Dostupni linkovi

Vuka i Trifko Đurić iz Crnice


Jovanka Simić traga za nestalim roditeljima
Jovanka Simić traga za nestalim roditeljima
Vuka i Trifko Đurić, iz mjesta Crnice nadomak Gračanice, nestali su u avgustu 1994. godine. U kući su ostavili poruku da idu djeci jer ne mogu bez njih, i torbe sa čarapicama za unuke. Trifkovo tijelo je pronađeno, a Vukino ni do danas.

Njihova kćerka Jovanka Simić samo želi da za svog života dostojno sahrani oba roditelja u zajedničku grobnicu.

“Ja se zovem Simić Jovanka. Izgubila sam roditelje Đurić Trifka i Đurić Vuku. To su moji roditelji. Oni su nestali 1994., selo Srnice kod Gradačca, između Gradačca i Gračanice. Bio je 19. Avgust. To je bilo baš Preobraženje naše. I moj otac je rekao tom svom prijatelju da će drugi dan doći kod njega. U nedjelju je taj njegov prijatelj čekao, nijesu došli, i on je rekao:’Odoh ja kod njega da vidim šta je.’ Kad je tamo daošo, nije bilo nikog. Onda je došao opet u ponedjeljak - i opet ih nije bilo. A ja sam s njima čula preko onih radio-poruka, slala im preko Crvenog krsta poruke. Svakom su svačiji roditelji fini, ali moji roditelji, ko zna za njih, su stvarno bili ljudi o sebi pri sebi. Prvo, nikog nisu na ratištu imali. Ja imam dvije sestre. Mi smo poudate. Čak ni nekog rođaka nismo imali. Ljudi su tamo u Beogradu, njihova familija. Ima tamo jedno selo, isto Srnice Gornje, muslimani, jako su s njima lijepo pazili. I ti su ih ljudi posjećivali i u ratu - i nije nikakavih problema bilo. Ni dalje nije bilo između njih problema.

Mi smo oca sahranili, digli spomen obadvome. Nadam se da ćemo naći majku dok smo živi...

A oni su napisali pismo, žena mi je rekla kad smo poslije otišli, iz Gradačca koja je došla da živi u njihovoj kući, i na onom satu što ima struja našli to pismo u kojem je pisalo: ’Evo kuća je otključana’ - televizor je u kući ostao, video sve - ’nek živi ko god hoće dok se mi ne vratimo, mi samo ne možemo više bez naše djece. Hoćemo da odemo vidjeti djecu.’ Ljudi su, koji su poslije neke torbe našli, u njima majka za svu unučad - nas tri sestre imamo svaka po dva sina, ja sam najstarija i moji su najveći - isplela po čarape. Našli tako šestere čarapice i tako sve. Ja sam njih zadnji put vidjela ’94. u martu. Kad sam neki dan otišla na pijacu, možda je malo glupo, uzela, voli mi ona unukica, suvi sirac, i nako gledam ga - moja majka prije po 15 osuši. I kad joj rečem: ’Šta će nam, mama, toliki?’ ’Nek ima. Nek uzme Zeka’ - moj muž, zet im. Bili su roditelji pravi. Bili su poljoprivrednici. Imali su dosta zemlje. Živili onako lijepo, za svoju djecu, za nas. Jednom kad sam kupila na pijaci od jedne svoje prijateljice sira i kajmaka, moj mlađi sin, on sad ima 29 godine, kaže:’Majka, uvijek ovaj kajmak i sir kupuj, to me podsjeća na moju baku.’ I tako ih pamti po najboljeme. Bili su pravi djed i baka. I fino su nas vaspitali. Svake smo im nedjelje odlazili. U Srnicama bio je Cerik, hrvatski Cerik, to se sejćam kad sam ovolika bila. I sad Božić, prvo je hrvatski Božić. Imali su jedni ljudi Anto i Ruža. Taj Anto je bio u Austriji. I ja se radujem da dobijem maramu od Ante. Bile one marame što ono sjajna žica kroz njiha. I meni drago ići, dobiću ja maramu.

A sad ide naš Božić. I sad se jagmimo sestre ko će. Ja sam najstarija, oni se boje - neće one sestre znati naći kuću, nije baš bilo blizu. Meni drago, dobiću maramu. A obavezno kad idem da zovem za Vaskrs, dobijem maramu. A kad oni nama, dođu dobijem maramu. A kad ja odem njima, ja opet dobijem maramu. I tako smo sa svima ljudima, sa svima u tom Ceriku... Jer je moj otac kod svakoga toga imao njivu, ono što se prije zvalo njiva i šuma - kod Cerika toga imao, imao vamo drugu kod Gornjih Srnica, kod ovijeh ljudi, njive, šume. Pa mi čuvamo goveda, pa ne znam s kim se se više pazio. Svi smo se pazili. Ja bih zamolila, ako postoji mogućnost, da se to opet ovdje na Poljacima malo potraži. Sve sam nadam da ne bi se majka tu našla... E to mi je ostalo najteže. Oca su našli, a zajedno su bili. Mi smo oca sahranili, digli spomen obadvome. Nadam se da ćemo naći majku dok smo živi.“

Priče o nestalima

Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.

Više priča o nestalima možete naći
OVDJE

Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org

Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:

* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda



XS
SM
MD
LG