Priredila: Ena Stevanović
Hiljade stanovnika je napustilo istočnu Ukrajinu od izbijanja oružanih sukoba u martu tekuće godine. Neki su se i vratili, a neki nikada nisu ni otišli. Učitelji, umirovljenici, obitelji sa djecom i stanovnici okupiranih gradova se trude nastaviti sa svojim životima unatoč kaosu i nesigurnosti. Ukrajinski servis RSE/RL je objavio njihove priče.
Mihajlo Vasiljev, umirovljenik
Luhansk su često nazivali „gradom ruža i fontana“. Sada je to grad pognutih glava. Tužnih, pognutih i mršavih. I vrlo umornih. Umornih od siromaštva, masovne nezaposlenosti, uništenih domova i stalnih problema sa strujom, grijanjem, vodom i telefonom. No, najviše od svega, umornih od gubitka nade.
Pognute glave su posvuda. Na ulicama, u polupraznim trgovinama i mnogobrojnim uredima. Osmijeh je u Luhansku postao rijetka pojava, poput maslačka u snijegu. Osmjesi sada žive u prošlosti, u miru i u našim uspomenama.
Sumorni stanovnici vrlo oprezno kupuju namirnice, a sumorni prodavači oprezno, ali sa suosjećanjem vagaju 50 grama sira ili džigerice, pakuju dva ili tri napuknuta jaja u plastične vrećice i vagaju jedno smrznuto pileće krilce.
Međutim svi kategorički odbijaju uzeti kusur. Kusur je često predmet žestokih rasprava. Blagajnik jedne prodavnice mi je rekao da imaju nekoliko hiljada ukrajinskih grivni u sići dolje u podrumu i da ih se ne mogu riješiti jer niko ne želi kusur.
Isto vrijedi i za novčanice od 100 grivni sa likom Tarasa Ševčenka koju su mnogi penzioneri dobili na dan „izbora“ u „Narodnoj republici Luhansk“. One više ne vrijede, banke ih ne uzimaju. A ni prodavnice ni trgovci. Umirovljenici su nezadovoljni i uzrujani. Proklinju, ali ne prijete da će se žaliti jer ne postoji niko kome bi se mogli žaliti. Samo se pitaju „koje banke“ jer su sve banke u Luhansku zatvorene. Nedavno je i posljednja Sberbanka zatvorila svoja vrata klijentima. Ispred bankomata su redovi i unatoč hladnoći.
Redovi se stvaraju i ispred internet provajdera.Triolan je krajem novembra potpuno neočekivano i bez upozorenja prestao pružati besplatne internetske usluge. Zbog toga stotine ljudi sada stoji u redovima kako bi se pokušali ponovo priključiti. Infrastruktura je oštećena pripajanje na internet se plaća 150 grivni (9,60 dolara), što si svako ne može priuštiti. Dakle, za mnoge je čak i internet postao privremeno nedostupan luksuz. Prozor u svijet je zatvoren, jedinikoji je omogućavao ljudima da gledaju ukrajinsku televiziju. U Luhansku se samo emitiraju ruski, krimski i bjeloruski televizijski programi. Zatvorena su vrata ka svijetu u kojem se junaci nazivaju junacima, teroristi teroristima, plaćenici plaćenicima i okupatori okupatorima i u kojem ovi posljednji nisu prikazani kao anđeli sa sjajnim aureolama.
Zbog toga mnogo više ljudi sada sjedi u internet kafićima (osam grivni na sat).
Ali čak ni tamo nema previše ljudi. Osjetno se smanjio broj ljudi u centru grada. Nakon četiri poslijepodne se ne preporučuje napuštati domove ukoliko to nije neophodno. Uredi i kompanije se zatvaraju već oko podne. Tgrovine koje su ranije bile otvorene 24 sata, sada rade do 17h. Zašto bi radile duže kada nema kupaca? Čak i tijekom dana ih nema, a kada padne mrak, hodati mračnim i napuštenim ulicama postaje doista zastrašujuće. Izgladnjeli psi se skupljaju po napuštenim dvorištima. Psi su napali mnoge, ali nema nikoga da ih u tome zaustavi.
Lica umirovljenika su osobito sumorna. U 6 sati ujutro, u mraku i hladnoći, oni se pokušavaju ugurati u pretrpane autobuse za Lisičansk ili Starobelsk kako bi podigli svoje mirovine. Niko ne zna šta ih čeka na pretrpanim šalterima? Jedan od mojih susjeda je već četiri puta bio u Izyumu, ali još uvijek nije dobio svoju mirovinu. Nastao je neki problem s njegovim dokumentima. Ali on se ne žali i održava sumornu tišinu. Kad ga pitam bilo šta o tome, on se okreće i odlazi.
Žaliti se nije dopušteno ovih dana. Mnogi stanovnici Luhanska koji su ranije bili vrlo razgovorljivi su se okrenuli šutnji. Niko ne govori o politici, o ekonomiji, o stanju u gradu čak ni u krugu svojih starih prijatelja i bivših kolega. Mnogi se sjećaju 1937. i crnih kombija koja su kupila osuđenike. Sjene, kažu, dolaze u ponoć.
Evo malog primjera iz našeg susjedstva. Nakon što je počela sezona grijanja, vlasnik kuće je počeo popravljati pod koji je oštećen u vrijeme oružanih sukoba. Susjeda je smatrala da su radnici previše bučni i da je ometaju iako su radili isključivo tijekom dana i vrlo oprezno. Požalila se nekom svom poznaniku koji ima veze u određenim krugovima. Uskoro nakon toga se pojavilo nekoliko naoružanih zakamufliranih vojnika koji su zaplijenili sav alat i odveli vlasnika kuće „na provjeru“ u zatvor. Njegova supruga ga je uz ko zna kakve trikove uspjela izbaviti odatle tek za deset dana. On je izgubio na težini, ostario je. Postao je drugi čovjek.
Ukratko rečeno, Luhansk je postao grad pognutih glava. Koliko dugo ćemo morati živjeti u miru da bismo izbrisali ovaj pečat na našim licima? I da li ćemo ga ikad uspjeti izbrisati?
Pjotr Ivanov, psiholog
Okupacija Luhanska ovog ljeta se mogla predvidjeti. Rat je bio u punom zamahu, a grad je bio granatiran. Svi oni koji su ga mogli napustiti su već otišli. Oni koji su ostali su pokušavali napraviti zalihe hrane očekujući ono najgore. Kada je opsada počela, ljudi su shvatili da im mnoge stvari koje su do tada smatrali vitalno važnim sada ne trebaju.
Kada se spremaju za rat, ljudi često zaboravljaju da će im prije ponestati vode nego hrane. A kad ponestane vode, oni se nađu okruženi vrećama žitarica od kojih mogu upotrijebiti samo šaku, u najboljem slučaju.
Vode je u Luhansku nestalo 31.augusta. Potpuno. Neki ljudi su mislili da će nestašica utjecati samo na pitku vodu pa su kupili velike količine tableta za pročišćavanje vode. No, vrlo brzo nije bilo vode u koju biste mogli ubaciti ove tablete! Nije bilo vode za piće, vode iz slavine, čak ni lokvi (kiša je pala samo jednom u augustu). U prvim danima opsade se još uvijek mogla naći flaširana mineralna voda u trgovinama da bi kasnije iščezla u cijelosti. Dva tjedna kasnije, boce su se vratile u prodaju .Cijenaje bila prvo dva puta, a onda tri puta viša nego što je nekad bila.
Za mnoge se bilo teže odreći cigareta nego hljeba i vode. One im, kako kažu, pomažu da zaborave na hranu. Cigareta je u Luhansku nestalo dvije sedmice prije nego što je nestalo vode. Nekoliko sedmica kasnije su se pojavile na crnom tržištu po previsokim cijenama, baš kao i voda.
Struje je nestalo još u julu. Nismo imali struje gotovo dva mjeseca, gotovo do sredine septembra. Trećeg dana je počela kampanja pod nazivom „bacite pokvareno meso iz vašeg frižidera“. Počeli su pretresi po napuštenim stanovima jer je pola stanovnika već otišlo ostaviviši uključene i pune fružidere.
Šta su ljudi jeli tijekom opsade? Gotovo sve trgovine su bile zatvorene. Od desetak trgovačkih centara u gradu, radio je samo jedan. Pekara je radila 24 sata, ali su i unatoč tome redovi za hljeb bili ogromni. Ljudi su strahovali da ga neće biti dovoljno. Srećom granatiranje je obično počinjalo kasnije, nakon doručka, kako su se mnogi znali našaliti.
Svijeće i baterije su bile od ključnog značaja tijekom opsade. Ipak, u večernjim satima su svega dva-tri prozora bila osvijetljena. Mnogi stanovi su bili napušteni. Ostali su bili naseljeni, ali si ljudi u njima nisu mogli priuštiti ni svijeće ni baterije.
Proklinjao sam se što nisam stavio baterije u naš stari tranzistor. Kada sam shvatio da sam napravio grešku već je bilo kasno jer si nisam mogao priuštiti te četiri baterije.Radio je ovog ljeta u Luhansku vrijedio više nego 20 kompjutera zajedno jer on može hvatati stanice koje nude informacije i vijesti. Moj je iz nekog razloga bolje hvatao kineske stanice nego ruske i ukrajinske.
Stoga bih u večernjim satima sjedio na balkonu pod zvjezdanim nebom, u gradu bez svjetla, bez buke i slušao bih kinesku muziku. Susjedi su me molili da navečer ponovo upalim radio. Ispostavilo se da su ga i oni slušali sa svojih prozora.
Halina Mudra, matematičar
Ukrajinski predsjednik i njegov kabinet su nametnuli potpunu ekonomsku i financijsku blokadu na teritorijama koje su pod kontrolom separatista. Također su prestali isplaćivati mirovine i druge socijalne olakšice stanovnicima ovih područja.
To je potaknulo vođe narodnih republika Donjeck i Luhansk (DNR i LNR) da osmisle vlastite mjere.
Dana 4. Decembra lider DNR-a Oleksandr Zakharčenko i lider LNR-aIhor Plotnitskiy su odobrili plan akcije, tzv.“mapu puta“ i osnovali "Vijeće ministara". Mjere koje su predložili će navodno osigurati stabilnu isplatu mirovina i socijalnih naknada, stvoriti financijski sustav, propise koji uređuju proračunske procese i uspostaviti privremeni bankarski sustav.
„Mapa puta“ je prvi put primijenjena 4.novembra u gradu Torezu gdje su zaposlenici DNR-a dijelili umirovljenicima bonove od 1000 grivni (63 dolara)koje su oni, prema posebnom rasporedu, mogli mijenjati za novac u „bankama“ DNR-a.
Mirovinski fond je za samo dva dana podijelio preko 2500 bonova, a prvi sretnici su dobili svoj novac 4. i 5.decembra. Stvarno podrijetlo tog novca je mutno, pogotovo s obzirom na to da se ova "banka" nalazi u oduzetoj zgradi bivše Privatbanke, u ulici Gagarin.
Zanimljivo je da oni koji su registrirani u Ukrajini kao raseljeni nemaju pravo na ove bonove.Prije nego što su ih počeli dijeliti, radnici mirovinskog fonda su otvorili Ukrajinski državni penzioni registar kako bi provjerili da li je podnositelj zahtjeva registriran u njemu. Kako to da DNR ima pristup državnom mirovinskom registru? Država bi se trebala pozabaviti tim pitanjem.
Prije nego što su separatisti preuzeli kontrolu nad Torezom u junu, 80.000 ljudi je živjelo u tom gradu, uključujući i 27.332 umirovljenika. Mnogi su pobjegli u druge dijelove Ukrajine i Rusije. No, dok je broj stanovnika opadao,broj umirovljenika je ostao manje-više isti. To znači da će DNR-u trebati godinu i pol i oko 27 milijuna grinvi (1,7 milijuna dolara) kako bi isplatio mirovine umirovljenika Toreza za samo jedan mjesec.
Torezom sada vladaju "vojni zapovjednici" i "policijske" snage. Opskrba električnom energijom je sporadična, banke su zatvorene, a službene agencije za provedbu zakona su evakuirane. Ukrajinske vlasti su 15.jula zaustavile isplatu mirovina i socijalnih naknada.
Čak i stanovnici Donjecka koji su glasali za DNR počinju sumnjati u ovaj ekonomski model. Ko će preuzeti vlasništvo nad ključnom imovinom u regiji - rudnicima, poljoprivrednim zemljištima, prometnom infrastrukturom, još uvijek nije jasno. Vlasnik te imovine će odrediti kvalitetu života, razinu socijalnih naknada i socijalne zaštite građana.
Ruski i separatistički televizijski kanali ispiraju mozgove ljudi još od aprila. Stoga se bojim da Ukrajina gubi informacijski rat ovdje u DNR-u.
