Dostupni linkovi

logo-print

Puhovski: Različiti aršini u svjetskoj politici


Žarko Puhovski

Žarko Puhovski

Sredinom prve septembarske nedelje, prekinuto je letnje zatišje u regionu informacijom iz BIH da je uhvaćena grupa vehabija zbog sumnji da izmedju ostalog vrbuju BH muslimane za sirijsko i iračko ratište gde deluje Islamska država.

To je bio povod da se ponovo otvori priča o opasnosti od širenja radikalnog islama na Balkan, o opasnosti od terorizma, o Balkanu kao pogodnom utočištu za vehabije, o dobrovoljcima koji iz BIH, Sandžaka, Crne Gore, Makedonije... dakle svuda gde žive Muslimani odlaze na ratišta u Siriju i Irak.

Sa druge strane, Srbija uvodi zakonsko sankcionisanje gradjana koji se bore na ratištima širom sveta, povod je ukrajinski rat na kome, kako kažu zvaničnici, ima srpskih gradjana na obe sukobljene strane.

Žarko Puhovski, zagrebački profesor politicke filozofije govori o tome šta motiviše dobrovoljce sa Balkana da odlaze na strana ratišta, zašto je Balkan povoljno tle za vrbovanje dobrovoljaca na strana ratišta?

Puhovski: Prvo, Balkan ima staru tradiciju borbe za neke vrste ciljeva. Drugo, Balkan ima staru tradiciju plaćenika. Plaćenici također idu dragovoljno raditi, samo naravno za novac, a ne za neku vrstu ideje ili ideala. Trece, Balkan je relativno nedavno, sa manjim odmakom vremena nego drugi dijelovi Evrope, imao ratno iskustvo i ima tisuće ljudi koji se nakon rata osjećaju izgubljeno, ne samo zbog toga što nemaju od čega živjeti, to je problem za manji broj njih, koliko zato što su izgubili osjećaj da imaju neki smisao u životu i osjećaj uzbuđenja i na neki način osjećaj da oni u ratu doista čine nešto što inače u svom civilnom životu nisu mogli, dakle da su važni. To očito funkcionira veoma uspješno i upravo zbog toga se te ljude može lakše nego iz drugih dijelova svijeta dobiti da sudjeluju u ratovima, kada već, srećom po nas, lokalnih ratova više nema.

RSE: Znači, vi mislite da oni, koji odlaze na razna ratišta širom sveta, nisu ljudi sa socijalnog dna, koji su u egzistencionalnom beznađu?

Puhovski: Sasvim sigurno ima značajan broj ljudi na koje se odnosi ta kvalifikacija, ali meni se čini nevjerojatnim da bi baš svi bili takvi. Dapače, ljudi koji se ponekad pojavljuju na televiziji ili u nekim drugim medijima, ne djeluju uvijek kao ljudi koji ne znaju što govore, kao ljudi koji se ne znaju izražavati, koji ne znaju gdje se nalaze, iako sasvim sigurno ima i takvih.

Takvi ljudi, ljudi sa margina su iz generacije najmlađih, u starosti od 17 do 20 godina, odrasli u malim mjestima i na periferijama velikih gradova, koji ne znaju sasvim sigurno, ali imaju osjećaj da se događa nešto strašno. To se može sažeti u jednoj rečenici - da oni iz te generacije nikada u životu neće imati stalni posao, da su oni za društvo izgubljeni. Može izgledati zgodno ako se ljenčari, ali ako se ima od čega živjeti. Ti mladi ljudi, zbog takvih motiva, ne samo u dijelovima EX YU, već , na primer, i u Velikoj Britaniji, idu u rat.

RSE: Da li opšta idejna i vrednosna zbrka, koja postoji već decenijama na ovim prostorima, pogoduje najrazličitijim ekstremističkim ideologijama?

Puhovski: Ne. Meni se čini da ekstremističkim ideologijama pogoduje red. Najviše ekstremista dolazi iz dijelova svijeta u kojima vlada privid potpunog reda, gdje se misli da se zna što je ispravno, a što pogrešno, što je dopušteno, a što nije dopušteno., kako se ponašati u društvu. To jedan broj ljudi ne podnosi, kao što nisu podnosili u tridesetim godinama prošlog stoljeća, smatrajući to recimo malograđanskim ili terorom svakidašnjice nad stvaralačkim potencijalima, kako je to svojevremeno rekao Džordž Orvel. Meni se čini da nered u vrijednostima manje motivira ljude na takvo ponašanje, nego onaj prinudni red, kakav u uređenim društvima postoji.

RSE: Da li je danas najprivlačniji magnet za mlade okupljanje na verskoj, nacionalnoj, rasnoj osnovi, mnogo više, nego naprimer, na generacijskoj, estetskoj, filozofskoj? Da li su to i najteže posledice devedesetih?

Puhovski: Sigurno se veliki broj ljudi grupira u nekim nacionalnim, etničkim, vjerskim i drugim kontekstima, međutim, ono što mi se čini važnim i na što treba upozoriti, jeste to da se na vrijednosnim, estetskim ili filozofskim osnovama uvijek okupljala manjina, elita u svakoj generaciji. Nikada većina ljudi nije prihvaćala neke socijalne, svjetonazorske i druge vrijednosti, nego je to jedna manjina uspijevala svesti na parole koje bi bile široko prihvatljive. Tek onda bi to drugi prihvaćali.

Ovdje se radi o činjenici da se, prije svega, nakon rata dogodilo to da se veliki broj ljudi osjeća prevarenim i izigranim, bilo osobno, zbog svoje egzistencije, obiteljske, privatne i tako dalje, ili nacionalne. Vjeruju da je nacija prevarena. Da su u ovom ratu nepravedno loše prošli i da nisu dobili sve ono što su zaslužili. To onda, taj opći osjećaj nepravde, motivira ljude da se angažiraju negdje drugdje - kad već kod nas tu neku pravdu ne možemo realizirati, onda ćemo pokušati to učiniti negdje drugdje.

To se događalo i nakon Prvog svjetskog rata i nešto slično se događa i sada, naravno u znatno manjim iznosima i brojkama. Sada, zbog medijske interpretacije i zbog histeriziranja, koje se pojavljuje kad god su Amerikanci u pitanju, stvari čine širima i dubljima nego što zapravo jesu.

RSE: Da li to znači da je ovo hapšenje grupe vehabija zapravo jedan marginalni slučaj i da to ne govori o nečemu što je ozbiljnija opasnost u ovom regionu?

Puhovski: Ono što se ovih dana događa, kao i ono što se događalo prije godinu dana, u jednoj sličnoj velikoj akciji, koja je završila bez i jedne presude, a vidjet ćemo kako će ovo završiti, zapravo su akcije koje se čine na pritisak izvana, da bi se smirilo vanjske centre moći i da bi se pokazalo da BiH ipak nekako funkcionira i da valjda ipak jednog dana može biti kandidatkinja za EU. Svijet funkcionira tako da ubijanje 2.000 civila u Palestini vrijedi otprilike koliko jedan mrtav Amerikanac u Iraku ili Siriji. To je realnost sa kojom se živi. Budući da se sada radi o mrtvim Amerikancima, čitav svijet se naravno pojavio u poziciji borca za pravdu.

RSE: Da li se na bilo koji način mogu porediti današnji dobrovoljci na svetskim ratištima sa dobrovoljcima iz devedesetih godina na EX YU ratištima?

Puhovski: Da i ne. I tada i sada imamo dvije grupe. U Hrvatskoj se pojavio jedan broj ljudi, možda nekoliko desetina njih, za vrijeme rata, koji su pomagali hrvatskoj vojsci, dijelom doista iz uvjerenja da se bore protiv zadnjih ostataka komunizma, dijelom opet jer su imali neke interese ili su bili obiteljski vezani sa ljudima iz Hrvatske.

Sada imamo sličnu situaciju. Pojavljuju se i ljudi, u ovim trenucima, i u Siriji i u Iraku, koji iz čistog uvjerenja da je to ispravno postupanje sa stajališta vjere, sudjeluju u takvim akcijama. Postoje i ljudi koji to rade zbog novca, ali i ljudi koji to rade jer imaju neke obiteljske ili porodične veze, pa zbog toga smatraju da im je mjesto upravo tamo, na mjestu pravih boraca za islam.

RSE: Ako je delom borba za ideale, sada ćemo zanemariti koje ideale, ono što mobiliše ljude da uzmu oružje u ruke danas, da li se to može i kako porediti sa nekadašnjim dobrovoljcima, naprimer u španskom građanskom ratu?

Puhovski: Meni se čini da je paralela potpuno očita. I tada i sada se radilo kod jednog broja ljudi o dvostrukoj motivaciji. Sa jedne strane o vjeri u neke ideale, koje ne mogu kod kuće realizirati pa mogu pokušati negdje drugdje, i istovremeno o dubokoj razočaranosti stanjem u društvu u kojem su živjeli, recimo engleskom, francuskom ili tadašnjem jugoslavenskom. Uvjerenje da se borba za promjene kod kuće, počinje voditi na primjer u Španjolskoj, kao što i ovi iz BiH, oni koji su zaista idealisti, vjeruju da borba sa islamskom državom u Iraku i Siriji jednog dana treba dovesti do toga da se i BiH, a onda valjda i susjedne države, promijene, ali oni ne počinju kod kuće, nego počinju tamo gdje se borba već vodi, dakle na zadanim mjestima i zadanim okolnostima. To je nekada bila Španjolska, jer su tako izabrali pučisti monarhističke orijentacije i Nijemci i Talijani koji su ih podržavali i ,sa druge strane, komunisti i ostali na ljevici. Sada je to, primjerice, Irak, odnosno Sirija.

RSE: Kada je o terorizmu reč, zanimljiva je polemika koja već dugo traje povodom stote godišnjice Velikog rata, o tome da li je Gavrilo Princip terorista, heroj, odnosno žrtva. Kako vi o tome razmišljate?

Puhovski: Nema nikakve dvojbe, tehnički pojmovno gledano, da je Gavrilo Princip bio terorista. O tom naprosto ne može biti spora. On je jedan od serije terorista koji su, od kraja XIX do dvadesetih godina XX stoljeća, neke ideje pokušavali promovirati napadima na takozvane okrunjene glave u Rusiji, Austriji i drugim dijelovima Evrope. U Švicarskoj su ih, u egzilu, hvatali. To je bila praksa ponašanja terorista tog vremena, ali pitanje je vrijednosne procjene, smatra li se da je vrijednost, u ime koje je taj teroristički akt počinjen, nešto što zaslužuje podršku ili ne.

Da povučem paralelu. Mi u Hrvatskoj sada imamo sličnu situaciju. U jednom malom gradiću na moru, koji se zove Posedarje, neki dan je svečano promijenjeno ime jedne ulice u ulicu jednog čovjeka, gospodina Bušića. On je bio u Americi 35 godina u zatvoru kao terorista jer je u sedamdesetim godinama oteo avion kako bi upozorio svijet na nepravde koje se zbivaju u Jugoslaviji. Postavio je jednu eksplozivnu napravu da upozori na to da ozbiljno misli. Jedan američki policajac je poginuo prilikom demontiranja te naprave i zbog toga je Bušić bio osuđen na dugi zatvor. Onda je konačno pušten. Došao je u Hrvatsku. U Hrvatskoj je bio nesretan pa se ubio, ali to je sada drugo pitanje. Isto se postavljalo pitanje da li je Bušić terorist ili junak? On može biti nacionalni junak za one koji to smatraju vrijednošću, za one koji smatraju da treba ubijati u ime nacije. Ali on je tehnički, po svom načinu ponašanja i postupanja, bio terorist, kao i Gavrilo Princip. Po mom nazoru , u to ne može biti sumnje.

RSE: Pmenuli ste dvostruke aršine na primeru izraelsku odmazde nad Hamasom. Kako gledate na ono što se događa u Ukrajini?

Puhovski: U Ukrajini se događa jedna veoma neobična situacija koja dovodi do obnavljanja retorike, ali što je još puno gore, i do političkog i vojnog ponašanja tipičnog za hladni rat. Hladni rat je opet tu, opet se govori o Zapadu i Istoku u političkim, a ne u zemljopisnim pojmovima. Došlo je do toga tako što je, a tu gospodin Putin ima pravo, u Ukrajini izvršen državni udar, u to uopće nema sumnje, nakon niza krvavih prosvjeda, u kojima su ubijani i ljudi sa obe strane. Putin je u tom pogledu napravio veliku taktičku grešku jer je svojom intervencijom na Krimu onemogućio da u Evropi počne rasprava o tome tko je sve ubijao na Majdanu, koja bi, vjerojatno, pokazala neke, za opće javno mnijenje, začuđujuće rezultate.

Do toga nije došlo jer je Putin smatrao da je sada prava prilika da obnovi svoj zavjet da će Rusija ipak nastaviti tragom Sovjetskog Saveza, koliko god je to moguće. Tu se našla „zapadna strana“ pred paradoksalnom situacijom. Oni znaju da nisu u stanju vojno odgovoriti, ne odluče li se na atomsko oružje, što valjda ipak nije opcija. Sa druge strane, znaju da ekonomske sankcije štete, koliko Rusiji, toliko i državama koje te sankcije moraju provoditi. Već i Hrvatska sada ima nekih poteškoća sa tim sankcijama kao članica EU, i zato je dosta logično da će se ostati na nekoj vrsti pat pozicije.

Čini se očitim da će za neko vrijeme, i to ne za tako kratko, Rusija ostati u kontroli nad onim dijelom Krima koji je u njezinim rukama već sada, a pitanje je kako će se rasplesti priča sa ostalim dijelovima istočne Ukrajine jer opet tu ima ono što bi se nazvalo ubijanje sa obje strane, pri čemu se ubijanje sa jedne strane stalno interpretira kao zločin, a ovo drugo kao oslobodilačka borba, jer su ideologije tako posložene.

RSE: Da li ponovo ulazimo u eru hladnog rata?

Puhovski: Po svemu sudeći, da. Vidjet ćemo kako će daleko ići odluke samita NATO-a u Velsu. Po svemu sudeći, one će ići u pravcu da se hladnoratovska retorika vrati u igru. Međutim, onda imamo sa stajališta nas, malo starijih iz EX YU, paradoksalnu i neugodnu situaciju, imamo hladni rat, ali bez nesvrstanih i neutralnih. Neutralni su sada već u EU, zapravo više nisu neutralni, kao Austrija ili Švedska. Sa druge strane, nesvrstani više ne postoje. Imat ćemo ponavljanje obrasca, bez jednog važnog elementa, koji je u tome funkcionirao, dakle pokreta nesvrstanih. Zato mislim da se može očekivati eksplozija hladnoratovske propagande.

Tu su se mediji već istakli čitavim nizom notornih gluposti. Recimo, nedavno su svjetski mediji izvijestili, kada su dvoje oboljelih Amerikanaca od ebole preveli u SAD, da je došlo do velikih prosvjeda u SAD-u, zato što su se bolesnici od ebole prvi puta pojavili u zapadnoj hemisferi. Međutim, ebola se razvila u zapadnom dijelu Afrike, koji je zapadno od nultog meridijana i također pripada zapadnoj hemisferi, ali u kategorijama hladnog rata se smatra da je zapadna hemisfera tamo gdje imate koka-kolu i parlamentarnu demokraciju. Sve drugo je neka istočna ili južna hemisfera, koja ne postoji, ali postoji politički gledano. To je ta zbrka do koje dolazi. To je jedna vrsta medijske histerije.

Konačnica je ono o čemu smo maločas govorili, da mediji funkcioniraju po načelu jedne radikalne, striktne nejednakosti, da neke žrtve vrijede više od drugih žrtava i da se za neke žrtve ima smisla angažirati, a druge su jednostavno kolateralne i o njima ne treba govoriti.

RSE: Kakav je odgovor levice? Zagreb je postao važna adresa, nadam se da ne preterujem, svetske levice danas. Mislim pre svega na ono što je pokrenuo Subverzi festival.

Puhovski: Subverzivni festival je dobar primjer današnje ljevice. To je takozvani subverzivni festival koji financira najjača monopolistička korporacija u Hrvatskoj, čiji se gosti voze u skupim automobilima, koje im je na raspolaganje stavio taj monopolist i čiji su govornici uglavnom moderni ljevičarski klauni, poput Žižeka i sličnih, koji puno znaju, ali se prije svega bave medijskim efektima i obratima. Ili ljudi poput Tarika Alija, koji zaostali četrdeset godina u svijetu i promjenama, govore otprilike na način Narodne fronte u Jugoslaviji u pedesetim godinama. „Sve što radi SAD je pogrešno, sve što radi druga strana, sada to nije Rusija, nego neko drugi, je ispravno“. Ta ljevica nema nikakve šanse. Ta ljevica je suodgovorna zato što se ne reagira na ispravan način jer se prije svega ne razumije što se događa. Kao što je dobro poznato, osnova ispravne reakcije na bilo koji događaj je prije svega razumijevanje tog događaja. Današnja ljevica to,na žalost, nije u stanju.

RSE: Vaš pogled na Srbiju, pre svega, kuda ova vlast vodi Srbiju? U zagrljaj Rusije, u EU, sve to pomalo, ali uz učvršćivanje autoritarnog režima?

Puhovski: Meni se čini da se ova vlast u međunarodnom kontekstu ponaša izuzetno inteligentno, obzirom na situaciju u kojoj se Srbija nalazi. U pozadini je potpuno očito jednostavno stajalište koje glasi - sta bilo da bilo, samo da mi ostanemo na vlasti. Oni su prihvatili čitav niz liberalnih, pa moglo bi se čak i reći ljevičarskih formula, da bi proširili svoju bazu, koja nije bila tako široka. Oni su dobro došli kao rezultat širokog nezadovoljstva, prosvjeda protiv ranijih liberalno demokratskih većina u Srbiji. Sa druge strane, to njihovo inteligentno inozemno ponašanje se utoliko više pokazuje uspješnim, koliko se Srbija nalazi u izrazito teškoj situaciji zbog pritisaka EU da se udalji od Rusije, da ubrza neke korake prema Kosovu, koje nije tako lako javno obrazložiti, iako javnost postaje u tom pogledu sve više ravnodušna.

Zato će se pojaviti paradoks da će se ti, po mom sudu, ne baš prvoklasni političari koji su danas na vlasti u Srbije, naći u poziciji da hoćeš-nećeš ponavljaju neku vrstu nesvrstanog obrasca iz šezdesetih godina. Oni nemaju onaj format koji su imali Tito, Naser, Nehru i drugi, ali njih naprosto situacija tjera da se pokušaju malo distancirati i od jednih i od drugih.

Od jednih se distanciraju zbog interesa od Rusije, od drugih se distanciraju zbog srca, da tako kažemo, od EU za koju imaju interese. Ali, još uvijek imaju i tu tradicionalnu srpsku fantaziju o ruskoj braći koja se često puta pokazala razlogom za velika razočarenja u srpskoj povijesti.

Međutim, greška koja se ovdje čini dosta vjerojatnom i koja bi mogla biti skupa greška po Srbiju, jeste da se preigra ta karta neutralnosti, odnosno nesvrstanosti. Situacija više nije kao u šezdesetima. U jednom trenutku, a to se može dogoditi puno prije nego nakon četrdeset godina hladnog rata, Rusija i Zapad postignu neki dogovor. Lako je moguće da se vrlo brzo to dogodi, unatoč svoj onoj retorici, i da onda oni, koji su igrali na to da budu između, ostanu u zraku bez ikakvog uporišta. To se na koncu dogodilo Jugoslaviji u devedesetim godinama i zna se sa kakvim posljedicama.

RSE: Da li je Hrvatska zaboravila prošlost iz devedesetih sadašnjih političara koji su na vlasti u Srbiji?

Puhovski: U Hrvatskoj je mejnstrim, odnosno većinska središnja pozicija, prihvatila stajalište koje otprilike glasi - Što je bilo, bilo je, mi smo pobijedili i drugo nije bitno. Jer ako počnemo pričati o tomu što su oni radili, morat ćemo pričati o nekim stvarima sa naše strane. Bolje da se u to ne uplićemo.

Ono što je međutim bitno u odnosima sa Hrvatskom jeste da srpsko vodstvo pokaže spremnost pomoći pri pronalaženju nestalih jer to je doista traumatsko mjesto hrvatske javnosti. Tu bi se sa nekoliko akcija, u kojima bi se dale informacije o nekim većim ili manjim masovnim grobnicama, jako puno učinilo na cementiranju dobrih odnosa.

  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG