Radio Slobodna Evropa

Da smo znali Trideset godina je prošlo od kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Da ste 1992. godine znali šta će se sve dogoditi, šta biste uradili?

Una Čilić

Šta biste uradili da ste jučer znali kakav će vam današnji dan biti? Da li biste se drugačije pripremili, nešto promijenili ili možda ipak ostali kod kuće? Koliko ste puta uopšte razmišljali o tome šta bi bilo kad bi bilo?

Šta biste uradili da ste 1992. godine znali da će rat u Bosni i Hercegovini trajati četiri godine? Da li biste te godine kada je vrijeme počelo da se mjeri u primirjima, kretanje u barikadama i svakodnevni život dijeli na prije sirene i poslije granate, da li biste tada mogli i pomisliti da ćete i 30 godina poslije pričati o ratu?

Ja ne.

Ali ja sam 1992. godine imala sedam godina. Moje odluke su bile bazične i ograničene na to da li ću ponovo da gledam Moju Afriku ili Prljavi ples. Odluke su za mene su tada donosili moji roditelji.

No, ovih dana to pitanje postavljam i sebi i drugima. Pitam se to dok gledam ljude koje poznajem iz Odese, iz Kijeva, kako ostaju u Ukrajini usred rata za kojeg niko ne zna kada i kako će završiti. Jer nikada ne znamo. Razgovaram sa ljudima iz BiH koji su te 1992. godine imali malo više godina od mene, sa ljudima koji su bili tinejdžeri, mladi ljudi na početku svojih života i pitam ih: šta biste uradili da ste znali? Pitam ih da pošalju poruku mladom sebi u 1992. godinu.

‘Sve bih opet isto’

Elvina Bukvu rat je zadesio na zimskom raspustu u Sarajevu. Imao je 17 godina i iz rodnog Goražda došao je kod brata u Sarajevo.

Rat je proveo u vojsci po Igmanu, Bjelašnici, Treskavici.

"Ja ne bih ništa mijenjao. Opet bi ponovo sve isto uradio", kaže mi Elvin koji od 2004. godine živi u Holandiji.

Razlog njegovog odlaska iz BiH je pojašnjava "ljubav prije svega" jer je u jednom od konvoja koji je 1993. godine uspio izaći iz Sarajeva bila i njegova sadašnja supruga koja je tada otišla u Holandiju.

Elvin Bukva: Sve bih opet isto

Ja sam tada imao 17 godina i mislio sam da činim pravu stvar. Da je moja dužnost i obaveza braniti domovinu. I da druge nemam. U godinama poslije često sam se puta osjećao iznevjerenim od strane vladajućih struktura, ali ipak ima taj bosanski inat, taj prkos u nama ili patriotizam koji većina od nas ima u sebi tako da mislim da ne bi postupio drugačije da bi opet uradio kao što sam uradio 1992. godine.

Nisam imao neke konkretne planove šta bi želio biti te 92. godine, išao sam u srednju školu, u treći razred. Jedina mi je želja bila da napunim 18 godina i mislio sam da će cijeli svijet biti moj. Htio sam da putujem, obilazim svijet i sanjam. Ali sa 18 godina postao sam vojnik. Mladom sebi bi rekao šta ti je suđeno to će ti biti, a šta ti nije suđeno to će te zaobići. Ili što bi rekao Dino Merlin "furaj mali sam sredinom pa šta bude neka bude."

Poput njega i Nihad Kreševljaković, direktor MESS Festivala, učinio bi sve isto.

"Ne bih postupio drugačije i uradio bih sve što sam i tad jer nekako mi se sve drugo čini besmislenim", kaže Nihad.

Rođen 1973. godine rat je proveo u Sarajevu pod opsadom dugom 44 mjeseca i kako sam kaže "sigurno da je ta opsada veoma utjecala na to ko sam ja danas i vrlo bih se teško mogao zamisliti drugačijim."

Nihad Kreševljaković: Ne bih postupio drugačije

Mislim da nekako ne bih volio da sam 1992. znao kako će sve izgledati danas, ali bez obzira na to uradio bih najvjerovatnije sve isto. Nakon svih tih trideset godina nekako sam siguran da nije bilo toga da bih bio drugačiji, a uvijek je rizično to kako ispadnemo, pa bih bio zadovoljan s ovim kakav sam danas.

Mislim da dobrim dijelom onoga što sam danas najviše zahvaljujem tim danima opsade i koliko god da su bili užasni, rekao bih da sam zahvalan na tom iskustvu jer jednostavno i rat i mir ne znače ništa u kvalitativnom smislu. To su neka stanja. A ono što mislim da je bitno za ljude u tim različitim stanjima, bilo da su rat ili mir, je glavna ideja da ostanu dobri. Znači samo ljudi mogu biti dobri ili loši i meni je drago da i danas, kao i te 1992., živim sa dovoljno dobrih ljudi.

Nisam ni sanjao da će trideset godina nakon rata i dalje biti prisutna ratna retorika i sigurno da je slika te budućnosti izgledala puno bolje.

Ali opet ono što sam naučio u periodu rata je da ne treba gubiti nadu, a kako dolazim iz porodice historičara, gdje smo i dedo i otac i ja historičari, svoj veliki optimizam baziram na tome da će biti sigurno bolje, ali da je za većinu ljudi problem to što mislim da će biti puno bolje za nekih pedeset – sto godina kada niko od nas danas neće biti tu. Ali sviđa mi se ideja da će jednom u ovoj Bosni i Hercegovini i u ovom Sarajevu živjeti ljudi koji će uživati u našim razlikama i koji će te razlike doživljavati kao Božiji dar a ne kao neku neku kaznu.

Uglavnom, ne bih postupio drugačije i uradio bih sve što sam i tad jer nekako mi se sve drugo čini besmislenim. Ne bih volio da sam te ’92. znao da će rat trajati četiri godine jer mi se u nekom aprilu ili maju te godine, kad mi je pokojni Jovan Divjak rekao da će rat trajati najmanje šest mjeseci, to činilo kao vječnost.

Ipak bez obzira na sve to ne mogu reći da mi je žao, čak bih na neki način mogao reći da mi je drago da sam u tom periodu bio u opsadi i sigurno da je ta opsada veoma utjecala na to ko sam ja danas i vrlo bih se teško mogao zamisliti drugačijim.

Uradio bih sve isto i nekako bih samo još jače vjerovao u to da je jako važno da postoje ljudi koji su spremni braniti te neke vrijednosti jer samo sa očuvanjem tih vrijednosti budućnost ovog svijeta se čini kao nešto što ima smisla.

Svoje matursko veče Elma Arfadžan dočekat će u ratu.

Sa 18 godina javiće se da radi u ratnoj bolnici u Jablanici. Kako kaže umjesto na more i u provod život se pretvorio u borbu za opstanak. Uskoro počinje raditi na lokalnoj televiziji gdje je i danas zaposlena.

"Ako me pitate bi li ostala u svojoj zemlji i ponovo je branila onoliko koliko mogu. Odgovor je da bih, časno je braniti svoj dom. Ali nikome ne bih poželjela našu sudbinu."

Elma Arfadžan: Časno je braniti svoj dom

Osmog avgusta 1992. godine napunila sam 18 godina. Svoje punoljetstvo nisam tako zamišljala. A sada ću vam reći i zašto. Rat je počeo u našoj zemlji. Na moj 18-ti rođendan poginuli su prvi šehidi moga grada. I tada kreće pakao četiri godine dug. Ispraćamo na ratišta svoje drugove, očeve, braću. Očekujemo najgore vijesti. Nisam mogla bespomoćno sjediti u podrumu i kriti se od granata. Pojavio se neki inat, prkos.

Javljam se u ratnu bolnicu, da pomognem koliko mogu i koliko me nauče. A naučili su me nažalost jako dobro. Nešto kasnije pozvana sam u press službu 44. brdske brigade da čitam vijesti na lokalnoj jablaničkoj televiziji. Uglavnom su to bile servisne informacije, izvještaji sa ratišta, a radila sam i intervjue.

Svoj život zamišljala sam da ću poslije punoljetstva sa drugaricama ići na more, na provode, pa onda studentski dani za koje kažu da su najbolji.

Život pred nama se odjednom pretvorio u smrt i borbu za goli opstanak.

Ako me pitate bi li ostala u svojoj zemlji i ponovo je branila onoliko koliko mogu. Odgovor je da bih, časno je braniti svoj dom. Ali nikome ne bih poželjela našu sudbinu. Danas 30 godina kasnije i dalje radim na kablovskoj televiziji samo što se sada zovemo Radio televizija Jablanica. I nažalost opet govorimo o ratu. Ali onom u Ukrajini.

I Damir Šehanović iz Tuzle kaže da bi uradio sve isto. "Upravo sam te 1992. godine počeo da radim posao o kojem sam maštao i sanjao."

Kako kaže koliko god je 1992. godina okrutna, strašna i teška godina kojom je započeo strašni četverogodišnji period, za njega je bila i godina prosvjetljenja i godina kada je počeo da radi ono što voli.

No, ostati ili otići nije crno bijela odluka. Niti su svi koji su otišli i ostali van zemlje.

Edin Palata je na samom početku rata otišao u Njemačku jer su mu roditelji bili tamo, no vratit će se u rodni Mostar tri mjeseca kasnije.

Kako kaže, ne zna ni sam što se vratio "možda zbog raje, možda jer se nije mogao uklopiti." No, nije mu krivo jer je kako kaže jednostavno to bilo tako. Gledajući unazad na 1992. i na pitanje da je znao da će rat trajati četiri godine Palata kaže:

"Ne znam, vjerovatno ne bi ništa promijenio.

Improvizovani prelaz preko Starog mosta, 6. mart 1993.

Palata će biti u ratu i jedna od osoba koja će snimiti rušenje Starog mosta u Mostaru. Izgrađen 1566. godine most je 9. novembra 1993. godine srušilo Hrvatsko vijeće obrane (HVO). U Mostaru živi i dan danas.

Sada 30 godina kasnije kaže da bi možda drugačije razmišljao. Ali ne zbog sebe.

"Nego zbog moje dvije kćerke koje vidim da nemaju ovdje perspektivu."

Edin Palata: Još gledamo ruševine po gradu

Da sam znao 92. da će rat trajati četiri godine, ne znam, vjerovatno ne bi ništa promijenio.

Jer ja sam imao priliku da ostanem u Njemačkoj, jer sam na pritisak roditelja u martu 1992. godine otišao u Njemačku jer su oni bili gore, ali sam se u šestom mjesecu vratio. I bio sam onda cijeli rat ovdje. Jednostavno ne znam ni sam sada što sam se vratio, najvjerovatnije zbog raje i nisam se mogao gore uklopiti.

Ali nije mi krivo, jednostavno tako je to bilo i možda sada 30 godina drugačije bi razmišljao, ali mislim da ne zbog sebe nego zbog evo moje dvije kćerke koje vidim da nemaju, ne vidim ovdje perspektivu, samo mogu zamisliti Jugoslavija kako je izgledala 1975. poslije onog rata, a mi evo 30 godina još gledam ove ruševine po gradu. Za sve ti treba maltene neka veza.

I ja svojoj djeci ne mogu ništa hajmo reći normalno priuštiti jer nisam stranački obojen nigdje. A ovdje da bi nešto uspio, da bi lijepo živio, moraš biti u nekoj stranci. E zato bi sad najvjerovatnije svojoj djeci rekao da idu, da negdje drugo od svog rada da mogu živjeti.

I Sanela Avdić imala je slično iskustvo.

Kako kaže imala je priliku da napusti zemlju, ali se nije mogla odvojiti od roditelja, prijatelja i grada. Sa 17 godina te 1992. godine sanjala je da bude dizajnerica kože, ali je umjesto toga provela naredne četiri godine pokušavajući da preživi. Dvadeset i pet godina nakon što je rat završio, Sanela će se odseliti iz Bosne.

Kako sama kaže nije postala ono što je željela, ali joj je drago da se sačuvala dušu. Danas radi na proizvodnji žica za instrumente.

Sanela Avdić: Nisam postala ono što sam željela

Kao i svaki tinejdžer pa tako i ja imala sam dječji san, a to je da postanem dizajner kože i krzna.

Početak rata 1992. godine značilo je i rušenje mog sna. Imala sam 17 godina i onda je najvažnije bilo taj rat preživjeti. Imala sam priliku da napustim Bosnu, ali se nisam mogla odvojiti od svojih roditelja, prijatelja i mog grada. Nažalost, rat je trajao isuviše dugo. Mnoge osobe su napustile moj život jer su otišle iz Tuzle. Neke su došle, uljepšale taj teški period.

U ratnom periodu sam mislila da ćemo prestankom rata svi se više voljeti, poštivati, pomagati. Da neće biti nacionalnih i svih ostalih podjela, već da će se samo vrednovati čovječnost. Krajem rata sam počela raditi na tuzlanskoj televiziji u tehnici. Divan period u mom životu: bili smo mladi, sretni i slobodni.

2020. godine sam otišla iz Bosne za Austriju. Teška odluka za mene i moje roditelje. Ali moram biti iskrena: ova država mi je dala sve. Apsurdno je govoriti o tome da li si osiguran ili ko si stranac ili Austrijanac. Nisam postala ono što sam željela. Ali mi je drago jedno: da bez obzira na životne težine u tuđini, da sam sačuvala dušu. Još uvijek pratim politička dešavanja u Bosni i Hercegovini i jako sam razočarana, a ponekad me uhvati i strah jer se opet prijeti i poziva na rat. Pitam se zašto i koliko će to trajati.


Rat je u glavama

Prema podacima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u ratu koji je trajao do 1995. godine ubijeno je više od 100.000 ljudi. Preko pola populacije od tadašnjih 4,4 miliona izbjeglo je ili je interno raseljeno tokom rata.

Rat, za mnoge koji su preživjeli, nikada nije ni završio. Barem ne neka verzija njega.

O tome razgovaram i sa psihologom Srđanom Puhalom, koji je i sam pripadnik ove generacije rođene sedamdesetih godina.

Kako kaže, kada imaš 15 ili 18 godina i kada sve to vidiš, onda potpuno drugačije posmatraš svijet kasnije.

"Kod nas je rat stao 1995. ali se nastavio u Srbiji, ali se nastavio u našim glavama. Tako da smo potpuno formatirani time", kaže Puhalo.

I pisac Faruk Šehić, predstavnik takozvane "pregažene generacije" kaže da onaj unutrašnji rat nikada nije završio. Rođen 1970. Šehić je u ratu bio pripadnik Armije BiH. Danas kaže da 1992. nije mogao ni zamisliti da će rat trajati četiri godine. Niti bi tada prihvatio informaciju da će i 30 godina nakon rata biti prisutna ratna retorika.

"Jer tokom rata drugačiji je mentalni sklop. Drugačija je hijerarhija stvari. Drugačije gledaš na svijet, na sebe, na svoj život. Mi smo imali naravno samo jednu misiju, a to je preživjet. Nakon rata dolaze drugi prioriteti."

Faruk Šehić: Unutrašnji rat je nastavio da traje

Da mi je neko 1992. godine rekao da će rat trajati četiri godine, ja mu ne bi vjerovao. Sumnjam da je iko mislio da rat može toliko trajati. Ali, nakon što je rat ušao u neko svoje trajanje, onda sam ja, a i mnogi drugi moji prijatelji, jel mi smo imali osjećaj da će rat trajati vječno. Ustvari, nismo vjerovali da će se ikada završiti.

A da mi je tada neko rekao da će i 30 godina nakon rata biti prisutna ratna retorika, ja mislim da bi i to odbio prihvatiti tu informaciju jer tokom rata drugačiji je mentalni sklop. Drugačija je hijerarhija stvari. Drugačije gledaš na svijet, na sebe, na svoj život. Mi smo imali naravno samo jednu misiju, a to je preživjet. Nakon rata dolaze drugi prioriteti, a to je da se obnovi grad, kuća, mjesto iz kojeg si istjeran ili u kojem si živio tokom rata. Kada to obnoviš onda treba raditi na obnovi unutar samoga sebe. Treba se vratiti u neko to svoje ležište iz kojeg te rat izbacio.

Tako da, nisam mogao tada zamišljati da će ratna retorika trajati i 30 godina i nakon što rat formalno završi. Samo što mi svi znamo da je prava istina da rat nikada nije ni završio. To što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum je dobra stvar naravno jer je rat formalno završen onaj pojavni rat. Ali ovaj unutrašnji rat je nastavio da traje.

Većina ljudi nije mogla ni zamisliti da će 1992. godine stvarno doći do rata. To u poruci kaže i Alma Omeragić koja je tada imala 22 godine.

"Naprotiv mi smo negirali da se to uopće može dogoditi jer smo mi mješanci i to bi značilo da se mi međusobno poubijamo", navodi ona.

"I kad vratim film šta sam postala, sada sa već 51. godinom u odnosu na te 22 kada je je sve to počelo: jednostavno postala sam borac. Neko ko se bori za svoj život. Za svoj opstanak u jednom takvom društvu."

Ostala je u BiH, kako navodi to je njen izbor: ostati i boriti se.

Alma Omeragić: Postala sam borac

Nismo znali 1992. godine ni ja sa 22 godine tada niti iko iz moje porodice da bi moglo doći do rata.

Naprotiv mi smo negirali da se to uopće može dogoditi jer smo mi mješanci i to bi značilo da se mi međusobno poubijamo. Poslije mi više nismo nigdje ni mogli otići. Ostali smo u svojoj zemlji i bili tu cijelo to vrijeme. To je bila jedna borba za život, to je tako trajalo, te četiri godine.

Krenuo je poslije život, jedan u nekim tim mirnodopskim uslovima. I stalno je bio ta neka borba, neka borba. I sada kad vratim vrijeme tih 30 godina mi živimo u nekoj nadi, nadi da će sve to stati, ta nacionalna previranja, ta teritorijalna previranja, ti politički sukobi, korupcija, društvo koje je u totalnom haosu.

I kad vratim film šta sam postala, sada sa već 51. godinom u odnosu na te 22 kada je je sve to počelo: jednostavno postala sam borac. Neko ko se bori za svoj život.

Za svoj opstanak u jednom takvom društvu. U zemlji jednog haosa, nacionalne mržnje, nenormalnih političkih previranja, u kojima se ne zna ni ko pije ni ko plaća, korupcije gdje god krenete, zatvorenih vrata, vrata koja stalno pokušavate da otvorite, ali ih uspijevate otvoriti.

I jednostavno postanete takav borac da ne dozvoljavate da vas niko ugrožava. Ne dozvoljavam da me niko u ovoj zemlji u kojoj sam rođena da me niko ugrožava. Borim se, jednostavno se borim. I imam namjeru to raditi dok je čovjek na nogama. Ipak je ovo moj život. To je bio moj izbor, biti tu, ostati tu i boriti se.

Kako i Puhalo kaže, vraćanja nema.

"S jedne strane to je jedno iskustvo koje te potpuno formira. Ne možeš ti to da ignorišeš. Sa druge strane, nema tu neutralnih, samo manje ili više oštećenih. Prosto svi ti koji su preživjeli, oni idu dalje."

Čovjek nosi drva za ogrjev i hoda preko oštećenog mosta ispred uništene zgrade sarajevske Vijećnice 17. decembar 1995.

Ovdje nade više nema

Ines Hadžimuhamedović je imala 17 godina kada je počeo rat.

Život joj je krenuo u suprotnom pravcu od onoga čemu se nadala: željela je postati pedijatar, a završila je u medijima.

Nije joj žao što je ostala tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali da je znala šta će biti 30 godina od početka rata, drugačije bi postupila.

"Da sam te 1992. znala da će se trideset godina kasnije ponovo govoriti o ratu, zaglupljivati Bosance i Hercegovce, unazađivati ih u svakom pogledu, našla bi način da odem u zemlju koja nudi mir, stabilnost, uređen sistem, prosperitet, nadu. Ovdje, čini mi se, nade više nema."

Ines Hadžimuhamedović: Ovdje nade više nema

Imala sam 17 godina kada je počeo rat, završavala sam treći razred srednje škole. Nadala sam se da ću jednog dana postati pedijatar, posvetiti se medicini, znati pomoći djeci kojoj je to potrebno. Ali život mi je krenuo totalno drugim putem. Šest mjeseci nakon početka rata završila sam u medijima i taj posao radila preko 20 godina.

Zapravo mi nije žao što sam 1992. ostala u Tuzli. Tuzla je svakako poseban grad, otvoren i širok u svakom smislu.

Ali, da sam te 1992. znala da će se trideset godina kasnije ponovo govoriti o ratu, zaglupljivati Bosance i Hercegovce, unazađivati ih u svakom pogledu, našla bi način da odem u zemlju koja nudi mir, stabilnost, uređen sistem, prosperitet, nadu. Ovdje, čini mi se, nade više nema.

No, bolna je ideja da je moglo biti drugačije. I teško je sebi priznati da je nešto moglo biti drugačije. Naročito kada od tog "drugačijeg" zavisi cijeli nas životni tok. Bez obzira o kojoj odluci se radi sa druge strane.

"Ne da je moglo biti, već da postoje ljudi koji su se drugačije ponijeli u toj situaciji. I da oni i dalje isto tako žive kao što i ti živiš, manje ili više rahat", kaže Puhalo.

Fotografkinja iz Sarajeva Imrana Kapetanović kaže da bi se spakovala i napustila zemlju sa prvim barikadama.

"To iskustvo rata, bez obzira što sam ja bila tinejdžerica generalno za sve ljude je nešto najgore što se može ljudima desiti i iskustvo koje apsolutno ne bi nikada nikome poželjela."

Imrana Kapetanović: Spakovala bih se prije prvih barikada

Početkom 1992. sam očekivala predivnu skijašku sezonu, a ona je prerano završila tako što smo do Jahorine išli kroz barikade. Ono što sam ja 92. sanjala jeste da po prvi put s rajom idem sama na more, ali to se nažalost nije desilo.

Da sam ove pameti, jel u tom periodu, spakovala bih se prije prvih barikada i ski sezonu odskijala negdje drugo i vjerovatno išla na more negdje drugo i ne znam da li bi se ikada ovdje vratila jer to iskustvo rata, bez obzira što sam ja bila tinejdžerica generalno za sve ljude je nešto najgore što se može ljudima desiti i iskustvo koje apsolutno ne bi nikada nikome poželjela.

Slađan Petković takođe kaže kako bi "otišao glavom bez obzira. "Mada bi srcem i dušom ostao tamo. "

Hasan Zahirović je također rat proveo u Bosni i Hercegovini. Kaže ne bih ostavio brata da ratuje, a on da ide u inostranstvo. I uradio bi ponovo isto. No, 2006. godine otišao je iz Bosne i Hercegovine.

“Preživio sam rat, sretan sam što sam ga preživio, a sada treba da živim i dalje u tom ratu nepodnošenja,” kaže Hasan.

Adriana Kuči kaže da je 1992. godine molila mamu da ne budu jedni od onih koji će napustiti domovinu u trenutku kada joj je najteže, ali da će joj kasnije često biti žao da je možda ona kriva što su ostale u gradu pod opsadom.

"Shvatit ćeš da je rat i priča o ratu naporno nacionalno pitanje, jedina retorika kojom manipuliraju političke vođe. Da nisi tako zamišljala nezavisnu, suverenu, prelijepu prirodno bogatu Bosnu i Hercegovinu."

Adriana Kuči: Heroji su mrtvi, a mrtvima je svejedno da li su heroji

Šesnaest ti je godina, a politika te zanima ludo. Mnogo više nego što ćete zanimati ikada kasnije kroz život.

Misliš da ti je sve jasno, vodi te kolektivni zanos o nezavisnosti, moliš mamu da ne budete jedni od onih koji će napustiti domovinu u trenutku kada joj je najteže. Vjeruješ da ćete već to ljeto na more. Vjeruješ da tu, u tvom Sarajevu, žive najbolji ljudi na svijetu.

Vrlo brzo ćeš shvatiti da rat nikada ništa nije riješio i dogovoriti se sa sobom da ćeš, ako preživiš, kao što i mnogi nisu, uvijek svima govoriti, glasno, najglasnije i pisati o tome da nijedan rat nije tvoj, nije ničiji. Da su heroji mrtvi, a mrtvima je svejedno da li su heroji. Da dobri ljudi žive posvuda, da je tvoj dom cijeli svijet. Gdje god da si, ako su tu ljudi koje voliš i koji te vole. I ako se lijepo živiš.

U godinama nakon rata shvatit ćeš da niko neće obraćati pažnju na one koji žive sa svojim strašnim uspomenama. Shvatit ćeš da je rat i priča o ratu naporno nacionalno pitanje, jedina retorika kojom manipuliraju političke vođe. Da nisi tako zamišljala nezavisnu, suverenu, prelijepu prirodno bogatu Bosnu i Hercegovinu.

Biće ti često žao da si možda kriva što ste ostale u gradu pod opsadom. Shvatiti ćeš da ni ljubav prema domovini, baš kao ni bilo koja druga ljubav nije ljubav ako je jednosmjerna.

Tog proljeća 1992. ti se činila da je škola najdosadnija stvar na svijetu. Jedva si čekala da se kaniš školovanja da se možeš na miru baviti novinarstvom, sa kojim si već odavno koketirala. Prvenstveno pisanim. To ti je nekako uspjelo. Riješila si se školovanja, pišeš. I kad god imaš priliku ljudima kažeš glasno u nadi da ćete čuti, da je rat besmisao od koje treba otići. Na to možda i možeš biti ponosna.

Kako kaže Puhalo ni nakon 30 godina građani BiH nisu oslobođeni.

"Ne zato što ne želimo već zato što nam ne daju. Pred svake izbore raste strah od mogućih sukoba, od novog rata. On nije realan. Realan je strah, ali nije realan rat kao rat."

Pokazatelji za to su razni.

Jedan od posljednjih kako navodi Puhalo jeste ovo što se sada dešava u Ukrajini, gdje je, prema njegovom mišljenju, za mnoge u Bosni i Hercegovini bilo traumatično, jer su se sjetili kroz šta su oni prolazili.

"Bili su isprepadani. Mi tu vidimo da to nije nikada izašlo iz nas. To je ko ona vatra, prosto može da bude jača ili slabija, ali je uvijek zapaljena. I to nije završeno, jer mi se još nosimo sa tim demonima, pokušavamo da te demone zaboravimo, ali ne da nam situacija u državi, ne daju nam političari prosto da podvučemo crtu i da kažemo e sad idemo dalje. Nego nekako sve to radimo polovično."

Uništena zgrada u Mariupolju na jugu Ukrajine tokom invazije Rusije, 30. mart 2022.

'Nije cilj života da ti bude lakše'

Ljudi koji su bili na početku rata tinejdžeri sada imaju po pedeset i više godina.

Više od polovine njihovih dosadašnjih života uslovljeno je ratom.

Da li u takvim okolnostima uopšte možemo da pričamo pa čak i hipotetički o tome šta bismo uradili kako bi promijenili tok zadnjih 30 godina? Kako bismo promijenili nešto što je uticalo na svaki aspekt našeg života?

Puhalo kaže da je to veoma bolno pitanje, jer onda znaš da je postojala alternativa.

"Ali u tom trenutku prosto nije bila moguća. I onda je to saznanje da je moglo drugačije, a da nije je ustvari, vrlo je bolno za svakog čovjeka, jer tad shvatiš da ustvari svi tražimo neko opravdanje. Pa je neko ostao da se bori za rodbinu, porodicu, neko za državu, za narod, neko za raju. Tako da imaš uvijek neko opravdanje, zašto si uradio to što si uradio", kaže Puhalo.

"A sa druge strane nije mi ni žao kroz sve to što sam prošao, tako da kažem. Jer neke stvari sada mnogo drugačije gledam i to jeste traumatično iskustvo, ali je ipak iskustvo."

Pisac Damir Ovčina rođen je 1973. u Sarajevu u kojem je proveo rat i gdje i danas živi. Kaže da ne zna da li bi postupio drugačije. Uostalom, imao je 18 godina.

"Ali mislim da ovo je bio moj put pa i ne žalim što je bilo tako. Karakter nas određuje. Karakter je sudbina za neku koja čini se nije bilo izbora."

Ovčina također kaže da u teškoći nekada ne znamo da li je ona zbog nečega dobra ili loša.

"Nije cilj u životu da ti bude lakše. Cilj je ipak da čovjek bude ostvareniji, karakterniji, da razvija karakter. U tome je cilj. Sva pitanja sigurnosti ili lakoće ili veće komfornosti su petorazredna pitanja."

Damir Ovčina: Volio bih da mi je teže ako je to sa nekim ciljem

Ja sam 1992. godine imao 18 godina. Tako da li bi postupio drugačije ne znam. Ali mislim da ovo je bio moj put pa i ne žalim što je bilo tako. Karakter nas određuje. Karakter je sudbina za neku koja čini se nije bilo izbora.

A kad se sjetim tih godina, meni se iz ove perspektive djeluje ipak ko neke godine koje, ljudi koji su mi bili važni bilo ih je više živih. To mi se iz ove perspektive čini kao najveće čudo svijeta. Da neki koji sada više nisu živi da su tada bili moji živi. A bili su možda sada mojih godina. Ne znam, o tome razmišljam, o toj blagodeti života u tim teškim vremenima. O tome šta ne znamo kad je u teškoći da li je to nešto dobro ili loše. Šta će biti poslije.

Nije samo da će biti poslije lakše. Nije cilj u životu da ti bude lakše. Cilj je ipak da čovjek bude ostvareniji, karakterniji, da razvija karakter. U tome je cilj. Sva pitanja sigurnosti ili lakoće ili veće komfornosti su petorazredna pitanja. Ne može ti komfor biti ideal. Ne možeš razmišljati o prošlosti kako bi postupio da mi bude lakše. Ja bih volio da mi bude teže danas ako je to sa nekim razlogom, sa nekim ciljem. Tako mi se čini.


Šta smo željeli biti?

Vrijeme u Bosni i Hercegovini dijeli se na ono prije i poslije rata.

Ljudi i sebe dijele na one koji su bili prije i poslije. Životi su uslovljeni događajima devedesetih. Ono što će ljudi postati kasnije u životu također je određeno time.

I šta onda ostaje?

Rat je za mnoge koji su preživjeli odnio i mogućnost da budu ono o čemu su sanjali, da rade ono što su željeli.

Elvin je umjesto putovanja sa 18 postao vojnik. Palata je mislio da će raditi u prodavnici. Danas je snimatelj. Sanela je željela biti dizanjerica kože i krzna. Umjesto toga preselila se u Austriju i radi u proizvodnji.

Za neke je ipak nevjerovatno, kako i sami kažu, kako se životni snovi ostvare.

Valerija Rac je 1992. godine sam bila studentica Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Željela je raditi na Kliničkom centru u Sarajevu.

"Sad je 2022. ja sam ostvarila sve svoje profesionalne snove, ali ne u mom rodnom gradu Sarajevu nego u Torontu Kanadi", kaže nam Valerija.

Amra Arslanagić Hrnjez otišla je iz BiH konvojem. Iako, kako kaže danas, da je znala da će sve trajati toliko dugo, ostala bi da bude sa svojima.

Prije rata studirala je ekonomiju i sanjala da napravi budžet za Sarajevo. Danas radi kao budžet analitičarka za američku vladu.

Amra Arslanagić Hrnjez: Nevjerovatno kako mi se san ostvario

Kad je rat počeo, kao 21 godišnjakinja, stvarno sam mislila da će kratko trajati i da ću se ja brzo vratiti svojoj kući. Spakovala sam ljetnju garderobu u jedan koferčić i izašla konvojem iz Bosne.

A da sam znala da će trajati toliko dugo, najvjerovatnije bih ostala da budem sa svojima. Pošto sam gluhonijema, jako mi je smetalo kad ljudi slušaju vijesti na TV ili radio stanici jer su se stalno zgražali strahotama u mom gradu i zemlji, a ja sam morala čekati da završe vijesti pa da mi kažu šta se dešava. A znam da su mi samo ukratko prepričali, da mi nisu rekli sve. Bilo mi je užasno teško.

Inače, prije rata studirala sam na ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Kao student, razmišljala sam o tome kako da napravim budžet za Sarajevo. A također pred rat, imala sam veliku želju da idem u Ameriku. Obožavala sam serije Beverly Hills i Dinastiju. Mislila sam da je ovdje sve slično kao u seriji, ali prevarila sam se.

Ipak, dolazak u Sjedinjene Države je bio izazovan i odmah su nam davali posao, da se osamostalimo. Moj prvi posao je bio fast food-u i usput sam učila engleski. Potom sam završila fakultet i magistrirala Finansije na Johns Hopkins fakultetu. Amerika stvarno pruža odličnu priliku svim ljudima koji žele da rade. Evo već skoro trideset godina živim u Vašingtonu. Radim kao budžet analitičar za vladu – USAID, što je bio moj poslovni san. I nevjerovatno je kako mi se san ostvario.

Aida Jerlagić kaže da je uprkos ratu i razaranju uspjela da ostvari svoj cilj i očekivanja i da bi zbog toga iste odluke donijela kao i 1992. kada je ostala u Sarajevu. Kada je rat počeo bila je studentica Pedagoške akademije. Danas je učiteljica i integrativni psihoterapeut za djecu i adolescente.

"Trebamo liječiti nesreću. Sreća je u dobrim ljudskim odnosima, ma gdje bili. Ja sam izabrala put ljubavi i nikada nisam zažalila."

Aida Jerlagić: Nijedno sretno dijete neće ubijati

Odrasla sam i odgojena tako da slušam glas svog srca i da je put ljubavi jedini pravi put. Tako sam i birala.

1992. godine bila sam studentica Pedagoške akademije u Sarajevu. Moja želja od djetinjstva je biti učiteljica. Četiri godine rata donijelo je strahotu u moje okruženje. Ali i neke lijepe stvari poput onih najboljih ljudskih vrijednosti među ljudima koji su se našli u obruču i nekoj zajedničkoj patnji. U ratu sam upoznala izabranika svog srca sa kojim sam ostvarila američki san u Bosni i Hercegovini.

Imamo dvije kćerke, jedna je doktorica dentalne medicine i radi u privatnoj stomatološkoj ordinaciji, a sa svojim izabranikom zasnovala je svoju porodicu. I mlađu, apsolventicu informacionih tehnologija koja je također potpisala ugovor u IT sektoru. Proputovali smo svijet. Upoznali smo kulture i načine života.

Naš izbor je Bosna i Hercegovina. Kao što sam tada izabrala i danas bi uradila isto, jer sam ostvarila cilj i svoja očekivanja.

Danas sam učiteljica već 25 godina, integrativni psihoterapeut za djecu i adolescente. Jedna istina: nijedno sretno dijete niti odrasla osoba neće krasti, ubijati, zagovarati ratove. Trebamo liječiti nesreću. Sreća je u dobrim ljudskim odnosima, ma gdje bili.

Ja sam izabrala put ljubavi i nikada nisam zažalila. Bila sam uz svoje roditelje do svog posljednjeg daha, i odgajala svoju djecu i djecu u školi da znaju odabrati dobre ljudske vrijednosti i da ih znaju živjeti. Zagrilila bi Aidu te 1992. godine i rekla joj da će sve biti uredu i da samo sluša glas svog srca i da pravi sopstvene izbore.

Pisac Alen Mešković imao je 14 godina kada je počeo rat i kako kaže živeći u Derventi te 1992. sanjao je da bude fudbaler i muzičar. Umjesto toga postao je autor, pisac dva romana prevedena na brojne jezike.

"Postao sam pisac u jednoj drugoj zemlji i na jednom drugom jeziku, u Danskoj i na danskom. Međutim, tu je jedna mala gitara i poneki tekst i poneka pjesmica se napiše."

Alen Mešković: Sanjao sam o dvije stvari

Početkom 1992. godine živeći u Derventi sa svojih 14 godina sanjao sam o dvije stvari: veliki san je bio zaigrati u bordo dresu fudbalskog kluba Sarajevo i dati makar jedan go na Koševu. A ovaj manji san koji je rastao u tom periodu je bio da zasviram u nekom bendu. Za to mi je nedostajala i gitara i bend. A ovaj drugi san, ovaj fudbalski je malo realističniji jer sam igrao u podmlatku lokalnog kluba.

Nisam postao ni jedno ni drugo.

Postao sam pisac u jednoj drugoj zemlji i na jednom drugom jeziku, u Danskoj i na danskom. Međutim, tu je jedna mala gitara i poneki tekst i poneka pjesmica se napiše. Tako da ne znam, možda i od toga nekada bude nešto.

"Možda i od toga nekad bude nešto", završava Mešković svoju poruku. I to je to što nam ostaje. Nada. Sa tim se slaže i Puhalo.

"To i sabur, to su dvije stvari koje su kod nas čini mi se vrlo prisutne i vrlo jako. S jedne strane da trpiš, da si strpljiv. S nadom da će ovo proći. A sa druge strane to je ta nada, šuti i nadaj se da će biti bolje. Samo je problem što prođe život u svemu tome."

I šta biste uradili da ste znali? Da li biste ostali, otišli? Da li biste odluku možda ipak donijeli godinama nakon rata? Ili biste se borili i nadali da će stvari da budu bolje i drugačije?

"U jednom trenutku okreneš se i shvatiš da je cijeli život u tome prošao. A kad ću živjeti? E to je to", kaže Puhalo.