Dostupni linkovi

logo-print

Prvi crnogorski gej aktivista za RSE: Otjerala me mučnina


Zdravko Cimbaljević

Zdravko Cimbaljević

Piše: Zdravko Cimbaljević

Nikada nijesam razmišljao da napustim svoju zemlju. Od srednje škole sam aktivan u zajednici. Kao omladinski radnik, kao volonter u brojnim grupama i u različitim zemljama (Italija, UK, Španija, Venecuela...), kao aktivista za prava romske i egipćanske zajednice i konačno kao prvi otvoreni LGBT predstavnik. Uvjek sam se vraćao, s novim znanjem, iskustvom i energijom kako bih pomogao svojoj zemlji i društvu u kojem živim. Činio sam najbolje što sam umio i znao, uvijek solidaran prema drugim ugroženim grupama i pojedincima, i uvijek spreman da učestvujem u širenju demokratije, tolerancije i humanijeg odnosa, prema bilo kome.

Nekima je moja pomoć, pa i samo prisustvo, više škodilo. To je dodatno pogoršalo moj život u zemlji kojoj pripadam, svim bićem. Među prvima sam podržao građanske demokratske proteste. Na jednom bio i prisutan. Ubrzo sam shvatio da sam i tu nepoželjan jer se sve dešavalo na poznatim talasima populizma, a homoseksualac i borac za LGBT prava ne donosi glasove. On ih u zemlji, u kojoj se i dalje njeguje fašizam, čak i od strane dijela opozicije, oduzima. To je bila druga mučnina.

Prva mučnina traje od decembra 2010. godine kada je osnovan “LGBT Forum Progres”, i kada sam se, vrlo brzo, svojom voljom, i isključivo svojom odlukom, javno predstavio svojim punim identitetom - Zdravko Cimbaljević, građanin, rođeni Nikšićanin, Crnogorac koji je homoseksualne orjentacije. Počeo je pakao. Nije mi dozvoljeno, do dana odlaska iz Crne Gore, da postojim kao takav. Nisam valjao ni kao sin, ni unuk, ni dio bratstva, ni kao Nikšićanin, ni kao građanin Crne Gore. Bio sam tema i predmet stida, pljuvanja i sramote, kako za one koji su mi podarili život, koji su sa mnom proveli djetinstvo, školovali se, družili, čak i radili u organizacijama s evropskim identitetom, tako i za one koji me nikada nijesu sreli, niti me upoznali. Čuli su preko medija da sam peder, što, za njih, znači sramota.

Kada ste odbačeni i ugroženi imate još snažniju potrebu da nekome pripadate i da budete zaštićeni. Molite okruženje da vas prihvati. Znači vam svaki gest pažnje i uvažavanja. Neophodnu zaštitu od fizičkog nasilja i minimum dostojanstva mogu vam obezbijediti samo policija, tužilac i sudija. Posljednjih godinu dana s policijom je krenulo na bolje. Odnos i posvećenost se popravila. Zahvaljući fantastičnom trudu i radu ljudi u policiji i NVO sektoru. Kada je riječ o pravosuđu, sve je ostalo loše. Posebno su tužioci ti koji su zakazali. Nijesu u stvari oni ni zakazali. Oni su, svi redom, kontradiktorni “profesionalci”. Usuđujem se reći - homofobi! Zašto to kažem? Pa eto, kako recimo izvjesna Ana Radović kada je u noćnoj smjeni, kao tužilac, ne kvalifikuje po službenoj dužnosti ništa što se desi na štetu LGBT osoba? Kada taj isti materijal, danju pogleda neko od njenih kolega u tužilaštvu, onda tu ima nekog nedjela. U mojih 500 prijava, čak dva puta (?!), bilo i elemenata krivičnog djela. To izaziva produženu mučninu.

Trudio sam se koliko sam mogao, tokom ove tri godine kriti taj strah. A priznajem, osjećao sam ga u svakom trenutku. Ipak, umorio sam se. Umorio sam se da krijem strah i suze
Ujutro, kada počinje novi dan, nadate se boljem. Pa tako odživite preko hiljadu dana. I onda vam zaista bude loše kada shvatite da postaje sve gore. Zašto je nemoguće obezbijediti primjenu zakona i omogućiti da svako živi kao čovjek. Sjetim se samo sudije koja je obustavila postupak zbog diskriminacije protiv univerzietskog profesora samo zato što sam zakasnio, na ročište, samo par minuta. A zakasnio sam zbog smještaja jednog mladića u LGBT sklonište. Nikada nisam ni dobio to rešenje. Nisam se mogao ni žaliti. A pravosuđe se hvali efikasnošću borbe protiv diskriminacije. Hvale se, a besomučno lažu, odnosno, da mi se ne uvrijede, svjesno obmanjuju. Dvoje lica je u tri godine uslovno osuđeno. Isti me čovjek napao četiri puta. Kazna, novčana, mu je prepolovljena zbog uvažavanja njegovih prilika. Moje neprilike, strah, poniženja kojima su me izlagali nijesu uvaženi. Ne, oni su tu da brane javni moral, a ja sam, očigledno je, bio protiv javnog morala. Pravosuđe, lice policije, je u funkciji odbrane homofobije. Ona je, homofobija, uz sistemsko licemjerstvo, populizam, podmetanje i zabadanje noža u leđa najveća crnogorska vrijednost.

Mučnina ojačava posebno uoči, tokom i nakon prvog crnogorskog Prajda.

Uoči tog velikog događaja, polovina civilnog društva, koja je navodno u funkciji demokratske alternative, vrši pritisak da se Prajd ne održi. Kažu - “Nije trenutak”, “Kraj sistema i diktature je blizu”. Tema je korupcija. Uz organizovani kriminal. Kažu mi kolege - “Zdravko, rizikuješ da Milu upišeš nezasluženi evropski poen. Ne smiješ to”, “Ne dozvoli manipulaciju”. Dodaju, “Zašto Budva”. “Tamo se puca. Tamo nije sigurno, za mene i mog radnika.” Ako se već tako dobijaju ti evropski poeni, a tako kažu sveevropski stručnjaci - politički analitičari onda, neka je dobio, i to dva, od LGBT zajednice. Kreće spinovanje. Djeluje velika majstorica tog zanata. Čak se i jednom Lekiću, zbog nje, na mene baš smučilo. Uskoro ostajem i bez plate. Najavljuju se protiv mene, preko pogona radnika iz kancelarije - portalskih komentatora i prikrivenih poštara prijavljivača, nove mjere i sankcije. Zbog jedne povrijeđene sujete, u jednoj kolumni. To je naša demokratska budućnost?

Ljeto i odmor sam proveo u nametnutom kućnom pritvoru. Kažu mi neki - “Pa govorili smo ti da će doći do nasilja (Više ne pominju izvještaj Komisije). Tako ti i treba, kada si se drznuo da organizuješ Prajd”. A Povorka u Budvi, uz ovu u Podgorici naravno, je bio prvi pravi test i prava slika odnosa društva prema LGBT osobama. Takođe, to je bio odgovor svima onima, u “neznanju”, koji su govorili: “Kako su to oni diskriminisani”; “Niko ih vala ne dira nego izmišljaju!”; “Hoće senzaciju, hoće pare”.

Svi u Povorci smo “uživali”, slušajući psovke, prijetnje, posebno one da dođemo u Budvu ponovo, ali bez policije. Atmosfera linča nas je sve “uzbudila”. Pljuvanje i kamenovanje nam je dodatno “godilo”.

Od, još uvjek nerazjašnjene, umrlice koja je osvanula Budvom, do svakodnevnih prijetnji smrću, moj, inako već suviše komplikovan život, postao je teži. Svaki dan strah, uz desetine prijetnji. Trudio sam se koliko sam mogao, tokom ove tri godine kriti taj strah. A priznajem, osjećao sam ga u svakom trenutku. Ipak, umorio sam se. Umorio sam se da krijem strah i suze. Svoju “hrabrost” sam posebno njegovao zbog LGBT zajednice smatrajući da možda mogu biti primjer, i da udruženi, u prkosu, možemo mnogo više. Ipak u svemu tome nestao je moj lični život i razmišljanje o sebi. Umorio sam se da mi večernji izlazak bude boravak u policijskoj stanici, uz podnošenje prijava. Sve sam to revnosno radio vjerujući da će biti drugačije. Međutim, tužilac nikada nije uradio ono što je trebao. Ono što rade tužioci u zemljama u kojima je vladavina prava.

Vijest da se nasilje u Budvi tokom, uoči i nakon Prajda, svelo na 32 prekršajne prijave potpuno me je obeshrabrila. Bio sam šokiran. Toliki fašizam sveo se na prekršaj slomljene klupe u parku? Momentalno sam stupio u kontakt s glavnim tužiocem. On o nasilju u Budvi nije znao ništa. Kazao je da će tražiti dodatne informacije od mjesno nadležnog tužioca. I danas sam bez teksta.

Usred najpoznatijeg tržnog centra, jedan momak, mi je rekao: "Marš pederčino odavde, da te ne ubijem ođe!". Svi su to čuli, niko nije reagovao... I ja sam izašao. Tako je tražio mladi heroj homofobije
Život nakon Prajda u Budvi postao je nesnošljiv. Tih dana sam intenzivno uzimao pse, iz skloništa i sa ulice, u privremeno hraniteljstvo, kako bih imao s kim provoditi vrijeme i čuvati razum. Prijetnje i neprijatnosti nijesu jenjavale. Izlazio sam samo po namirnice. Građani su svoju hrabrost na djelu manifestovali na ulici, u marketu, u tržnom centru. Mučnina je rasla. Shvatio sam zašto je Saša bio toliko protiv organizovanja prajdova. Ali ne dajem mu za pravo da čekamo bolje trenutke. Oni bez Prajda neće doći. Usred najpoznatijeg tržnog centra, jedan momak, mi je rekao: "Marš pederčino odavde, da te ne ubijem ođe!". Svi su to čuli, niko nije reagovao. Naši građani su poznati po tome da ne vole da ne miješaju u tuđa, posebno opasna, posla. Soliudarni su na riječima, ne na djelima. I ja sam izašao. Tako je tražio mladi heroj homofobije. Bila je to moja posljednja šetnja Delta citijem.

Vrhovnog državnog tužioca smatram direktno odgovornim za nasilje koje se povećalo poslije budvanske povorke, ali uoči i nakon podgoričkog Prajda. Njihovo ignorisanje je podstaklo huligane da se osjećaju zaštićenim od sankcija. Tužilac ne goni ni za dela govora mržnje dajući tako pravo crkvenim licemjerima da rade svašta. To se vidjelo u Budvi, a ponovilo u Podgorici. Ne može se Budva zaboraviti. To kažem i dojučerašnjim kolegama u “Progresu”!

Poželim, priznajem, vrlo često, da Vučković i ostali državni tužioci, budu jednom u mojoj koži. Možda bi me tada bolje razumjeli. Da su savjesno radili svoj posao, i da ih nije boljelo briga, za LGBT zajednicu, brojni incidenti se ne bi desili. Rukovodstvo “Progresa”, nakon podgoričkog Prajda, je napadnuto, fizički, čak tri puta. Da je tužilac bio savjestan, ja bih i danas bio u Podgorici.

Otišao sam, zato što sam konačno shvatio da sam nezaštićen. Moja upornost da se stvari promijene na terenu za sada je uzaludna. Život nije igra. Nemamo više, osim jednog života. Svoj postupak smatram krajnje odgovornim i ličnim.

U egzilu su bili političari, naši književnici, vladari, obični građani... Svi oni vraćali su se, na ovaj ili onaj način, boljoj, drugačijoj Crnoj Gori. Vratiću se i ja.

Borbu nijesam prekinuo. Priznajem da sam zamijenio ambijent iz kojeg ću djelovati. Bezbjedan je i LGBT podržavajući. Ovdje vladaju zakoni. Ovdje su tužioci - tužioci, u pravom smislu riječi. Nijesu sistemske izmišljotine kao u mojoj Crnoj Gori. Nastaviću raditi tako da nikom ne činim štetu. Ni “LGBT Forumu Progres” kojem sam posvetio puno. Scena i politička stvarnost u Crnoj Gori treba i drugačije pristupe. Radiću na njima. Iznova. Radiću na okupljanju LGBT osoba u dijaspori i zajedno ćemo raditi za dobro Crne Gore i LGBT zajednice u njoj. Radićemo na promjenama i dosanjati ih. Radićemo na povratku.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG