Dostupni linkovi

logo-print

Ratni zločini u Goraždu: Hapšenja pripadnika ARBiH korak ka istini


Goražde

Goražde

Četiri pripadnika ARBiH iz Goražda uhapšena su pod sumnjom da su u septembru 1992. godine počinili ratni zločin nad vojnicima VRS, zarobljenim na planini Trovrh. Dok njihove porodice ovo hapšenje smatraju tek prvim korakom ka potpunoj istini o ovom događaju, u Goraždu izražavaju ogorčenje zašto su branioci prvi na udaru i zbog čega još uvijek niko nije odgovarao za zločine počinjene nad stanovnicima ovog grada.

Milja i Kojo Vuković u naselju Podobarak živjeli su od prometa u podrumu pića kojeg su držali u prizemlju porodične kuće. S prvim slutnjama da je rat na pragu u martu 1992. godine dvoje djece smjestili su u Srbiji. Narednog mjeseca Milja je otišla da posjeti djecu. Nazad više nije mogla, jer počeo je rat:

„Pa smo se čuli preko radioamatera. Tog 20. avgusta je sa sinom mojim je razgovarao, isto preko radioamatera, i rekao je:’Pošao sam, spakovao sam nešto stvari i idem po vas. Bježim, ovdje nema života.’ Da bi tu istu noć bio napadnut taj relej. Poslije toga su se ispredale priče, bilo je ovo, bilo je ono, ovako, onako... Nisam vidjela“, priča Milja.

Član Regionalnog udruženja logoraša iz Višegrada i rođak dvojice zarobljenika sa Trovrha Veljko Lasica pojašnjava da je na Trovrhu bila raspoređena jedinica VRS zadužena za zaštitu radio-relejnog sistema izgrađenog prije rata:

„Posada brojala od 15 do 20 ljudi. Oni su se ta dva dana borili, branili koliko su mogli da se brane, međutim, ponestalo je hrane i pomalo minicije, presječeno je snabdijevanje vodom i strujom, tako da su bili stvarno u bezizlaznoj situaciji jer su na njih napadale mnogo jače snage. Jedna grupa - njih osmorica bili su u prizemnoj etaži, a druga sedmorica su bili u gornjoj etaži. Ova sedmorica su uspjeli da se spuste, izbjegli su, prešli su na srpsku teritoriju, a ova osmorica što su ostali borili su se još neko vrijeme - i ipak je preovladalo mišljenje da se predaju.“

Planina Trovrh najvisočija je kota iznad Goražda sa koje se pruža pogled na ovaj grad. Napad na ove linije izveden je u avgustu 1992. godine u sklopu operacije „Krug“, kojom su jedinice ARBiH oslobodile lijevu obalu Drine.

Ratni komandant 31. drinske udarne brigade Abduselam Sijerčić kaže da je ta akcija bila iznuđena nakon tri i po mjeseca bjesomučnog granatiranja i snajperskog djelovanja po gradu:

„Sama činjenica da je u ta tri i po mjeseca poginulo preko 700 ljudi u Goraždu govori da smo mi morali nešto uraditi. Jednostavno su nas natjerali - ili da izginemo svi, ili da pokušamo nešto promijeniti. Taj Trovrh koji oni spominju, odnosno spominju te ljude koji su bili gore kao civile je nenormalno zato što je to bio legalni vojni cilj. I sama činjenica da je nama trebalo sedam dana da ga zauzmemo govori koliko je bio jak. Sve poslije toga je bilo regularno", tvrdi Sijerčić.

U borbama na Trovrhu jedinice ARBiH zarobile su Budimira Todorovića, Đoka i Boška Lasicu, Koja Vukovića, Tioslava Radovića, Miodraga Gojkovića, Njegoša Ćeha i Ratomira Klačara.

Prema podacima udruženja, oni su najprije sprovedeni u objekat silos u Kopačima. Različite su informacije o sudbini Klačara. Dok u udruženju tvrde da je ubijen, u Goraždu ističu da je u pritvoru izvršio samoubistvo. Sedam preostalih zarobljenika prebačeno je u u PS Goražde.

Uhapšeni pripadnici Armije Muhamed Adžem, Suljo Karkelja, Omer Uglješa i Senad Halilović osumnjičeni su da su ih preuzeli iz pritvora i iz vatrenog oružja ubili na lokalitetu Lađeva stijena u Kopačima. Dijelovi skeletnih ostataka dvojice zarobljenika ekshumirana su iz jezera Perućac, dok je tijelo trećeg, ukopano pokraj objekta Silosa, ekshumirano ranije.

O eventualnoj krivici odlučuju pravosudni organi u Istočnom Sarajevu, što u Goraždu izaziva nezadovoljstvo, uz ogorčenje zašto još uvijek niko nije procesuiran za zločine počinjene nad stanovnicima grada koji je cijeli rat proveo u potpunom okruženju i izolaciji.

„Da se postupak povede, ali na državnom nivou. Ne da nas oni koji su nas do jučer napadli sad sude. Niko nije protiv toga da se procesuira svako ko je počinio zločin. I sva udruženja i ova vlada stavljaju se na raspolaganje da se ustanovi istina“, navodi ministar za boračka pitanja BPK Goražde Osman Subašić.

„Mi ne tražimo nikakvu osvetu, tražimo samo pravdu - da pravi ljudi budu odgovorni i Srbi i muslimani i Hrvati za zločine koje su učinili u onom periodu. Meni je žao svake žrtve koja je nevina“, kaže Veljko Lasica.

Milja Vuković još uvijek traga za tijelom svoga supruga:

„Dok sam živa ja ću da ga tražim. To mi je želja. Ja nisam s njima živjela dan nego 18 godina, dvoje djece izrodila, porodicu stvorila. I sve ono što sam stvorila tog dana je nestalo, pa mi je želja da se zna. Pa jedna kost, jedna kost“, kaže Milja.

Bol porodica žrtava s obje strane obruča oko goraždanske ratne enklave jednaka je. Grad koji je 1365 dana proveo pod opsadom, bez struje, vode, hrane i lijekova, zaslužuje da ovo bude samo prvi u nizu sudskih procesa, zaslužuje potpunu istinu - jer samo s njom ratne rane lakše zacjeljuju, a oni koji ih nose, umjesto u prošlost, mogu početi gledati u budućnost.

************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
  • 16x9 Image

    Alen Bajramović

    Rođen je u Minhenu 1974. godine. Novinarstvom se počeo baviti 1996. u Radio-televiziji Goražde, gdje je obavljao dužnost urednika Informativnog programa. Autor je prvih međuentitetskih radijskih projekata u BiH.

XS
SM
MD
LG