Dostupni linkovi

logo-print

Pukotine nove epohe Olimpijskih igara


Rio de Žaneiro uoči Olimpijade, avgust 2016.

Rio de Žaneiro uoči Olimpijade, avgust 2016.

Jedan vijek već, i petinu drugog pride, u pravilnim ciklusima i to u godinama koje imaju privilegiju da im je februar produžen, održava se najveća, najskuplja i najglamuroznija smotra planetarnih sportskih dostignuća. Od Atene, grada na razvalinama jedne stare civilizacije, do Rio de Žaneira gdje se duboko ukorijenila ona buduća, opredmećivana je ideja olimpizma. Ljeti i zimi, ponekad se superiorno podsmjehujući realnosti, ali češće robujući njenim matricama.

Nekako se činilo da se ona parabola otvorena 1896. godine, zatvorila u krug tačno na svoju stotu godišnjicu u američkoj Atlanti i da se ideja igranja u slavu bogova definitivno vratila prvotnoj inspiraciji. Naravno, do kraja poštujući kulturološki i civilizacijski pomak koji je napravljen od onodobnih igara u slavu stanovnika Olimpa, do aktuelnog nadmetanja za sportsku slavu, inače sinonimni oblik magične riječi-novac, najrasprostranjeniji i najrazumljiviji pojam savremenog vokabulara i jedinog božanstva kome se savremeni svijet ničice klanja. Ali, sluti se kako se to tek na tren učinilo.

Onaj latinski trozbor potpisan ispod pet olimpiskih krugova, a koji govori o autentičnoj ljudskoj potrebi za što dužim korakom, za sve većom snagom i za što većom visinom, simbolizira neponovljivu fascinaciju za neprestanim pomjeranjem granice naših sposobnosti. Kao što je ambicija svakog trenutka da jednom postane vječnost, tako je čovjek, mjereći se sa drugima i sa samim sobom, jačajaću vlastite mišiće, čeličeći volju i disciplinirajući strpljenje, onomad u staroj Eladi, odlazeći na olimpijske megdane kretao na put kojim se penju bogovi. Iako nikad nije dostigao slavu bogova, olimpijski je junak, zakićen vjencom i ovjenčan slavom pobjednika, kusao mrvice sa njihovih trpeza.

Današnji pobjednik, međutim, može računati da se sasvim približio božanskom prestolju, jer, oni najbolji među slavodobitnicima, i doslovno do kraja života mogu uživati u sladokusu nektara i ambrozije i u društvu bogova.

Na ovom putu povratka svojim, mada u izmijenjenom obličju, ipak prvotnim inspiracijama, ideja modernih olimpijskih nadmetanja morala je pretrpjeti bezbroj poniženja. Bezmalo pa pola vijeka, tavoreći u samozadovoljstvu i sa imidžom naivne aristokratske razbibrige, olimpijska ideja je pokušavala da se etablira u vijeku bezbrojnih protivrječnosti i svekolikih fascinacija. Kad je već doživjela svoju planetarnu promociju, u Berlinu 1936. godine, bila je to neviđena zloupotreba sporta i sportskih dostignuća koja je, zamalo, do kraja kompromitovala i samu ideju.

Otvaranje Olimpijskih igara u Berlinu 1936.

Otvaranje Olimpijskih igara u Berlinu 1936.

Tadašnji njemački kancelar Adolf Hitler iskoristio je Olimpijske igre za prljavi marketing svog morbidnog političkog projekta, a da slobodni i demokratski svijet nije ni prstom mrdnuo. Kasnija "mahanja" imenom Džesija Ovensa, valjda najveće legende savremenih olimpijskih natjecanja, koji je svojim sportskim dostignućima "na licu mjesta" doslovno ponizio rasističku teoriju o fizičkoj i mentalnoj supremaciji jedne nacije, samo je providni i smiješni alibi site i zadrigle olimpijske nomenklature koja se, kao ni njeni politički ekvivalenti, nije usudila da nemani stane za vrat u vrijeme kad bi to još bilo djelotvorno.

I onda se Olimpijada, potpuno protivno starom načelu da se ratovi "anesteziraju" dok igre traju, povukla u ilegalu, ustuknula pred svojim osnovnim načelom da igrom zbližava ljude, da ih miri i pouči u mogućnosti skladnog zajedničkog života. Kad se, pak, poslije velike svjetske vojne ponovo vratila u život, nije više mogla zaustaviti korov koji je posijan 1936. u Berlinu. Umjesto socionacističke histerije, nastupila je jedna druga. Na olimpijske igre došla su dva svijeta doslovno podijeljena "gvozdenom zavjesom", dva dijametralno suprotna modela življenja, dva sistema vrijednosti.

Pobjeda izvojevana na sportskom polju nije više bila satisfakcija za vlastitu "krv, znoj i suze", nije bila u slavu čovjekovih sposobnosti, nego u slavu političkog sistema iz čije su retorte bili mogući takvi ljudi. Umjesto okićeni lovorovim vijencima pobjednici su počasne krugove trčali zamotavani u državne i partijske zastave.

Avet Berlina visio je nad Olimpijadama čitavu drugu polovinu njihovog reinkarniranog života. Ukoliko i nisu bili u pitanju pojavni oblici dualizma političkih sistema koji su u dva navrata Igre učinile smiješno regionaliziranim, budući su dvije tadašnje svjetske sile zajedno sa svojim satelitima jedna drugoj bojkotovale domaćinstvo u Moskvi, odnosno u Los Anđelesu, na Olimpijadama su progovarale i neke druge masovne frustracije ili tragične političke protivrječnosti.

Smislu četvorogodišnjeg kampovanja svih sportista svijeta, jednako kao rusko-američki bojkot, zaprijetili su teroristički rafali na izraelsku momčad u Minhenu i bojkot Afričkih zemalja, te onaj "bijeli štrajk" što ga je povremeno provodila crna Amerika, nezadovoljna ogromnim nerazmjerom vlastitog doprinosa slavi nacije i unutarnacionalne valorizacije te slave.

Muhamed Ali zapalio je olimpijski plamen u Atlanti 1996.

Muhamed Ali zapalio je olimpijski plamen u Atlanti 1996.

U Atlanti, dakle na stotu godišnjicu, nastupio je sport rasterećen svih neprijatnih balasta. Olimpijska porodica okupila se u punom sjaju i predstavila kao brojnija od svih drugih. Na jarbolima se zaviorilo 197 zastava, jer su pored novorođenih zemalja pod "pet krugova" pripuštene i zabludjele ovčice, tadašnja SR Jugoslavija i Kambodža. Osim možda diskretnog "crvenila" Izraelaca što su im pod nosom bile palestinske insignije i, globalno gledano, sitnih čarki zemalja što su nešto ranije živjele zajedno, svi su bili okrenuti isključivo medaljama, dakle, samo sportskoj slavi i onome što iza toga slijedi.

Zato se mora reći kako je bolje da su Igre "poklonjene" Atlanti, premda su mnogi mislili kako bi bilo prirodnije i pravednije da su na stogodišnjicu odigrane u Grčkoj. S velikim razlogom okrenuti su ledini na kojoj je Margaret Mičel smišljala kultnu sagu "Prohujalo sa vihorom", a na kojoj se iz kandži usnulog američkog juga, emancipirao jedan novi mega-polis. Bio je to opipljivi dokaz konačne uspostave jedne nove planatarne arhitekture u kojoj se činilo kako su definitivno izbrisani tragovi civilizacijskog dualizma koji je pečatio drugu polovinu prošlog vijeka.

S novim vijekom Olimpijske igre, okrenute budućim dostignućima i budućim vrijednostima, započinju svoju novu epohu, o čemu je redosljed jedna zemlja novog - jedna zemlja staroga svijeta, dakle Sidnej, Atena, Peking, London, Rio, najplastičnije svjedočio. Odolijevanja nasrtajima s početka milenija sugerisala su kako je u pitanju održiv novouspostavljeni poredak, ali vremenom slute se prijeteće pukotine. U simboličkoj ravni o njima svjedoči selekcija sportaša izbjeglica koji predstavljaju 60-milionsku naciju bez zastave.

Na minulo vrijeme, međutim, barem prema nekim tumačenjima, zamirisala je sudbina ruskih sportista. Postavlja se, naime, pitanje da li je sa prljavom vodom bačeno i poneko dijete. Da li je, na primjer, primjereno u ime kolektiviteta suspendovati neka elementarna ljudska prava, dakle modelirana panreligija novoga doba? Da li, kako poneki misle, oni s druge strane nekadašnje gvozdene zavjese jednostavno prakticiraju stare navike u vezi sa dopingom?

Ili, kako će reći oni drugi, novi poredak vježba mišiće i dokazuje evidentnu superiornost, ali na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Bog će ga znati. Zasad svjedočimo tek pukotinama, ali se možda ipak pomjeraju tektonske ploče.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG