Dostupni linkovi

logo-print
Posljednjih dana, posebno nakon 9. januara, odavno uočeni preteći govor mržnje u našim medijima prevazišao je sva strahovanja. Po prvi put novinari iz jednog entiteta podnijeli su krivičnu prijavu protiv kolega iz drugog. Samo od sebe nametnulo se pitanje kuda to sve zapravo vodi.

O tome ze RSE govori Ljiljana Zurovac, izvršna direktorica Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine.

RSE: Pretpostavljam da ti je jednako kao i meni pomalo mučno razgovarati o ovoj temi.

Zurovac: Malo je reći da mi je mučno. Više nego mučno. Imamo toliko problema u ovoj zemlji i u životu u trenutnoj situaciji da fakat moramo govoriti o stvarnim problemima. Hajmo konačno početi raditi ovaj naš posao kako treba.

RSE: Odakle zapravo ova bujica neodmjerenih, ružnih, diskreditirajućih priloga u našim medijima? Čemu imamo „zahvaliti” ovaj nasrtaj mržnje?

Zurovac: Nećemo zahvaljivati nikome, ali činjenica je da je politika toliko uplela prste sa različitih strana u medije koji im trebaju da budu u njihovoj službi da je to već postalo metastaza, bojim se. Nešto što samo čudo može spasiti.

RSE: Imam utisak kako je većina novinara zauzela ove suprotstavljene busije. Tamo se ušančilo i sad pucaju jedni po drugima iz svih raspoloživih oružja. Namjerno koristim ovaj pojmovnik.

Zurovac: Ne možeš ništa drugo reći. Šta ćeš drugo reći? Ja sam toliko razočarana. Konkretno, čitam u Danima komentar na saopćenje Žalbene komisije Vijeća za štampu a pro-po izvješćivanja medija oko tog 9. januara. Usporedbe koje su tamo postavljene me još uvijek drže pod dojmom šoka. Čitajući taj komentar ne mogu da citiram, pogotovo kada znam da bi trebalo da dolaze sa profesionalne strane. Zašto? Zašto moramo birati stranu? Zašto konačno ne odaberemo stranu profesije novinarstva, koja treba da bude u službi javnog interesa. Zar je javni interes podizati mržnju? Zar je javni interes otvarati razdor među ljudima? Zar je javni interes ponovo vraćati predratnu huškačku retoriku koja će svijest građana zagađivati do te mjere da se opet podiže strah? Da se opet od sukoba podiže atmosfera grozne neizvjesnosti i toga da li trebamo spakovati još jedan kofer da se možemo na brzinu pokupiti ako počne pucati po nama. Zašto nakon 16 godina od kako je rat završen moramo i dalje biti u psihozi rata koja nam se nameće upravo ušančivanjem novinara na različitim stranama?

RSE: Ono što je meni začuđujuće da i na jednoj i na drugoj strani postoje kolege koji se privatno gnušaju tekstova i priloga, ali obično prešute javno se oglasiti.

Zurovac: Jeste najgora šutnja, zato je prestrašno da ljudi koji ti privatno kažu da je bezveze zašto se to piše. Nije problem pisanja i proslave. Problem je Dejtonskog sporazuma koji je 1995. potpisan i garantirao je postojanje Republike Srpske, potpisao ga je u ime Republike Bosne i Hercegovine tadašnji predsjednik Alija Izetbegović. Tačka, to je činjenica. Mijenjamo taj Dejtonski ustav pa
Novinari koji se također gnušaju takvog izvješćivanja šute o tome, neće javno da komentiraju i prilagođavaju se situaciji, a ta situacija najmanje godi našoj medijskoj zajednici, a onda preko medijske zajednice najmanje godi građanima.
ćemo onda pisati o stvarima o kojima trebamo pisati, ali problem je u tome što političke opcije kojima jako odgovara ovakvo stanje jer jako dobro profitiraju u ovakvoj situaciji jako nerješenom i nesretnom položaju BiH u okviru zapadnog Balkana i regije.
Strašno je da je to njihovo profitiranje potpomognuto da li nerazumijvanjem određenih medija, vlasnika medija ili novinara koji rade u tim medijima ili je potpomognuto njihovim nekim profitiranjem. Ja stvarno ne bih ovdje izlagala neke svoje pretpostavke jer ni u šta nisi siguran zašto je to tako. Da li je to neka zaraza općeg stanja i ludila koje se ponovo javlja ili je zbilja neki profit u pitanju ili interes. Ili opet strah da se mora tako pisati da bi se zadržalo mjesto u medijima. Što god da jeste činjenica ostaje da novinari koji se također gnušaju takvog izvješćivanja šute o tome, neće javno da komentiraju i prilagođavaju se situaciji, a ta situacija najmanje godi našoj medijskoj zajednici, a onda preko medijske zajednice najmanje godi građanima Bosne i Hercegovine.

Ispaljivanje riječi bez razuma

RSE: Kod nas je strašno teško definisati ili pravno rasvijetliti šta je to govor mržnje. Takvo krivično djelo ne postoji a naša je legislativa čini se deset koraka ispred stanja duha.

Zurovac: To je tačno. Mi stalno razgovaramo o tome kako treba definiciju govora Ilustracija

Ilustracija

mržnje uvrstiti u Krivični zakon jer ona jeste opasna. Postoji ona u jednom dijelu krivičnog zakona i odnosi se na širenje govora mržnje u odnosu na vjersku, religijsku, nacionalnu diskriminaciju, ali on mora biti precizan. On nije precizan. Ne može se na njega pozvati. Huškačka retorika prema osobi, osobama ili grupaciji putem govora mržnje je jezivo opasna jer ona uvijek vodi u krajnjoj svojoj fazi ka fizičkom obračunu. To je ono što je prestrašno. Huškačka retorika, govor mržnje, nikada nema pravi argument. On je stanje duha, on je emocija. On je ispaljivanje riječi bez razuma o posljedicama.

RSE: Čovjek iz profesije se naprosto razboli kad počne razmišljati o tome da postoje ljudi koji našu strukovnu sreću, da imamo ovakav pravni okvir, hoće pretvoriti u kolektivnu nesreću.

Zurovac: Mi imamo pravni okvir za koji uvijek naglašavamo da je jako dobar. Imamo dekriminaliziranu klevetu. Imamo slobodu govora, slobodu medija. Slobodu pristupa informacijama. Mi nemamo zabrana pristupa ni Internetu ni svim
Nemamo odgovornosti ni prema vlastitoj profesiji, ni prema vlastitom životu jer ovakvo podizanje tenzija putem širenja govora mržnje na svim stranama je ugrožavanje našeg vlastitog života, života naše vlastite djece, a ne djece i života onog drugog o kome širimo govor mržnje.
drugim socijalnim mrežama. Nemamo zabranu pristupa informacijama putem svih mogućih kablovskih TV kanala da ne nabrajam sve. Imamo apsolutnu slobodu u odnosu čak na neke susjedne zemlje koje imaju takva ograničenja i gdje novinari dosta stradaju. Mi to sve imamo, međutim očito nam je previše slobode. Sloboda mora imati odgovornost. Mi je nemamo uopće. Mi nemamo odgovornosti ni prema vlastitoj profesiji, ni prema vlastitom životu jer ovakvo podizanje tenzija putem širenja govora mržnje na svim stranama je ugrožavanje našeg vlastitog života, života naše vlastite djece, a ne djece i života onog drugog o kome širimo govor mržnje. To je ta nesvjest u koju smo svi upali, koja nam se nameće i koja je prestrašna i bolesna.

RSE: Obzirom na ukupni ambijent sam sebi pokušavam smisliti mogućnost izlaza iz ovog začaranog kruga. Je li to uzaludno razbijanje glave? Da li uopšte postoji izlaz?

Zurovac: Kada bih prestala razmišljati o izlazima ja bih stvarno potpisala osobni poraz. Ja ga neću potpisati, makar ostala sama da potpisujem saopćenja koja će ukazivati na neprofesionalno izvješćivanje i na povratak profesiji. Nije se teško vratiti. Imamo dobro uređene profesionalne standarde, imamo institucije koje ukazuju na te profesionalne standarde. Ja očekujem da se i druge institucije također izjasne, ali ako se Vijeće za štampu samo izjasni saopćenjem o izvještavanju i onda bude napadnuto od profesije što se usudilo dati takvo saopćenje onda je to stvarno van pameti. Ali to sigurno neće zaustaviti, niti Vijeće za štampu, niti ljude koji se potpisuju pod takva saopćenja, koji su u okviru Žalbene komisije ili drugih tijela u Vijeću za štampu.
Osobno ne odustajem. Smatram da se itekako može raditi dobro na vaspitavanju mladih generacija i da mlade generacije moraju napraviti promjenu. Mladi ljudi su užasnuti i zbunjeni situacijom u kojoj se nalaze, zato što im to sprječava njihov uvid u život koji je pred njima, profesionalni i privatni. Kako će ga razvijati u zemlji koja je neprestano na rubu rata i neizvjesnosti? Definitivno ono u što vjerujem je glavni zakon univerzuma – ako postoji negativnost, mora postojati kao ravnoteža i pozitivnost i ona mora jednog dana u ovakvoj koncentraciji negativne energije napraviti balans. Ne mogu reći da smo došli skroz do dna jer uvijek postoje neka iznenađenja u BiH, ali mi smo sada zbilja došli do samog dna i ne možemo vječno tonuti.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG