Prosvjedni performans u Njujorku protiv sankcija Iranu

Autorka: Courtney Brooks, prevela: Ena Stevanović

Mlada iranska umjetnica Sanaz Sohrabi ima misiju da ukaže svijetu na štetne posljedice međunarodnih sankcija na obične građane Irana, posebno na one koji boluju od teških bolesti.

Protekle sedmice je poduzela prvi korak tako što je izvela prosvjedni umjetnički performans preko puta sjedišta UN-a u New Yorku.

Dvadesetčetverogodišnja Sohrabi je šutke sjedila iza hiljada kapsula ispunjenih papirnim trakama na kojim su ispričane priče četrdeset Iranaca koji tvrde da zbog sankcija nisu bili u mogućnosti nabaviti lijekove niti im je mogla biti pružena liječnička pomoć. Cilj je bio ukazati na to da nestašica lijekova pogađa veliki broj Iranaca.

U svom obraćanju prije početka prosvjeda, Sohrabi je rekla da ju je njena sestra koja radi u apoteci u Teheranu i koja je svjedok nestašice inspirirala na to da podigne svijest o ovom problemu.

„Iskreno se nadam da će ovaj projekat podići svijest ljudi i da će ispuniti prazno mjesto u slagalici zvanoj sankcija, što je samo obična riječ, ali riječ koja utječe na stvarne živote ljudi. Željela sam ispuniti tu prazninu jer je ogromna i jer niko ne zna šta se dešava u svakodnevnom životu ljudi koji moraju ići u apoteke i bolnice“, kaže Sohrabi.

Vidljive posljedice

Do lijekova i sanitetskog materijala proizvedenog na zapadu se već teško dolazi zbog međunarodnih sankcija koje su uvedene zato što Iran odbija zaustaviti program obogaćivanja urana, što je proces kojim se proizvodi nuklearno oružje.

Generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon je u oktobru rekao da obični građani Irana uveliko osjećaju posljedice sankcija, što uključuje veliku inflaciju, nezaposlenost i nestašicu bitnih lijekova.

Iran je u oktobru u službenim novinama „Tejaratnews“ objavio spisak od pedeset uvoznih lijekova koji su postali rijetki zbog međunarodnih sankcija.

Pacijenti sa hroničnim bolestima kao što su dijabetes ili rak navodno kupuju gomile lijekova, što dodatno povećava nestašicu lijekova proizvedenih u Iranu, kao i onih uvezenih.

Sohrabi je odrasla u Teherenu, ali proteklih pet mjeeci živi u Chicagu gdje studira magistarski na Akademiji likovnih umjestnosti.

Njeni prijatelji iz Irana su prikupljali priče za nju po apotekama i bolnicama. Osim toga, Sohrabi je na svom blogu zamolila Irance da podijele s njom svoje tegobe.

„Sedmicu nakon toga sam preminuo“

Sohrabi priznaje da nije bilo moguće provjeriti istinitost priča, ali kaže da „priče govore same za sebe“. Jedna glasi ovako:

„Ja sam Manouchehr Esmaili, bio sam petnaestogodišnjak iz Dezfula, grada na jugu Irana. Bolovao sam od hemofilije. Zbog sankcija koje je pokrenula Amerika, moja porodica nije mogla nabaviti ključni lijek koji sam očajnički trebao. Prošlog mjeseca, u novembru 2012. sam odveden u bolnicu. Sedmicu nakon toga sam preminuo.“

O Esmailijevoj smrti se izvještavalo širom svijeta nakon što je vijest objavio direktor Iranskog društva hemofiličara. Međutim, RSE nije bio u mogućnosti da neovisno provjeri tvrdnje pomenutog direktora.

Sohrabi kaže da su joj se neke od priča posebno urezale u pamćenje, uključujući priču o majci koja nije mogla nabaviti mlijeko u prahu bez laktoze za svoju, na laktozu alergičnu bebu, o ocu i kćeri koji nisu mogli doći do lijekova za ozbiljna gastrointestinalna oboljenja ili o fotografu sa invaliditetom koji je prodao svoj fotoaparat kako bi platio novu protezu.

Sohrabi se nada da će ispuniti 26 hiljada kapsula pričama oboljelih Iranca, jer je procjenjeno da 26 hiljada Iranaca boluje od bolesti krvi.

„Ovi ljudi su pretrpjeli veliku bol zbog prvo zbog bolesti, a onda i zbog nemogućnosti da nabave lijekove za tu bolest“, rekla je Sohrabi.