Dostupni linkovi

logo-print

Rastuća Erdoganova autokratija prijetnja Turskoj


Redžep Tayyip Erdogan

Redžep Tayyip Erdogan

Uoči parlamentarnih izbora 7.juna, na kojima turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan traži većinu za promjenu Ustava, čime bi prigrabio veće predsjedničke ovlasti, iako de facto upravlja državom baš kao i kada je bio premijer u dva mandata, pravac u kojem će se kretati Turska brine mnoge posmatrače.

Trenutno je u finišu izborne kampanje Erdogan suočen sa optužbama opozicije zbog raskoši njegove nove predsjedničke palate nazvane Ak saraj ili u prijevodu Bijela palata, koja dominara zapadnim obodima turske prijestonice Ankare.

Opozicija ga, naime, optužuje da u palati koja ima 1.000 soba posjeduje i zlatna sjedala u toaletu.

Erdogan je opzicionom lideru Kemalu Kiricdaroglu odgovorio pozivom da posjeti predsjednički kompleks i da će, ako se dokaže njegova tvrdnja da posjeduje zlatna sjedala na bilo kojoj toalet šolji u bilo kojem kupatilu u palati, podnijeti ostavku na mjesto predsjednika turske države.

No ovo su manje više politička prepucavanja za domaću upotrebu i finiš predizborne kampanje. Njegove opozicione protivnike, a i posmatrače izvana, više brine šta može proizaći iz rezulata ovih izbora.

Rastuća Erdoganova autokratija vidljiva na svakom koraku, naročito u odnosu prema političkim protivnicima, medijima i uopšte kritičarima bi mogla bi postati prijetnja za, kako kažu na Zapadu, krucijalnu državu sa dominatno muslimanskim stanovništvom.

"Turski izbori ove sedmice mogli bi dati mnogo veće ovlasti predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, koje ne bi trebao da ima" - piše uoči izbora u uredničkom komentaru britanskog „The Guradiana“.

Turska je ključna država tog regiona, a i šire. I pored nedavnog naglog skretanja ka autoritarizmu, sve veće neumjerenosti Erdogana, te i pred gubljenja sigurnih veza u vanjskoj politici, nešto što je nekada odlikovalo njegovu vladu i dalje predstavlja kamen temaljac u moru problema sa kojima se suočava današnji Bliski istok.

Iako je privredni rast usporio, a nezaposlenost i inflacija u porastu, Turska je i dalje među najsnažnijim svjetskim ekonomijama, sa aspiracijma da bude među 10 prvih u sljedećoj deceniji.

No i pored ozbiljnih društvenih problema sa tretmanom, prije svega medija, maltretiranja advokata i generalne tendencije ukidanja sloboda na račun političkih restrikcija, Turska je i dalje relativno slobodno i demokratsko društvo, među rijetkima u muslimanskom svijetu.

Stoga je teško izvana znati šta poželjeti Turcima na generalnim izborima u nedjelju 7.juna.

Predsjednik Erdogan želi da njegova Partija pravde i razvoja (AKP), koju formalno vodi bivši ministar vanjskih poslova, aktuleni premijer, Ahmet Davutoglu, obezbijedi većinu koja će mu omogućiti brzu promjenu Ustava da bi dao veće izvršne ovlasti predsjedniku.

Prema turskim zakonima, Erdogan se ne može ponovo kandidovati na funkciju premijera, po treći put, ali može za još jedan predsjednički mandat, zbog čega i želi povećati ovlasti predsjednika, koje su prema sadašnjem turskom Ustavu, uglavnom protokolarne.

Da ne bude zabune, sa prelaskom Erdogana sa predsjedničke na premijersku funkciju prošle godine, vlast se preselila sa njim, ali moćni turski lider želi da to bude i formalizovano. Konkretno, Erdogan želi veće ovlasti u vođenju nacionalne politike nego što ih je imao čak i dok je bio premijer u dva mandata.

Promjene koje traži, navode u "The Guardianu", nijesu same po sebi loše, jer je turski Ustav daleko od savršenog dokumenta. Ipak, davanje tih ovlasti Erdoganu lično, moglo bi se ispostaviti kao problematično.

Turski predsjednik ima autoriratan instinkt, često je furiozno loše naravi i sklon proganjanju svojih protivnika i kod kuće i van zemlje.

Evo primjera.

Bivši šef biroa „The New York Timesa“ u Istanbulu Stephen Kinzer trebalo je da postane počasni građanin Gaziantepa prošlog mjeseca, jer su njegovi tekstovi iz prethodnih godina pomogli očuvanju rimskih mozaika koji su pronađeni u tom gradu, čime je mjesto transformisano u ozbiljnu turistički destinaciju.

Kinzer je srećan i zadovoljan doputovao da bi mu bila uručena počast, međutim, po dolasku je saznao da je svečanost otkazna po direktnoj naredbi predsjednika Erdogana zbog jednog kritičkog teksta koji je napisao u januaru ove godine.

Novinar „The New York Timesa“, međutim, je dobro prošao, jer je tek bio razočaran, dok domaći novinari koji uvrijede predsjednika ostaju bez posla i nerijetko završe u zatvoru.

Upravo je kasno u nedjelju 31.maja javno obećao kažnjavanje urednika i novine Cumjuriyet zbog objave videa koji pokazuje da državna obavještajana agencija MIT pomaže u slanju oružja islamistima u Siriji.

„Individue koje su to izvjestile i predstavile kao ekskluzivnu priču platiće visku cijenu za to“, poručio je Erdogan u TV intervjuu u nedjelju.

Inače, video Cumhuriyeta koji datira od 19.januara 2014-te, nije jedini koji je objavio da turska obavještajna služba, MIT, šalje oružje u Siriju na teritorije pod kontrolom militanata.

I Reuters je 21.maja izvjestio da su svjedoci i tužilaštvo navodno utvrdili da je MIT pomagao isporuku oružja dijelovima Sirije pod kontrolom islamskih pobunjenika krajem 2013-te i početkom 2014-te, pozivajući se na kancelariju tužilaštva i svjedočenja službenika žandarmerije.

„Neću ovo dopustiti“, poručio je Erdogan, dodajući da je u kamionima MIT bila pomoć za Turkmenistan i Siriju, te da tužioci koji su ih pregledali nijesu imali pravo da zaustavljaju vozila obavještajne službe.

Te optužbe protiv nacionalne obavještajne agencije i ta ilegalna operacije je neka vrsta kontrašpijunaže.Ta novina je sada uključena u kontrašpijunažu", rekao je Erdogan, dodajući da je naložio svojim advokatima da ih tuže.

Državna agencija Anadolu već je objavila u petak, 29.maja, da je glavni tužilac u Istanbulu već otvorio istragu protiv glavnog urednika Cumhuriyeta Cana Dundara, po osnovu antiterorističkih zakona.

Dundara je u ponedjeljak, 1.juna, na svom Twitter nalogu napisao:

Mi smo novinari, ne civilne sluge. Naša obaveza nije da krijemo prljave tajne države, već da tražimo odgovornost od krivaca za to u ime naroda."

Jedan broj turskih novinara nedavno je pušten iz zatvora, no ova zemlja i dalje bilježi veliki broj zatočenih novinara, ali oni nijesu jedini i oni koji najviše trpe pod Erdoganovom vlašću.

"Nameće se onda logično pitanje da li je riječ o čovjeku kojem treba dati manje ili više ovlasti? Naravno da odgovor mora biti manje, ako se on ne može promijeniti ili ako ga njegove kolege ili savjetnici ne mogu zauzdati i kontrolisati", zaključuje britanski dnevnik.

Predsjednikov zavidan politički talent čini se i dalje netaknut, ali ga je osjećaj za balans napustio. I to je fundamntalni razlog za strah oko toga šta bi budućnost mogla donijeti Turskoj.

Erdogan je svoju podršku maksimalno gradio u siromašnim i manje zapadno orjentisanim sredinama, okrećući se ka više religioznim članovima turskog društva, uz, naravno, obezbjeđenu podršku velikih privrednika koji su imali koristi od saradnje sa njim.

Erdogan, međutim, nema podršku mladih i modernih klasa turskog društva, ljudi koji su zabrinuti za pitanja poput seksualne toleranicije, etničke i religijske slobode, zaštite okoline, te ljudi sa duboko ukorijenjenim aktivizmom. To se najbolje vidjelo prilikom protesta na ljeto 2013-te protiv plana vlasti da se na mjestu centralnog parka u Istanbulu izgradi šoping mol.

Njegova žučna reakcija tom prilikom proizvela je hapšenje polovine tog društva, ali i gubljenje druge polovine, ako je njihovu podršku ikad i imao.

Ipak, izvjesno je da će Erdogan dobiti ove izbore i obezbijediti većinu za ustavne reforme koje želi. Bilo bi, kažu u "The Guradianu", bolje kada bi morao da pregovara sa drugim političkim partijama o tome, te da se se o tome odlučuje na referendumu, ako AKP ne uspije obezbijediti kvalifikovanu većinu. Jaka opozicija, naročito jaka Kurdska partija, bio bi korak u mnogo boljem pravcu. Osim toga, jačanje za sada skromne struje u njegovoj stranci AKP-u, koja bi mogla zauzdati njegove najgore instinkte i ograničiti njegove izlive bijesa, bila bi veoma dobrodošla.

"Turskom Ustavu je možda potrebna reforma, ali isto tako i Erdoganu", zaključuje u svom uredničkom komentaru pred turske izbore britanski "The Guardian".

  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998.godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

XS
SM
MD
LG