među nama novinarima, već i s lokalnim stanovništvom koje je s nama usko sarađivalo. Prekrasan je osjećaj, sada se vratiti i ponovo vidjeti sve te ljude. Ja se zaista prekrasno osjećam dok šetam unaokolo, a na ulicama vidim toliko mnogo ljudi i vozila, jer u ono vrijeme niste mogli na ulicama vidjeti ljude već samo blindirana vozila. Evo me sada, nakon dvadeset godina, gdje ponovo šetam ovim prekrasnim ulicama. Zaista je dirljivo vidjeti kako ovaj grad ponovo živi“, kaže Tayman.

„Djevojka iz filma“ naslov je romana britanske novinarke Charlotte Eager koja je izvještavala za Daily Mirror a zatim BBC, sa ratišta u bivšoj Jugoslaviji, a time i iz Sarajeva. Bilo joj je teško naći izdavača knjige o ljubavnoj priči iz Sarajeva, koja je jedva objavljena a zatim - razgrabljena. Sada želi snimiti film i opet je pred istim problemom – zašto Sarajevo, zašto BIH, pitaju oni koji donose odluke.

„Da, i pored mog briljantnog agenta Vilijama Morisa, jednog od najboljih na svijetu, ja sam imala velikih problema oko objavljivanja ove knjige. I pored toga što se materijal svima sviđao, što su svi oni mislili da je fantastičan, ja godinu i po nisam mogla naći izdavača a onda sam otišla kod jednog koji mi je rekao - pa, pa znaš Bosna je Bosna, niko ne želi objavljivati priču o Bosni. A ja mu kažem - ali to je ljubavna priča, ljubav u opkoljenom Sarajevu! No njegov odgovor je – "Ma neee, to je ipak priča o Bosni. Nikom nije stalo”. A ja kažem: “Znam da negdje postoje ljudi kojima je stalo”. Kasnije je knjigu objavio drugi izdavač, prvo izdanje je bilo rasprodato što ipak dokazuje da ima ljudi koji su zaintresirani da je kupe", naglašava Sharlote Eager.

Na pitanje da li to govori o nedovoljnom interesovanju za BiH, odgovara:

“Da, ja mislim da postoji nedostatak interesa za Bosnu u Velikoj Britaniji, ne znam za ostale zemlje, ali nezaintresiranost je očita i to je grijeh. Mislim da je Bosna mjesto gdje smo se mi veoma, veoma loše ponijeli i ljudi se jednostavno s tim ne mogu suočiti. A sada imamo i druge ratove! Neki mi, pak, sugerišu da priču izmjestim u Kabul, Bagdad a ja im uporno pokušavam objasniti da se radnja dešava u Sarajevu, veoma karakterističana radnja, drugi likovi, to jednostavno tako ne funkcioniše – kad biste, na primjer tu ljubavnu priču smjestili u Kabul ili Bagdad, to naprosto ne ide... Al Kaida bi vam za tren oka bila za petama - to je potpuno drugačija priča. Prije mnogo godina kada sam prvi put došala na Balkan moj prijateljica Paula, za koju sam oduvijek mislila da je Talijanka a za koju se kasnije ispostavilo da je Hrvatica, mi je rekla da će me odvesti kod svog oca koji mi ima nešto važno ispričati. I tako smo otišli kod njega, u njegov stan u Londonu. Tamo sam zatekla jednog tipičnog Balkanaca koji mi je svojim čudnim akcentom, onako uspaničeno, stojeći pored zida izlijepljenog karatama i fotografijama Dubrovnika rekao: "Mora se, mora se nešto uraditi (ja sam, znate u to vrijeme radila za Daily Mirror), ali znaš oni pucaju po Dubrovniku, našem prekrasnom Dubrovniku, Vi morate pisati o tome”. Nedugo zatim sam otišla svom šefu i usplahireno ponovila ono što sam čula sugerišući da o tome svakako treba pisati,... a on mi je samo rekao: "Slušaj Šarlot, nikoga nije briga! Ja sam tada, potuno šokirana i onako, poput male djevojčice, bijesno udarajući nogom o pod kazala - ali mi ih moramo, mi ih moramo natjerati da ih bude briga. I upravo sam zato došla ovdje, zato sam napisala ovu knjigu, jednostavno želim ljude natjerati da im bude stalo i baš zato ću napraviti i film – ja želim učiniti nešto kako bih im pomogla u tome“, ističe Eager.


¨Povratak u Sarajevo¨
novinarke RSE Irine Lagunine
Stranim novinarima domaćini su bili bh. poslenici javne riječi. Istina je prva žrtva rata u BiH, slažu se u ocjeni.

„Pregledao sam tekstove iz Oslobođenja i preslušavao neke emisije Radija BiH jer sam i za njih radio reportaže. Mogu da kažem, izuzev nekih armijskih saopštenja, to su bili vrlo korektni izvještaji, koji su odgovarali istini i stvarnosti. Zadivljujuće koliko smo se pridržavali činjenica, istine, mislim da smo bili stotinu kopalja iznad ovog novinarstva koje iskrivljuje i zamagljuje istinu“, ocjenjuje dugogodišnji novinar, ratni reporter lista Oslobođenje Šefko Hodžić.

Novinari – izvještači napuštaju Sarajevo, mnogi će se vratiti uskoro je im je ovaj grad postao drugi dom. Neki od njih krenuće na novo ratno žarište, odakle će upozoravati svijet da ne spava. A građani Sarajeva, kako kaže novinar Nermin Čengić,ostaće sa svojim uspomenama na grad pod opsadom:

„Mi iz opsade se i danas poznajemo. Iako smo se izdeformisali debljinom, borama, modom, imamo zajedničku iskru u očima koja nas baca o zid određenim danima, na određenim mjestima, pri pomenu određene činjenice, kad se vidimo. I kad šutimo...“

(FOTOGALERIJA: Sarajevska crvena linija, 20. godišnjica opsade, april 2012.)

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG