Dostupni linkovi

logo-print

Prosvjedi i radnički štrajkovi izraz su krajnjeg očaja


Prosvjedi radnika DIOKI-ja, Zagreb, ožujak 2012.

Prosvjedi radnika DIOKI-ja, Zagreb, ožujak 2012.

Prosvjedi i radnički štrajkovi u Hrvatskoj govore o bezizlaznoj situaciji u kojoj se, zbog otkaza ili neisplate zarada, svakodnevno nalazi na tisuće ljudi. Malo ko od njih, međutim, vjeruje da se blokadama i štrajkovima glađu može nešto bitnije popraviti.

„Prosvjed je više izraz očaja, nego vjerovanja da se tim može nešto promijeniti. Jer više ne znate kako da si pomognete i skrenete pažnju na sebe.”

Bojan Kovačić, 45-godišnjak, radnik zagrebačkog DIOKI-ja, prošli je tjedan u ovo vrijeme, iscrpljen i iznemogao, prekinuo višednevni štrajk glađu i, uz pomoć liječnika, spustio se s 50 metara visoke platforme zagrebačke petrokemijske industrije gdje se 12. ožujka, s još četvoricom kolega, odlučio na taj očajnički čin:

„Točno se osjećate kao životinja zatvorena u kavezu. Ne možete si pomoći. Nemate plaće. Morate dolaziti na posao. Stižu vam režije na naplatu, a ne možete ih platiti. Šalju vam opomene. Dolazi vam javni bilježnik sa ovrhom. Više ne znate šta bi? Ili poludjeti, ili se odlučiti na ovakvo nešto. Izbora nemate. Glad vas i tako i tako čeka.”

RSE: Da li imate osjećaj da ste uspjeli? Da ste nešto promijenili?

Kovačić: Imam osjećaj da smo nešto promijenili. Možda se varam.

Djelomično jesu, uspjeli su se izboriti za šest neisplaćenih plaća. Vlada je intervenirala i dogovoreno je da vjerovnici preuzmu Dioki, ali još se ne zna koliko će ih ostati raditi, objašnjava glavni povjerenik sindikata Energetike, kemije i nemetala, Josip Pavelić:

„Ispada da je ulica jedina snaga, koje se svaka vlast boji.”

Prosvjedi radnika industrije KIO iz Orahovice

Prosvjedi radnika industrije KIO iz Orahovice

Jesenas su i radnici Đakovštine uspjeli iskamčiti neisplaćene plaće. Danima su prosvjedovali u šatoru kojeg su opasali žicom i nazvali „Vladin logor“. Imali su sreću da su nailazili parlamentarni izbori, pa je bivša premijerka posegnula u proračun da ih smiri.

No, takve sreće nisu bili i radnici keramičke industrije Kio iz Orahovice i stotine tisuća drugih u posljednjih 20-tak godina kojih se, kaže predsjednik Sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske, Ivan Tomac, nažalost, više nitko i ne sjeća.

Od 1996. do danas, podsjeća Tomac, samo u području kemije energetike i nemetala, unatoč štrajkovima i prosvjedima, 54 tvrtke završile su u stečaju i likvidaciji i od 11.000 zaposlenih, danas ih radi samo 300:

„Tko zna više za Analit Osijek, za Analit Donji Miholjac, Brač plastiku, tko zna za cijelu priču Kromosa, Diokoma, Goricu emajl, Jadran karbon, Karbon, Montkemiju, Naronuplast? Sve ove slučajeve kada pogledate, na kraju su gubitnici uvijek radnici. Sa štrajkovima i prosvjedima se samo može ublažiti ili odložiti konačna egzekucija”, tvrdi Tomac.

Strah od otkaza

Dragutin Lesar, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatskih laburista - Stranke rada, jedine radničke stranke u Hrvatskoj, koja je na svojim prvim stranačkim izborima osvojila čak šest saborskih mandata i bila najveće iznenađenje na prošlim parlamentarnim izborima, vjeruje da se prosvjedima i štrajkovima stvari ipak mogu promijeniti na bolje, ali među hrvatskim radnicima i građanima, kaže, nedostaje solidarnosti, i to najviše iz straha da bi i sami mogli postati ugroženi.

Dragutin Lesar i sindikalac Krešimir Sever

Dragutin Lesar i sindikalac Krešimir Sever

„Razgovarao sam sa jako puno ljudi, pa mi je jedna gospođa rekla – I ja bih, i moj muž, ali se bojimo da unuka, koja radi u državnoj službi, ne dobije otkaz. Dakle, djed i baka razmišljaju o tome da li će njihova unuka imati posljedice ako oni izađu na demonstracije. U takvim situacijama, u kakvim se Hrvatska danas nalazi, izostanak opće društvene solidarnosti dovodi do toga da su svi ovi protesti zasad pojedinačni. Nemaju homogeni faktor koji bi od toga napravio nešto veće”, ocjenjuje Lesar.

RSE: I zapravo su više protesti iz očaja?

Lesar: Tako je. Veliki je pritisak svih dijelova Hrvatske prema nama, kao stranci, koji doista već prelaze okvir djelovanje jedne političke stranke, da postanemo jedan sveopći pokret koji će se pobuniti protiv te količine nepravde.

Sociolog Alija Hodžić misli pak da se u socijalnom smislu ništa ne može promijeniti, sve dok se hrvatski radnici u svojim prosvjedima ogrću nacionalnim zastavama i stalno opravdavaju kako oni „nisu državni neprijatelji“.

„To je posljedica dvadeset godina jedne volje koja nije vodila računa o kompleksnosti društva, koja se onda urušava, kao i sve drugo što se urušava, ali oni će i dalje razvijati zastave tražeći svoja prava. To znači da im razvijanje zastave neće omogućiti uvid u stvarno stanje stvari. Još uvijek je zaslijepljenost nacionalom ideologijom velika. Kad će to puknuti i kad će proraditi nekakav autentičan gnjev, to nitko ne zna”, kaže Hodžić.


Sve dok se, nastavlja Hodžić, ideološke magle, bar djelomično, ne raščiste, nema ni uspješne borbe za pravednije društvo:

„Ne postoji ljudski život koji se da legitimirati preko sebe, svojih potreba i potreba svoje familije i prijatelja, već mora posredovati preko zastava i nacionalnog. I to je jedini način na koji se može legitimirati. Bez toga se ne može doći do prava. Dok je tako, onda ne možete doći do pravog diskursa u čemu je problem.”

RSE: Znači, još uvijek je taj osjećaj straha da vas netko ne bi, ako se bunite, optužio da ste neprijatelj?

Hodžić: Mislim da to čak i nije strah, već da je to lično uvjerenje. Toliko je to duboko otišlo.

Nema tradicije

Urbanistica i mirovna aktivistica Vera Petrinjak –Šimek podsjeća na građansku inicijativu „Pravo na grad“ i četverogodišnju borbu Zagrepčana da sačuvaju javni prostor i Warshavsku ulicu, u središtu Zagreba, od poduzetnika Tome Horvatinčića, čiji je projekt „Cvjetni trg“ imao blagonaklonost gradonačelnika i gradskih vlasti.

Građani su tijelima branili svoju ulicu. Policija ih je doslovce odnosila, ali moćni poduzetnik je na kraju pobijedio i skoro polovicu te ulice i pješačke zone pretvorio u ulaz u podzemnu garažu, od koje danas ubire goleme prihode:

„U ovom slučaju nismo uspjeli, međutim dosta je zadovoljavajuće to što se više ne javlja ni jedan slični investitor Donjeg grada. Mislim da su se temeljito prestrašili mogućnosti da bi uopće ulazili u to tkivo bez sudjelovanja javnosti. Javnost je apsolutno senzibilizirana i to se proširilo se na cijelu Hrvatsku - na Pulu, Split, Dubrovnik. Ta infekcija građanske budnosti i osjetljivost na prostor i javne interese se proširila sada na mnogo mjesta. Pravo na grad djeluje.”

Hrvatsku je lani, u veljači, tresla i „Facebook revolucija“. Ulični prosvjedi, uglavnom mladih ljudi, protiv HDZ-ove Vlade i bivše premijerke Jadranke Kosor, u jednom trenutku brojili su i desetak tisuća prosvjednika, ali su tokom proljeća splasnuli i ugasili se.

Prije toga bio je i neuspješan pokušaj masovnih demonstracija „Stegnite i vi remen bando lopovska“. Na Internetu je široko podržan, ali na gradskim trgovima nije uspio privući znatniji broj građana.

„Mi nemamo tradiciju. Pa i sami radnici, kada se dogovaramo da idem na ulicu, to ide vrlo teško. Jednostavno ne vjerujemo da je to moguće da će to polučiti uspjeh“, kaže sindikalist Pavičić.

„Svaka uložena energija negdje se ponovno ispoljava na nekom drugom mjestu. Mislim da svi pokušaji vrijede i da se isplate”, zaključuje urbanistica Vera Petrinjak –Šimek.
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG