Dostupni linkovi

logo-print

Radnici doma za djecu bez roditelja: Plakali smo sa njima


Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, foto: tip.ba

Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, foto: tip.ba

Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla bio je prije 17 godina jedino utočište i spas za djecu koja su na današnji dan ostala bez svojih roditelja. Tako je svaki 11. juli potresan i za uposlenike ovog doma jer godinama su odlazili u Srebrenicu sa djecom koja su tamo sahranjavala roditelje. Sa njima su dijelili tugu i bol. Bili su im jedina utjeha. Svoje priče nikada nikome nisu ispričali. Dio sjećanja podijelili su s nama.

Na današnji dan na stotine djece iz Srebrenice stizalo je u Tuzlu - iscrpljeni i izmoreni. Bez roditelja. Stizali su u Dom za djecu bez roditeljskog staranja. Baš tu je tri mjeseca ranije počeo raditi Ibro Đozić iz Srebrenice. Ni slutio nije da će u tom domu morati preuzeti odgovornost za djecu svojih sugrađana. Danas vjeruje da ga je prst sudbine doveo na to radno mjesto.

„Bilo je to užasno. Djeca su pričala razne priče. Bila su izgubljena. Svi plaču. Pričaju svoju priču, traže roditelje, čeznu za roditeljima, pitaju dokle će oni ovdje morati biti. Djeca kao djeca - ona nisu shvatila tu tragediju i nisu se u toj tragediji mogli tako brzo snaći“, kaže Đozić.

Tih srpanjskih dana '95. prisjeća se i Zdenka Čolić. Toplinu i ljubav koju su djeca trebala pronalazila su u teta Zdenki.

„Mi smo njima morali prvo prići, steći njihovo povjerenje, tako da su se oni nama korz crteže, kroz pisanje otvarali i pričali o onome što su doživjeli. Mi smo čak izdali jednu knjigu njihovih radova, jer smo mi to skupljali, slagali i čuvali. To je bilo stvarno teško slušati, ali oni su se tako olakšavali. Mnogi su od njih u nama vidjeli zamjenu za svoje roditelje“, priča Zdenka.

Ibro kaže da su im najteže padale priče djece koja su prežijvela strahote razdvajanja od roditelja.

„Bilo je djece koja su pričala da su bila u naručju svoje majke - da je majku granata i metak pogodio, da je poginula, a da je dijete ostalo živo, a bilo u naručju. Drugi su govorili da su vidjeli kako su im roditelji stradali. Sjećam se nekih Turkovića, da su bili od Milića - oni su govorili da su vidjeli smrt svoga oca. Veza među roditeljima i djecom je bila tako jaka da su djeca strašno teško podnosila to odvajanje od roditelja. To je strašno bilo“, prisjeća se on.

Nosila nas je volja

Ibro i Zdenka nam pričaju da su nakon nekoliko mjeseci majke iz Srebrenice svakodnevno počele dolaziti u Dom nadajući se da će tu pronaći svoju djecu živu. Saznanje da djeca ipak nisu tu, Ibri i Zdenki bilo je strašno priopćiti. Ništa sa manje suza nisu prolazili ni u trenucima kada bi roditelji ipak ugledali da im je dijete tu.
Ilustracija

Ilustracija


„U to vrijeme je bilo pet sestara Ibrahimović – nikad nisu pronašli svoje roditelje. Jedna Ibrahimovićka je danas otišla da sahranjuje svog oca. Mi smo je odavdje iškolovali i uspjeli smo je ovdje i zaposliti, pa je danas naša radnica.“

„Bilo je to strašno. Sjećam se - jednoj djevojci je došao otac preko šuma. Bilo je to strašno. Često smo i mi plakali zajedno s njima.“


Zdenku je najviše oduševljavalo kod te djece što su, pored tragedije koju su prošli, čvrsto se držali i pokazivali odlučnost za nastavak života koji zasigurno nije bio lak:

„Bilo je jako teško raditi u tom periodu, zaista teško, ali eto nas je nosila neka volja, snaga, želja da pomognemo. Nismo gledali ni koliko nam je radno vrijeme, maksimalno smo se davali. I zaista smo uspjeli. Ja mogu sad reći da smo uspjeli jer sva ta djeca su završila školu i postala vrijedni, dobri ljudi“, kaže Zdenka.

Djeca koja su od '95. bila u Domu danas su odrasli ljudi. Mnogi od njih su rasuti po cijelom svijetu, mnogi su završili fakultete i danas imaju svoje obitelji. I opet svi uvijek navraćaju u ovaj dom.

„Imala sam dvojicu braće u grupi - Karić Mirza i Enes. Oni su otišli poslije u Ameriku i Mirza je dolazio sa svojim sinom, i kaže njemu: ’Ovo je teta Zdenka koja je mene hranila. Ma ona je meni bila kao mati.’ Jer on je ovdje i odrastao. Slali smo ih i u vojsku, ispraćili, pa smo im odlazili na zakletvu u kasarnu. Oni su ovdje bili kao u svojoj kući. A mi smo nastojali da im budemo kao roditelji. Ja sam imala u porodici baš dvoje djece koja su ranjena u ratu i između njih se rodila ljubav, pa je Nevzet stajao stalno pored vrata te djevojke. Bilo je stvarno svakakvih situacija“, priča ona.

Jedino što danas ostaje je žal što svi ti trenuci nisu ostali zapisani. Jer Zdenka vjeruje da bi ti zapisi pomogli da se Srebrenica više ikada i nikome ne ponovi.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG